Na čelu kolone Marša mira, koja je jutros krenula iz Nezuka, i ove godine se nalaze oni koji su u julu 1995. godine prešli put pakla od Srebrenice do slobodne teritorije. Većina njih se svake godine vraća na isti put, iako su baš tu izgubili svoje najmilije.

Niti jedan Marš mira nije propustio Bego Halilović iz sela Mošići u okolini Srebrenice. Kaže da će se vraćati sve dok ga zdravlje bude služilo. Na ovom putu je izgubio oca i desetine članova bliže porodice.

- U Nezuk sam došao 16. jula 1995. godine, a krenuo sam iz Srebrenice 11. jula. Put je bio težak, nismo imali ništa, gledali smo samo kako spasiti živu glavu. Krenuo sam nam put s amidžićem. Moja familija je velika bilo nas je oko 100, bliže rodbine, dogovor je bio da se razdvojimo ne bi li barem neko od nas spasio živu glavu. Od nas 100, preživjelo nas je oko 30 - priča Bego Halilović.

Tada je imao samo dvadeset godina, a kaže da ga slike onoga što je preživio prate i danas.

- Ove godine na put vodim i svoje dijete. Želim da i on zna ono što se desilo. Mi smo Bošnjaci merhametli narod i praštamo, ali nećemo zaboraviti. Svaki put kada krenem vraća mi se slika, onih koji su ostali. Na putu mi je ostao i otac... - navodi Bego Halilović.

Put smrti prošao je i Suljo Čakanović, koji se također svake godine vraća u Nezuk.

- Danas ću govoriti i na historijskom času. Imali smo hrabre ljude koji su se približili tenkovskim jedinicama neprijetalja, tokom proboja. Čak 30 posto ljudi koje smo poslali u izvidnicu su ubijeni, izgubili smo tada i komandanta Ejuba Golića. Nakon toga počeo je padati i led, a mi smo mislili da je to Božiji znak da nastavimo proboj. Tada smo naišli na pragu, kada je još ljudi ubijeno, ali smo dan kasnije uspjeli probiti obruč i izaći na slobodnu teritoriju - ispričao je Čakanović.

Put Potočara je danas krenulo više od pet hiljada učesnika Marša mira.