Ko je novinar Jamal Khashoggi koji je 2. oktobra ušao u zgradu konzulata Saudijske Arabije u Istanbulu kako bi dobio potrebne dokumente, ali se više nije pojavio? Nakon ovog pitanja, slijedi pitanje, zašto je Khashoggi ubijen? Zašto je ovaj novinar bio meta? Izgleda da su njegove ideje bile razlog zašto je ubijen. Ideje koje je dijelio sa svijetom i koje su uznemiravale vlasti Saudijske Arabije.

Kakve su to bile ideje Jamala Khashoggija koje su zabrinjavale saudijsku kraljevsku porodicu i zbog kojih je brutalno ubijen? Reporter Anadolu Agency (AA) o toj temi je razgovarao sa uglednim sociologom i političarem Yasinom Aktayem u Turskoj, osobom koja odlično poznaje Khashoggija i njegove ideje.

Jamal Khashoggi je turskim građanima, koji danima gledaju televiziju, predstavljen kao "saudijski novinar". Jasno je da je nestao u saudijskom konzulatu u Istanbulu, a kasnije je navedeno da je ubijen. To su priznali i Saudijci. Ko je Jamal Khashoggi za prosječnog državljanina Turske?

Aktay: Za prosječnog turskog građanina Jamal Khashoggi je neko ko nije bio previše poznat ovdje prije ovog događaja. Zato vjerovatno ljudi misle, otkud se sad pojavio ovaj Khashoggi? To je zato što Khashoggi nije pričao turski i nije se mogao mnogo ni pojavljivati u turskim medijima, ali je porijeklom Turčin. Imajući u vidu kretanja stanovništva u granicama iscrtanim u vrijeme Prvog svjetskog rata, Khashoggi je unuk turske porodice koja je ostala u jednom dijelu Saudijske Arabije, a koja je bila dio geografskog prostora u vrijeme Osmanlija. Ta porodica vuče korijene iz turskog grada Kayserija. Porodica se tokom života u Saudijskoj Arabiji uvijek osjećala Turcima. Bili su Saudijci, ali istovremeno i Turci. Zato je Khashoggi bio čovjek koji je pridavao veliki značaj odnosima Turske i Saudijske Arabije.

Da li je s vama ikada govorio o tome da se osjeća Turčinom?

Aktay: Naravno. U sredinama u kojima je boravio, jednim dijelom se tako osjećao. Zanimljivo, zaista. Mogu vam navesti jedan primjer. Povremeno kada posjećujemo Saudijsku Arabiju i prostore gdje su se nekada nalazile Osmanlije i tamo upoznajemo ljude, ima mnogo onih koji se osjećaju Turcima. Mnogi su na neki način zbog prošlosti ili porijekla povezani sa Turcima ili Turskom. To nije slučaj samo sa Saudijskom Arabijom nego i sa Sirijom, Libanom, Egiptom, a isto je i sa Tunisom i Alžirom. Ako pogledate malo u prošlost Osmanlija, kada smo svi živjeli zajedno, to je bilo prije samo 100 godina. Kada su prije 100 godina iscrtane ove granice, svi smo ostali na različitim geografskim područjima. Na neki način smo ostali razdvojeni. Ali, u posljednje vrijeme proces koji se zove globalizacija je doprinio tome da svi mnogo lakše dolazimo u kontakt s drugima i da budemo pod uzajamnim utjecajem.

Khashoggi je nakon odlaska iz Saudijske Arabije nastavio živjeti u SAD-u. Povremeno je dolazio i u Tursku. Šta je bio razlog njegovog dolaska u Tursku?

