Intervju

Amininih 40 godina na sceni: "Osjećam se kao da sam tek počela, prva uloga je dopisana za mene, sada im ne znam broj"

Objavljeno: 07.11.2019. u 21:26 Autor: Merima Čustović

Moje prve tri uloge su bile u amaterskom pozorištu. Bio je jedan divni glumac Kamernog teatra 55 Vlado Gaćina. On me je uveo u tu prvu predstavu koja se zvala "Baburšahova serdžada", kojom je moj otac obilježavao 50 godina rada kao amaterski glumac. Pri tome on je radio u pozorištu kao krojač

FOTO: Ines Lučić

Prvu predstavu igrala je s ocem Salihom. Bila je to "Baburšahova serdžada". On je tada slavio 50 godina amaterskog glumačkog rada, a ona je otvorila vrata u svijet iz kojeg više nije mogla nazad.

Odrastanje na sceni, uz scenu, i oko scene, odredili su njen životni put. Završila je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, 25 godina članica je ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo, gledali smo je u brojnim projektima koje je oplemenila vrlo zanimljivim i uspješnim rolama, a ove godine, glumica Amina Begović, slavi veliki jubilej- uspješnih 40 godina na sceni!

I nimalo slučajno, slavlje je započela ulogom u predstavi "Porodični portret" koju je režirala njena kćerka Sabrina Begović- Ćorić. A kako bi trebalo biti drugačije, kad su u Amininoj porodici svi umjetnici! Nešto ranije, gledali smo je u projektima koje je režirao njen suprug, poznati reditelj Nedžad Begović. A kako izgleda život umjetničke porodice, Nedžad je ispričao u filmu "Sasvim lično" koji je bio i bh. kandidat za nominaciju za Oscara 2006.

U intervjuu za naš portal, ova, uvijek nasmijana glumica, prisjetila se svojih početaka, ispričala nam je od koga je najviše naučila, je li se umorila od glume, šta je sve napravila za potrebe uloge, šta nikada ne bi, zašto voli BiH, u čemu je sebična…

Veliki jubilej- 40 godina na sceni. Čestitam. Jeste se umorili, ili ste i dalje puni energije?

-Osjećam se kao da sam tek počela. Nisam umorna. Nisam zasićena. Nisam zatrovana poslom. Radila sam u principu koliko volim, i koliko hoću. Nije da je bio neki veliki pritisak. Nisam imala nekih projekata koje sam mrzila, na koje sam na silu išla, tako da definitivno, čini mi se da imam još snage s jedne strane, a s druge strane, i ako završim na ovome, to je to, sve je bilo dobro.

Sjećate li se prvih uloga?

-Moje prve tri uloge su bile u amaterskom pozorištu. Bio je jedan divni glumac Kamernog teatra 55 Vlado Gaćina. On me je uveo u tu prvu predstavu koja se zvala “Baburšahova serdžada”, kojom je moj otac obilježavao 50 godina rada kao amaterski glumac. Pri tome on je radio u pozorištu kao krojač. Tako da je meni pozorište, scena i sve oko scene bilo prilično poznato i kao djetetu. Tada sam se vrtila oko njih, da im malo kao sufliram.

Tu se, pretpostavljam, rodila ljubav prema teatru?

-Tada ustvari, u toj predstavi nije bilo uloge za mene, i Vlado je rekao: "hajde kad se već vrti ovdje, daj da joj dopišemo nešto”. I ta je uloga ustvari dopisana. I tu istu ulogu sam igrala 18 godina poslije sa dragim kolegom Sejom Bejtovićem, koji isto više nije sa nama. Poslije toga je došla predstava koja se zvala "Šarena lopta". Tu sam dobila veliki zadatak za tako mladu i neiskusnu glumicu. Teško je bilo iznijeti. I poslije toga su išle "Magareće godine". Razmišljala sam o glumi i svemu tome, međutim u Sarajevu tada nije bilo Akademije. I praktično desilo se tako da se Akademija otvori u Sarajevu pola godine prije nego što ću ja maturirati. Srećom, jer bi teško mogla tražiti od roditelja da me  pošalju negdje vani. Prilično se skromno živjelo, nije bilo ni uobičajeno da žensko dijete ide negdje od kuće. I Božije davanje ili sklop okolnosti, čega već, to je druga generacija Akademije, i ja budem primljena. Na prijemni je došlo 160 ljudi, a prime nas osam.

Jeste upisali Akademiju iz prvog pokušaja?

