open-navfaktor-logo
search
"Ulične" svađe
Dedo i(li) Đedo, ima li u Sarajevu mjesta za obojicu?
Negdje u sjeni političkih i ideoloških prepucavanja ostali su Đedo i Dedo i njihove zasluge po kojima ih još pamte one nešto starije generacije, dok mlađi većinom, nažalost, ni ne znaju ko su bili Vojislav Kecmanović i Nusret Šišić...   
15.06.2019. u 17:36
get url
text

Mirna ulica u sarajevskom naselju Koševsko Brdo godinama je nosila ime po Vojislavu Kecmanoviću Đedi, poznatom ljekaru i prvom predsjedniku ZAVNOBIH-a koji je, kako su često isticali historičari onog vremena, dao nemjerljiv doprinos u borbi protiv fašizma na našim prostorima.

Početkom devedesetih godina i ujedno početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, imena mnogih sarajevskih ulica počela su se mijenjati, a među brojnim pripadnicima NOB-a koji su ostali bez svoje ulice u glavnom gradu bio je i Vojislav Kecmanović. Stanovnici ulice na Koševskom u šali su govorili da se naziv nije mnogo promijenio - umjesto Đede, ulica je nazvana po Nusretu Šišiću Dedi, koji je također bio heroj i iskazao se u borbi protiv neprijatelja BiH, pola stoljeća nakon svog prethodnika Đede...

Rasprava o tome treba li ili ne ovoj ulici u Sarajevu ponovo vratiti ime Vojislava Kecmanovića Đede kulminirala je u četvrtak na zasjedanju Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Skupštine Kantona Sarajevo. Pale su "teške riječi" između predsjednika Komisije Damira Nikšića i penzionisanog generala Armije RBiH Ismeta Hadžića-Mutevelije, a o cijelom incidentu pisali smo ranije. I kako to obično biva, negdje u sjeni političkih i ideoloških prepucavanja ostali su Đedo i Dedo i njihove zasluge po kojima ih još pamte one nešto starije generacije, dok mlađi većinom, nažalost, ni ne znaju ko su bili Vojislav Kecmanović i Nusret Šišić...      

"Narodni čovjek" kojeg su svi voljeli

Vojislav Kecmanović rođen je 1881. godine u Čitluku kod Prijedora. Gimnaziju je završio u Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a medicinski fakultet u Pragu, 1911. godine. Tu se upoznao s Masarikovim revolucionarnim idejama, i ostao im privržen čitavog života. Kao ljekar najprije je radio u Tuzli, odakle je za vrijeme Balkanskog rata otišao u Srbiju, da se bori kao dobrovoljac. Nakon rata vratio se u Tuzlu, pa u Sarajevo, uključio se u revolucionarni pokret i bio uhapšen. Na poznatom banjalučkom "veleizdajničkom procesu" osuđen je na pet godina robije, koje je izdržao u zatvorima u Banjoj Luci i Zenici. 

U Drugom svjetskom ratu uključio se u Narodnooslobodilačku borbu, a juna 1943. godine prebačen je na slobodnu teritoriju. Kao izuzetno poštovan i ugledan čovjek, izabran je za člana AVNOJ-a i prvog predsjednika ZAVNOBiH-a, a nakon rata je od 26. aprila 1945. do novembra 1946. bio predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Bosne i Hercegovine.

Kecmanović je umro u Sarajevu, 25. marta 1961. godine. Interesantno je da iako je obavljao visoke funkcije u bivšem sistemu, nikada nije bio član Komunističke partije.

Novinar i publicista iz Bijeljine Jusuf Trbić, koji je tokom posljednjeg rata u svom gradu preživio strahovita mučenja Arkanovih zločinaca, piše kako je Vojislav Đedo Kecmanović bio jedan od najvećih, najzaslužnijih i najomiljenijih ljudi koje je Bijeljina ikad imala.

- Od 1918. godine živio je u Bijeljini. U to vrijeme ljekari su bili rijetki i jako cijenjeni, a Vojislav Kecmanović je ubrzo postao omiljen u narodu. Liječio je siromašne, pomagao im, znalo se da je u svako doba dana i noći spreman da ode bolesniku i da učini sve što može. "Narodni čovjek", kako se nekad govorilo, dobio je i nadimak Đedo, i po tome ga je znao svaki čovjek i svako dijete u bijeljinskom kraju. Ali on nije bio samo ljekar, već i neumorni kulturni radnik, čiji je doprinos prosvjećivanju naroda ovoga kraja nemjerljiv - ističe Trbić.

Iako su nakon njegove smrti u Sarajevu i Banjoj Luci ulice dobile ime po njemu, a u Bijeljini ima i svoj spomenik, zanimljivo je da se i u vrijeme bivše Jugoslavije o Đedi i njegovom životu malo toga zapravo znalo, pa se tako o njemu, za razliku od drugih narodnih heroja, nije učilo ni u školskim udžbenicima. Kao njegova jedina zaostavština ostala je knjiga "Zabilješke iz ratnih dana" koju je izdalo sarajevsko Oslobođenje 1980. godine, a koja se i danas može ponegdje pronaći i kupiti u nepreglednom svijetu interneta...