Aktay: Vjerovatno smo svi svjesni da je karakteristika Turske da predstavlja važan centar svijeta, kao i islamskog svijeta. Mnogi sastanci o islamskom svijetu se sada održavaju upravo u Istanbulu. U Turskoj se održavaju vrlo važne konferencije, ali i važni politički, ekonomski i akademski skupovi i sastanci o budućnosti islamskog svijeta. Ovim je Turska postala važan centar. Naprimjer, nedavno je grupa aktivista za ljudska prava iz svih krajeva svijeta odlučila da ovdje od sada organizuje dodjelu nagrada u oblasti podjele humanitarne pomoći. Već su počele i pripreme za svečanost koja će se održati naredne godine. Žele na ovaj način nagraditi zemlje koje su najviše učestvovale u podjeli humanitarne pomoći i koji su u različitim dijelovima svijeta na ljudski i human način suočili se sa humanitarnim pitanjima. Turska je u tom smislu intelektualni i politički centar. Turska tvrdnju da je regionalna sila ne iznosi baš tako olako i na osnovu običnih zamisli. To radi na osnovu činjeničnog stanja i argumenata. To sada ima i svoju socijološku osnovu. Zato uopšte nije iznenađujuće da je neko kao Khashoggi često posjećivao Istanbul.

Da li je Khashoggi dolazio svaki mjesec?

Aktay: Bilo je aktivnosti, sastanaka ili konferencija koje bi mogle biti razlog da svaki mjesec dolazi u Tursku. Ne samo on, mogu vam reći i za druge eminentne ličnosti, koliko su često dolazili u Tursku. Mogu kazati da nema svjetskog intelektualca koji povremeno ne dolazi u Tursku. Čak nema nijednog mislioca, aktiviste i eminentne ličnosti iz islamskog svijeta koja iz nekog razloga nije navraćala u Istanbul. Naravno, slučaj Khashoggija je ipak poseban. Nakon što je napustio Saudijsku Arabiju, prije godinu ili godinu i pol je nastavio život u Washingtonu. Odnose sa Turskom je uspostavio preko upoznavanja sa gospođicom iz ove zemlje. Počeli su praviti planove o braku. Mislim da je zbog toga malo češće počeo dolaziti u Tursku. Kupio je stan u Istanbulu i počeo je najozbiljnije i dosta brzo praviti planove o braku.

Da li to znači da je odlučio živjeti u Turskoj?

Aktay: Ustvari, namjeravao je živjeti i u Turskoj i u Washingtonu. Gospođica Hatice još nije bila završila školu, bila je na doktorskom studiju, i želio je da je na neki način povezan s Turskom. Mnogo je volio Tursku. Mislim da je razmišljao da će Turska biti mjesto gdje će se na kraju i vratiti. O tome je govorio i gospođici Hatice. Na neki način, to je obznanio i meni i prijateljima. U Tursko-arapskom centru za medije, gdje sam jedan od osnivača, odavao je utisak da je to bila njegova namjera. U Turskoj mu je zaista bilo lijepo. Godinu i pol je bio odvojen od svoje domovine i od porodice. Želja da živi u porodičnom okruženju dovela je još više do toga da želi stupiti u brak s Turkinjom.

Znamo da ste razgovarali i tome da je Tursku vidio kao centar islamskog svijeta. Kakav je bio njegov stav o tom pitanju?

Aktay: Upravo tako. Čak i prije nego je AK Partija došla na vlast govorio je o značaju toga. Imao je jedan paradigmatičan pristup o tome da Turska ne može po strani ostaviti ulogu koju joj nalažu historija i geografsko područje. Bio je fasciniran, oduševljen i radovao se napretku koji Turska postiže u vrijeme vladavine AK Partije, a koji se tiče demokratizacije, ljudskih prava i sveukupnog razvoja. Radovao bi se svim pozitivnim vijestima u vezi sa Turskom. Zabrinjavale su ga loše vijesti o Turskoj, kao što je pokušaj puča i drugi događaji. Imao je dosta lijepe analize o tome. Isticao je da način na koji je Turska ostvarila napredak i demokratizaiju može biti veoma dobar model i u arapskom svijetu. Smatrao je da će arapski svijet na kraju biti pod utjecajem ovog modela i da će tako napredovati. Naravno da je bio svjestan da se nijedan model ne može potpuno primijeniti na drugim mjestima, ali je osjećao da će biti tog međusobnog utjecaja i da će se vjetar koji puše iz Turske osjetiti i u arapskom svijetu. Naprimjer, za vrijeme Arapskog proljeća, uviđao je da su određene paralele moguće. Tokom Arapskog proljeća je baš bio dosta ushićen. Bio je ipak nesretan zbog negativnog doprinosa njegove zemlje Arapskom proljeću. Nazivaju ga 'opozicionim novinarom', ali takvu etiketu su mu prilijepili ovih posljednjih godinu i pol dana. Prije toga je imao dobre odnose u zemlji. Protivio se, kritikovao, nije se ustručavao da kritikuje vlast, ali bio je i realan u tim kritikama. Ustvari, nije tragao za nekom alternativom. Nije bio u potrazi za novim vladarom, saudijskom porodicom, kraljem.