-Iz prve. Baš onako malo da povjeruješ u sebe. E onda četiri godine studija. Između treće i četvrte godine studija dobijem prvu kćerku, pa odmah poslije diplome se odlučim za drugu. Napravim malu pauzu u teatru, u međuvremenu sam radila film, radio, televizije. U principu, u teatar je bilo malo teže ući. S početkom rata se ponovo aktiviram, i od tada 25 godina sam zaposlena kao profesionalni glumac, a 84. godine sam imala prvu profesionalnu predstavu.

Ali, 79. godine sam prvi put dobila kostim, ulogu i stala na scenu. I onda kada smo uzeli da radimo predstavu "Porodični portret", koja ima ulogu kao da je pisana za mene, generacijski, po nekom habitusu, po svemu, već smo bili u procesu rada, kada sam ja  rekla: "pa vidi Sabrina to je 40 godina!" Ionda šok. Tako velika brojka. Ali eto, nije loše prisjetiti se svega toga, zbog čega i zašto je uopće došlo da ja sjedim sa vama.

Izgleda da ste sudbinski ušli u sve to. Gluma je Vas odabrala.

-Gluma je odabrala mene, i to neko porodično okruženje, koje je bilo tako da sam ranije bila inficirana, nego neki drugi ljudi koji manje ulaze u pozorište. Bila sam jedna od privilegovanih da sam mogla da ulazim u pozorište, da prisustvujem probama, da ulazim u radionice, u šminkernice. Sjećam se da sam jako mala bila i da sam dobro imitirala, pjevala na plejbek, da me nikada nije bilo stid kad mi kažu hajde zapjevaj. Rasplakivala sam pune sale nastavnika na takmičenjima recitatora, pobjeđivala na nekim takmičenjima. Sve je to išlo jedno uz drugo.

Jeste li ikada prebrojali sve uloge koje ste utjelovili?

-Nisam. Pokušali smo da nabrajamo, broja se ne sjećam, samo znam da smo poredali na papiru. Da li nešto fali, da li ne, ne znam, ali sam shvatila da je baš puno toga. Stalno mi se činilo da malo igram, da me je malo, dok nisam bacila na papir i vidjela koliko je toga. Zaista je dosta.

I koliko je teško svaki put ući u sve te uloge, pa se vratiti sebi nakon toga. Jer, svaki glumac ukoliko želi da uloga bude vjerodostojna, živi život svog lika?

-Pa naravno. U predstavi "Porodični portret", koja je vrlo je teška i emotivna, svaki put idem do krajnje granice. Nije fizički toliko teška, koliko sam znala imati, međutim, svaki put poslije probe dođem kao izudarana. Valjda te emocije koje treba čovjek da izvuče na površinu, svaki put iznova, iznova i iznova, zaista troše čovjeka, i treba mi neko vrijeme prije, neko vrijeme poslije probe predstave.

Koliko to stalno tumačenje drugačijih likova i karaktera je pomoglo da upoznate sebe, koliko je to promijenilo ili oplemenilo Vaš pogled na život, na odnose sa prijateljima, porodicom?

-Moraš stalno da kopaš po sebi. Bukvalno! Krenu te učiti na Akadmiji te tehnike. Ako nemaš čistu inuiciju, i ako nemaš talenat, bolje ne počinji. Međutim, onda ti treba neko da te kanališe, da te nauči kako da iz svojih resursa iskoristiš najviše, kako da uvijek u sebi nađeš opravdanje zašto je taj lik baš takav, ako ga ti igraš. Jer nikad nije isti ako ga igra neko drugi, obzirom da svako prvo kreće od sebe, pa onda na tome gradi. Moramo puno raditi na sebi, i to nekada boli. Nekada iščačkaš neke stvari koje bi radije da gurneš pod tepih. Ali s druge strane, kopajući po sebi, nekako sam naučila da tražim opravdanje za sve ljude. Jer, sve zašto ima svoje zato, i svaki čovjek koji je takav i takav ima neki razlog zbog čega je takav i takav, i zbog čega je uradio neku stvar. Tako da nešto imam prirodnu potrebu da branim ljude, i da vjerujem da u suštini, u dubini svaki čovjek je dobar, a ovo kasnije što se dešava, da je to nadogradnja nekih okolnosti koje čovjeka napravi drugačijim nego što je suštinski od Boga dato.

Moramo se prisjetiti i da ste napravili mnoge hrabre poteze za potrebu uloga. Čak ste i glavu obrijali.