Spomenik dr. Vojislava Kecmanovića Đede u Bijeljini

Posebno je zanimljivo porodično stablo Kecmanovića – Đedin brat Dušan bio je sveštenik i političar, jedan od osnivača Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Dušan je imao sina Iliju, koji je bio čuveni historičar, a Ilija je dobio dvojicu sinova - Nenada i Dušana, koji su također imali istaknute pozicije u javnom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Nenad Kecmanović bio je profesor na Fakultetu političkih nauka i rektor Univerziteta u Sarajevu, a do jula 1992. obavljao je funkciju člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda. Nekoliko mjeseci nakon početka agresije na BiH, ovaj prije rata sarajevski ugledni profesor i političar promijenio je ideološku matricu i svrstao se na stranu agresora.

- To je nekadašnji sarajevski profesor, rektor Univerziteta, reformista i član Predsjedništva BiH, koji je prevrnuo ćurak naopako i postao ideolog velikosrpstva i novog fašizma. Onog istog protiv kojeg se Đedo Kecmanović borio. Ne znam da li je duh Đedin ikad vidio šta mu potomak radi. Ako jeste, vjerovatno je poželio da ponovo umre, i da se više nikad ne vrati – zapisao je Jusuf Trbić.

Nenadov brat Dušan, koji je ime dobio po svom dedi, bio je cijenjeni psihijatar i član ANUBiH. Sarajevo je napustio nekoliko mjeseci nakon početka rata i otišao u Australiju, a kasnije je u intervjuima često izjavljivao kako taj grad više nije osjećao svojim. No, sve do smrti 6. aprila 2014. godine održavao je veze sa svojim prijeratnim sarajevskim prijateljima i kolegama.

Dedina "rora" od vodovodne cijevi

Priča o Nusretu Šišiću Dedi i njegovoj čuvenoj "rori", improvizovanom minobacaču napravljenom od vodovodne cijevi, manje-više je poznata svima koji su preživjeli opsadu Sarajeva.

Rođen je 1934. godine, a odmah na početku agresije na BiH, pridružio se najprije Zelenim beretkama, pa onda i Interventnoj jedinici. S obzirom na to da je bio najstariji u svojoj jedinici, saborci su ga jednostavno zvali - Dedo.

Nusret Šišić bio je jedan od najzaslužnijih ljudi za odbranu zgrade Predsjedništva BiH 2. maja 1992. godine. Čuvenom "rorom" Dedo je uništio agresorski oklopni transporter koji se nalazio ispred Predsjedništva. 

Dedinu roru napravili su Nusret Šišić Dedo i Rusmir Hanić iz MUP-a od vodovodne cijevi, prečnika 92 mm, koju je Dedo pronašao na otpadu. U nju je ugrađen nosač od ose, a palila se baterijom. Cijeli "izum" nastao je nakon što su specijalci MUP-a iz Pretisa uzeli veći broj granata, ali pojavio se problem jer nije bilo oružja iz kojeg bi se mogle ispaljivati.

- Kada smo u aprilu u onoj akciji (iz Pretisa Vogošća) osvojili mine i rakete, protivnik je rekao da su nam beskorisne jer nemamo adekvatno oružje. Međutim, kao što ste vidjeli, ja sam se i tada snašao – izjavio je Dedo novinarima Oslobođenja 11. augusta 1992. godine.

Nusret Šišić Dedo, Šemsudin Mušović i Asko Prazina 1992. na Baščaršiji

Šišić je za iskazano herojstvo dobio "Zlatni ljiljan", a bio je jedan od prvih dobitnika ovog priznanja. Kao pripadnik Interventne jedinice tokom rata dva puta je ranjavan, u glavu i vrat, a u tijelu su mu ostali brojni geleri.

Krajem rata Dedo se teško razbolio, pa su mu ljekari savjetovali da lijek pronađe vani. Njegovi najbliži i saborci su se brzo angažirali i Dedo je upućen u inostranstvo na liječenje. Ipak, kada se želio vratiti nazad u domovinu, za njegov povratak nije bilo novca. Od države je traženo da izdvoji novčana sredstva, no tadašnje vlasti imale su malo sluha za ratnog heroja... Dedo se na koncu ipak uspio vratiti u svoje Sarajevo, gdje je proveo posljednje dane života. Umro je 5. juna 1996. godine, u 62. godini.

- Drago mi je što nije dočekao da živi u ovakvoj državi, jer bi crko od tuge – izjavila je njegova supruga Muzafera 2011. godine.

Tužni bi vjerovatno danas podjednako bili i Đedo i Dedo da znaju da se oko njihovih imena svađaju stanovnici Sarajeva, uz "argumente" poput onoga da li je u posljednjem ratu "Dedo pobijedio Đedu" ili je bilo obrnuto... A da je malo više zdravog razuma, Sarajevo bi među svojim ulicama, parkovima, školama, trgovima..., pronašlo mjesta za obojicu ljudi koji su, svaki na svoj način, obilježili historiju ovog grada i Bosne i Hercegovine. 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.