Šta je onda tačno želio?

Aktay: Bio je mišljenja da kako god u Velikoj Britaniji postoji kraljevstvo isto tako i u Saudijskoj Arabiji postoji kraljevstvo. Nije imao ništa protiv toga. Ali, mislio je da je moguće da to kraljevstvo, kao u Velikoj Britaniji, bude demokratičnije i da više poštuje i uvažava ljudska prava i da ima bolju upravu. Nakon što je poslije smrti kralja Abdullaha na njegovo mjesto došao kralj Salman bin Abdulaziz, u njemu se baš probudila nada zbog reformskih politika koje je nagovijestio novi kralj. Čak nije bio ni protiv intervencije koja bi u Jemenu uklonila postojeći haos. U prvoj etapi nije bio protiv toga.

Napisali ste jedan tekst o njemu. Šta je bila krivica Jamala Khashoggija? Tamo govorite i o ovom ubistvu. Šta je zaista bila njegova krivica?

Aktay: Naravno, pisao sam o tome zašto je ubijen i kako se našao u svemu ovome. Rekao sam da je njegova krivica bila što je 'imao povjerenje'. Imao je veliko povjerenje u svoju zemlju. Vjerovao je da čovjek njegove zemlje ne može uraditi ovakvu brutalnost. Vjerovao je i Turskoj. Vjerovao je da se takav događaj ne može desiti unutar Turske. Zato što je Turska snažna pravna država u kojoj djeluje veoma snažna i sposobna policija. Prema tome, mislio je da je ovdje nemoguće da bude ubijen ili da na njega bude izvršen atentat. I, naravno, vjerovao je da se tako nešto ne može dogoditi u konzulatu. Imao je povjerenje u stvari u koje bi povjerenje imao i svaki običan čovjek. Ali, to povjerenje je iznevjereno. Ovaj slučaj je naveo ljude da razmišljaju o mogućnosti da ipak više ne vjeruju konzulatu dok ulaze u tu zgradu. Zaista strašan slučaj. Šta znači to da čovjek ne vjeruje konzulatu svoje zemlje? Svaki čovjek može imati određenog posla u konzulatu svoje zemlje. Ali, ljudi više nemaju povjerenja ako konzulati bez mnogo problema mogu izvršavati ubistva i prikrivati ih. Zar moderni svijet ne opisuju kao svijet sa visokorazvijenim osjećajem za sigurnost? Ako je njegova krivica bila što je opozicija, pa i ranije je bio opozicija. Nekada je za vrijeme Arapskog proljeća bio opozicija svojoj zemlji, ali niko mu tada nije rekao zašto se protivi?. Ovaj put je imao neke poglede i razmišljanja da prisustvo Saudijske Arabije u Jemenu samo dodatno produbljuje krizu umjesto da je rješava. Osim toga, usprotivio se određenim hapšenjima, a s time su na vidjela izašla i veoma ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ali sada svi imamo takve poglede o tim pitanjima. Sada svi objektivni posmatrači znaju da misija Saudijske Arabije nije da riješi problem u Jemenu nego da krizu dodatno produbi, zajedno s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Iranom. Ove tri zemlje Jemen ne žele prepustiti Jemencima. Isto je i sa Sirijom, Libijom i Egiptom. Khashoggi je otvoreno govorio da uloga njegove zemlje, Saudijske Arabije, nije da riješi problem nego da ga produbi. Takve kritike se mogu uputiti. One kao takve vjerovatno uznemiravaju, ali mogu li zaista biti razlog da neko bude ubijen, zar dovode do mržnje prema jednom čovjeku da na kraju bude i smaknut? Mislim da su postojali i neki drugi razlozi. Mislim da je aktuelna saudijska vlast vidjela Khashoggija ne samo kao opozicionog novinara nego i kao mozak koji je imao kapacitet da organizuje opoziciju. Njemu je pripisana ta uloga. Ali Khashoggi nije imao ulogu koja bi se baš toliko mogla preuveličavati. I sam je govorio da ne može imati takvu ulogu. Govorio je da se takvo nešto trenutno ne može napraviti u Saudijskoj Arabiji. Ali na drugoj strani je postojala upravo takva sumnja. Odakle je izvirala takva sumnja? Ja mislim da ta sumnja izvire iz kukavičluka, paranoje i paranoje od gubitka vlasti.

Rođen je i odrastao u Saudijskoj Arabiji, služio je na različitim položajima u državi, radio kao glavni i odgovorni urednik u različitim državnim dnevnicima. Iza sebe je imao značajno iskustvo. Ako pogledate u ideološkom smislu, imamo osobu koja dolazi iz neo-salafističke, vehabijske zajednice, ali koja više zagovara liberalne ideje. Zar ovakva osoba ne bi trebala imati nadu upravo zbog brojnih promjena koje su se događale u zemlji?

Aktay: Znate da su proglasili reformsku politiku s terminima poput umjerenog islama, a na šta je prigovarao i naš predsjednik Republike. To je bilo kao protiv Muslimanskog bratstva koje su optuživali da je krivo za nazadovanje Saudijske Arabije. To je proces s potpuno pogrešnim kodovima. Na sceni je mentalitet koji se bavi ideologijom, a da se ni sam nije mogao spasiti ideologije. Khashoggi je isto tako kazao u jednoj od posljednjih kolumni. Shvatanje u Saudijskoj Arabiji je želja da se zemlja vodi kako su je preci vodili stoljećima ranije. Bez otvaranja političkih vidika i bavljenja isključivo religijom i različitim mišljenjima religioznih ljudi, ne možete nigdje stići. Ustvari, mišljenja i promišljanja tih vjerskih ličnosti i nisu štetna sve dok ih ne počnu koristiti neki politički krugovi. Danas terorizam i nasilje u svijetu povezujemo s jednim shvatanjem i jednom vjerskom grupom. Kao da ta vjerska grupa samo to radi i nema druge funkcije. Stvarni krivci su politički krugovi koji zloupotrijebe to shvatanje. Različita vjerska shvatanja su svugdje moguća i ljudi mogu na različite načine percipirati i tumačiti svijet. To je sudbina svijeta, ali problem je kada se te stvari učine sastavnim dijelom politike. Ne mogu se analize raditi ako se zanemari veza između duhovnog i politike. Potrebno se baviti i materijalnim. Da ne odam sliku materijaliste, ali postoji u svemu nešto što zovemo infrastrukturom. Nikakvog smisla nema da se zanemaruje ta infrastruktura, a da se usredotoči isključivo na duhovno.

Svi smo stekli dojam da će nakon Arapskog proljeća i demokratskih vjetrova u arapskom svijetu ljudska prava biti više primjenjivana, ojačana sloboda mišljenja i da će ljudi na slobodnim izborima birati vlast. Odmah iza toga na dnevnom redu je bio Ihvan, Muslimansko bratstvo. U Zaljevu postoji veliki strah od Muslimanskog bratstva. Želio bih čuti vaše viđenje zaljevske paranoje zbog Muslimanskog bratstva i da nam kažete kako tu organizaciju percipira neko ko ima viziju i ideje poput Jamala Khashoggija.