-Jesam, i dugo vremena sam radila te začudne uloge, zato što ni sama kao tip, nisam baš tipična. Nisam tipična žena. Nisam ni žena zavodnica, nisam ni žena majka, nisam ni žena tetka. Jednostavno nisam, a mogu biti sve to. I vrlo mi je izazovno da budem različita. Takav raspon različitih likova imam, maltene do fizičkog neraspoznavanja, i to je možda nešto na šta sam najponosnija. Mislim da je moja osobenost davala otvorena vrata rediteljima, koji su radili sa mnom, da pomaknu stvari.

Šta ipak nikada ne biste uradili?

-Skidanje radi skidanja nikad nisam voljela. Posebno skidanje na sceni ne preferiram, premda nikad nisam rekla da ga ne bih uradila. Ali vrlo često je to bukvalno skidanje radi skidanja, ali radi efekta, nekog šoka na publiku, podilaženja publici, tu bih se razmislila da li bih pristala ili ne. Nisam došla u situciju. Nije bilo takvih ponuda, upravo jer nisam takav tip, nisam nikad igrala, niti sam tip da idem na ženske atribute. Tako da su reditelji više radili neke druge začudne stvari- penjanje, skakanje, prevrtanje, sve moguće vratolomije, borbe. Više su takve stvari tražili od mene, nego tu vrstu ženskih vještina.

Bila je tu uloga u predstavi "Feničanke" gdje ste Vi i grupa glumica imali scenu u seksi donjem rublju. Ali, Vi ste to opet napravili na svoj način. Nije bilo vulgarno. Barem ja tako nisam doživjela.

-Ono izgleda provokativno taman onoliko koliko treba da bude. Nisam nikad imala stid prema tome. I zato što nema stida, nema ni odnosa publike prema tome. Ako ideš sa unutrašnjim opravdanjem zašto je to tako, onda i publika to vidi. Ako se ti neugodno osjećaš u tome publika to osjeti, i onda to izgleda vulgarno.

Imate li omiljenu ulogu, ili neku na koju ste posebno ponosni?

-Nemam. Ponosna sam na svaku ulogu. Bukvalno. Od činjenice da prođeš preko scene sa tacnom i izgovoriš dvije rečenice, do uloge u "Porodičnom portretu" koju bi svaka glumica poželjela. Težila sam toj vrsti dramske uloge koju odavno nisam imala, upravo iz svoje osobenosti gdje sam dobivala više karaktere nego likove. Ovo je nešto što ima taj razvojni put lika od do, vrlo onako opravdano emotivno, emocionalno, raskošno u rasponu. Ovo je uloga za koju bi glumac mogao reći- e ovo bi mi mogao biti vrhunac karijere.

Jesu Vam i svi partneri sa scene podjednako dragi, ili biste ipak nekoga izdvojili?

-Spomenula sam već Seju Bejtovića koji je bio moj učitelj pozorišni. Ne na način da me je učio kako da glumim, jer sam imala učitelja na Akademiji, nego na način kako da nikad ne prestanem voljeti to što radim. I on je bio jedno takvo razigrano dijete, Malecki naš. Do zadnjeg dana, do kada je mogao igrati, igrao je punom snagom, i nikada nisam osjetila da je rekao meni je dosta, ja ne mogu više. Imao je lijepih godina kada je igrao četiri predstave u danu, i pri tome tri različite. Želim do zadnjeg dana, kada budem stajala na sceni, da imam taj njegov duh. Dalje ne bih brojala kolege. Svaki kolega je izazov za sebe da uspostaviš kontakt, da napraviš pravi odnos, da on da najviše od sebe, a ti od sebe. Volim svoje kolege, i nema niko s kim ne govorim, nema niko za koga bih rekla: "nemoj majke ti njega, nešto ne bih".

Foto: Ines Lučić

Predstava "Porodični portret" vrlo je aktuelna, govori o našem odnosu prema migrantima, kroz prizmu jednog čovjeka.

-Svi mi živimo svoje predrasude. Nisu utemeljene, ali nikada ne idemo dalje od predrasuda. Mene je strah, a sve ispod toga se ugasilo, zato što globalna politika je takva, da su to ljudi koji se iz nepoznatih razloga vucaraju po svijetu.

Oni nisu samo ime, nego svaka osoba sa svojom sudbinom. I onda kada začačkate te sudbine, shvatite da su oni tu jer nemaju izbora.

Ni naš odnos prema migrantima nije najbolji. Kao da smo izgubili osjećaj empatije, a izgradili ignorantski odnos, zaokupljeni razmišljanjima o vlastitim sudbinama…

-Zato što sistem ne podržava. Ima dovoljno pojedinaca koji pokušavaju nešto da urade, ali kada sistem ne podržava, ti kao pojedinac, zaista samo si pojedinac.

Pa kakvoj se onda budućnosti možemo nadati? Jeste li nekad razmišljali da napustite BiH?