Aktay: Strah od Ihvana je ustvari strah od demokracije. To je veoma jasno i prosto. Ihvan do sada nigdje u islamskom svijetu nije posegao za bilo kakvom metodom dolaska na vlast, osim demokratskim putem. Nema to u planovima i programima. Sa aspekta promišljanja, Ihvan je otvoreniji za kritiku i sklon je u sebi okupljati raličitosti. Podržava demokraciju i do uticaja i vlasti su uvijek i svugdje dolazili samo demokratskim putem. Nisu posezali za nasiljem, niti su ga uvrstili u svoje programe. Zašto se pak desio slučaj u Egiptu, gdje je Ihvan na vlast došao izborima, a svrgnut vojnim udarom. Izabrana vlast nije posegla ni za jednim sredstvom sile, a pučisti su brutalno ubili više od 3.000 nevinih i nezaštićenih ljudi. Uporedo s tim, selefijske grupe koje podržavaju zaljevske zemlje su podržale egipatske pučiste, bez obzira na nasilje. Naravno da nisu sve selefijske grupe iste, a imamo primjer takvih grupa koje su liberalne i koje su bile protiv puča. Jasno je da je Ihvan bio žrtva toga. Ihvan do sada nije počinio nikakvo nasilje ni u kom dijelu islamskog svijeta, već je uvijek bio žrtva nasilja. Pripisivati mu da je opasna tvorevina je besmisleno. U Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima su na sceni propagande kojima se Ihvan pokušava diskreditirati i predstaviti đavoljom tvoreninom. U tom kontekstu se kreira retorika i troši veliki novac za lobiranje u svijetu. Pokušavaju da u SAD-u i Velikoj Britaniji Ihvan predstave kao teroristtičku organizaciju. Jesmo li mi ti koji trebamo braniti Ihvan, ne nismo. Ako pitate jesmo li mi Ihvan, ne nismo, ali naravno da imamo neke veze s njim jer ga smatramo važnom tvorevinom u islamskom svijetu. Sociolog sam i zanimaju me svi aspekti islamskog društva. Mogu reći da u islamskom svijetu trenutno od Ihvana ne postoji demokratičnija, snažnija i bolje organizirana tvorevina s kojom možemo sarađivati. To je slučaj u Sudanu, Libiji, Jemenu, Iraku i svim drugim zemljama islamskog svijeta u kojem od Ihvana nema jače organizacije željne da radi u okvirima i po načelima demokracije. Zato se neprijateljski stav prema Ihvanu može prevesti i kao neprijateljstvo prema demokraciji. Ihvan nigdje nije izveo vojni puč, niti je izveo nasilje. Svugdje i na sve probleme traže razumne odgovore.

Kako treba shvatiti to što Tursku, pa čak i AK Partiju poistovjećuju s Ihvanom, kakva je veza među njima?

Aktay: Naravno da se treba posebno osvrnuti na one koji pokušavaju da Tursku poistovijete i prikažu da je isto što i Ihvan. Smatram to veoma jeftinom i prostom propagandom. Mogao bih vam satima govoriti o svim sociološkim aspektima svega vezanog za Ihvan, a možemo analizirati i AK Partiju. Između AK Partije i Ihvana postoje razlike velike kao planine. AK Partija i Ihvan su posve dva različita svijeta. AK Partija se od početka deklarirala kao politička opcija koja nije islamska, već koja zagovara dobro i pravedno upravljanje državom. Bori se za razvoj, demokratizaciju i jačanje nezavisnosti države. AK Partija je tvorevina koja okuplja sve elemente društva i koja oslikava opću volju i mentalitet društva. AK Partiju ne možete zarobiti u isključivo jedan mentalitet. Kada kažemo da AK Partija nije islamska partija, mi ne kažemo da ona nema nikakve veze s islamom. U isto vrijeme, u AK Partiji mogu biti i ljudi koji nemaju veze s islamom, već koji zastupaju sekularne i liberalne stavove. U tom kontekstu možemo reći da AK Partiju ne definira religijski stav. Ono što ljude okuplja u AK Partiji i oko nje su budućnost države, razvoj, demokratizacija, razvoj sloboda, sigurnosti i očuvanje identiteta. Mi nikome ne namećemo vjerski, niti ideološki identitet i nemamo takvu misiju. AK Partija je konzervativna demokratska stranka.

Khashoggi je bio aktivan i na društvenim mrežama. Da li su njegove ideje bile inspirativne?

Aktay: Imao je blizu dva miliona pratilaca. Bio je neko ko za sat vremena dobije stotine, pa i hiljade reakcija na twit ili poruku. Vjerovatno je i ta činjenica ljutila neke osobe u Saudijskoj Arabiji.

Je li Khashoggi imao ihvanske ideje i je li zato bio viđen kao opasan u Zaljevu? Da li je smatrao da Ihvan predstavlja tvorevinu koja brani demokraciju u regiji?

Aktay: Khashoggi je poznavao i sarađivao s brojnim intelektualcima i ličnostima iz vjerskih i političkih krugova, pa tako je vjerovatno sarađivao s onima iz Ihvana. Moguće je da su uticali na njega. Međutim, etiketirati ga kao ihvanistu je potpuno pogrešno. Imao je on dobre odnose i s drugačijim krugovima. Bio je čovjek koji je sarađivao u Egiptu i drugim dijelovima islamskog svijeta i s liberalima, ljevičarima i drugima, a u isto vrijeme je bio veoma religiozan čovjek. Jamal Khashoggi nije imao političku praksu, niti vezu s nekom organizacijom. Nije bio član neke organizirane grupe u Saudijskoj Arabiji. Već dugo je imao vlastiti identitet. Nije imao neku konkretnu ulogu u Ihvanu, ali moguće je da je ideološki bio blizak. Branio je demokraciju i demokratizaciju, ali nije mogao tražiti republikanski vid demokracije, već u kontekstu Saudijske Arabije neku vrstu monarhijske demokracije. Međutim, ovdje ne možemo govoriti o njegovim idejama samo u kontekstu Saudijske Arabije jer je to bio čovjek koji je promišljao o cijelom islamskom svijetu, uključujući i Tursku. Pomno je pratio i iznosio ideje o dešavanjima u Turskoj, u Egiptu... Imao je ideju tokom Arapskog proljeća da se cijeli islamsku svijet vrati na demokratski sistem vlasti. Bio je veoma aktivan u tom kontekstu i o tome je mnogo govorio. Naravno da je govorio i o tome kako Saudijska Arabija nije dala podršku tim idejama i kako je postavljala prepreke na tom putu. I to ga je činilo interesantnim i važnim. Mogu reći da iz Saudijske Arabije rijetko dolaze pojedinci koji tako i na tom nivo govore. Možda ih ima, ali ne mogu tako lako to raditi. On se veoma lako izražavao na arapskom i engleskom jeziku.

Mnogi intelektualci iz arapskog svijeta žive u Turskoj i Evropi. Da li će atentat na Khashoggija te ljude ohrabriti na putu borbe za demokraciju ili će ih zastrašiti?

Aktay: Neka niko ne misli da će sve intelektualce zastrašiti ono što se dogodilo Jamalu Khashoggiju. Uvjeren sam da je način na koji je umro ili ubijen potvrda da je njegov život krunisan vjerom u Boga. Živio je časno i borbeno. Nije posustajao u tome da uvijek kaže ono što se treba reći. Neki su ga kritikovali da je u prošlosti bio blizak sa Saudijskom Arabijom, ali zašto bi to bilo za kritiku. Čovjek ne mora uvijek biti opozicija u svojoj zemlji. Važno je da digne glas i kritikuje loše stvari i greške koje uoči. Glasno je kritikovao svoju zemlju za vrijeme Arapskog proljeća. Njegov stav o svemu je bio drugačiji od stava Saudijske Arabije. Zbog toga je morao napustiti svoju zemlju kako se ne bi doveo u situaciju da mora podržavati nešto s čim se ne slaže i u šta ne vjeruje. To je čovjek koji je proživio hidžru. U konačnici, sada njegove ubice proklinju čas u kojem su odlučili da to urade. Osramoćeni su. Svi umiješani su osramoćeni, zgriješili, a adekvatno će biti i kažnjeni. Neće izbjeći sud savjesti svijeta i javnosti. Njegova vjera u Boga je rezultirala događajem koji ljude potiče da slobodnije razmišljaju. Dokaz je to i da slobodno razmišljanje može imati cijenu. Ljudi su naravno skloniji reći da žele promišljati slobodno, ali da im se ništa ne dogodi. Međutim, to na ovom svijetu ne postoji. Svijet je mjesto na kojem su slobodnoumni ljudi od postanka plaćali cijenu.