-Preživjela sam rat u Sarajevu, i naučila da živim uz riječi: "ujutro sam ustala, uh dobro je, idem živa da legnem. Uveče sam legla, probudila sam se ujutro, i još sam u jednom komadu". Ne planiram na duge staze, živim mikro svijet, jer ako živim globalno, raspast ću se, kao što su se mnogi raspali. Meni je ovdje dobro, zato što su ovdje moji ljudi, zato što ovdje radim svoj posao, zato što volim ovaj grad, volim ovu državu. Žao mi je što masa mladih ljudi odlazi, žao mi je što masa kvalitetnih ljudi odlazi koji nisu tako mladi. Ovdje su svoje najbolje godine proveli, iškolovali se ovdje. Umjesto da imamo sjajne kadrove, iz raznih razloga, a većinom tih sistemskih, oni odlaze. Nisu podržani. Sretna sam što su moja djeca ostala ovdje, zato što sam sebična, i volim da su sa mnom. Da nisam takva, vjerovatno bih rekla bježite odavde kao što većina roditelja rade. Međutim, tvoj život, i tvoja nafaka je tamo gdje jesi. Ili je imaš ili nemaš, ako je nemaš, možeš otići i na kraj svijeta, nećeš je naći.

Kako izgleda jedan dan u umjetničkoj porodici?

-Svi svakome apliciramo ono što radimo, i pokušavamo dobiti kritike, ideje nove, pomoć, bilo šta. Ali u principu, naš radni dan je takav, da sad sa tri unuke, većinom je dogovor ko čuva djecu.

Pokazuju li i unuke interes prema umjetnosti?

-Moja najstarija unuka Hatidža vrlo je zanimljiva djevojčica. Sada je krenula u prvi razred osnovne škole. Zanima je sve što je scensko. Vrlo pokazuje interes, vrlo pokazuje zavidan talenat. Ove godine u julu mjesecu u produkciji IMTM-a, u mjuziklu "Annie" igrala je malu Molly koja je ustvari druga uloga po jačini, od dječijih uloga. I nana je prezadovoljna. Nastavila je sada novu sezonu. Vrlo je zanima ples, pjevanje i gluma. Vjerovatno će nešto od toga u žiuvotu odabrati. Ove dvije su male- Dalila ima tri i po godine, a mala Zora se tek rodila, ušla je u treći mjesec svog života.

Moram primjetiti da ste uvijek nasmijani, sretni, susretljivi, puni energije, pa čak i sa ljudima na ulici koji Vas prepoznaju preko uloga i pozdrave. Kako uspijevate?

-Ako imam svoje probleme, oni su samo moji, ostavit ću ih kod kuće. Isto kao što, kada se vratim sa posla, te probleme neću unositi u kuću, koliko je to moguće.  Čovjek se valjda rodi takav ili ne rodi. Za mene su svi ljudi, ljudi. Potpuno mi je svejedno da li pričam sa dragim ljudima na pijaci, ili mi je došao neki ambasador u kuću pa s njim se družim. Moja majka je bila takva. Znala je komunicirati sa svim ljudima, nije zazirala od nekih veličina, sa svim ljudima je normalno komunicirala. Ja volim svoje kolege, ja volim ljude.

Veliki jubilej slavite, niste umorni, pa šta nam novo pripremate?

-Ovog proljeća smo uradili divnu predstavu "Heroine naše prošlosti", o ženama koje su obilježile našu historiju. Nas pet glumica odabralo je pet heroina. Ja sam dobila Staku Skenderovu i otkrila još nekih divnih stvari koje nisam znala o toj ženi. Jako bih voljela da to bude relalizovano jer su to sve žene koje su se izborile u to vrijeme sa tim sistemom da se školuju. Nije bilo primjereno da se žene školuju uopće ili ako su u pitanju žene muslimanke još više. Pokušavamo da nađemo sistem kako da dođemo u svaku srednju školu, i neke veće razrede osnovnih škola da im ispričamo te priče. Želimo im probuditi žeđ za znanjem.

Sve te žene, ovih pet koje smo izabrali, su glavu stavljale na panj da bi došle do školovanja, počev od Stake koja je otvorila prvu školu za žensku djecu u BiH, pa maltene prvu na Balkanu. Vrlo je važno da se to zna. To je jedan od projekata koji me baš raduje, za koji se nadam da se neće završiti sa ovim što smo do sada napravili.

Formula za uspjeh je?

Nemojte planirati. Sve što dođe dobro je, sve što ne dođe, nije trebalo da dođe.

 

 

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije