- Učio sam od Platona i Goethea - kazao je jednom prilikom Karahasan, a da će na početku sedme decenije dobiti nagradu koja nosi ime njegovog učitelja, nije mogao ni sanjati.

Zato i ne čudi da je njegov govor u Frankfurtu na Majni bio u potpusnosti posvećen Goetheu, a nazvao ga je, simbolično, "Zapis o dugovima".

Karahasan je ekskluzivno za Faktor ustupio bosansku verziju govora. Osvrćući se na roman "Godine učenja Wilhelma Meistera", Karahasan napominje da je nemoguće kazati koliko je za njega značio.

"Prvo što mi pada na um je činjenica da sam čitajući "Wilhelma Meistera" upoznao jedan tip čitanja koji u školi nije bio dozvoljen, a ja ga se nisam oslobodio do današnjeg dana. Neke knjige, to ne moraju biti one koje najviše volim, ja ne čitam trudeći se da saznam šta je umjetnik uradio, nastojeći da djelo naslutim u njegovoj "fenomenalnoj dovršenosti i jasnoći", radeći dakle ono što su nam u školi s pravom nametali, nego ih čitam razgovarajući s njima.

Doslovno razgovarajući, onako kako ponekad razgovaram s drugim ljudima, kad imam sreće da nađem dobrog sugovornika. U pravom razgovoru se ljudi jedan drugome otvaraju, razmjenjuju duhovne energije, upoznaju se, uvjetno govoreći, i na mističkoj razini, upoznajući unutrašnje biće sugovornika, a ne saznajući činjenice o njemu. Jednom sam takav razgovor definirao formulom "ja sam ja, jer si ti ti, a ti si ti, jer sam ja ja". Tako razgovaram i s nekim knjigama, u koje "Wilhelm Meister" sigurno spada: upisujem se u njih, prepoznajem svoja pitanja i iskustva, upoznajem likove kao da ću s njima sklopiti prijateljstvo, otkrivam "prazna mjesta" koja kao da je autor namjerno ostavio kako bih se ja upisao i dovršio ih.

Jasno mi je da moj "Wilhelm Meister" nije identičan Goetheovom, zato nisam nikad ni pomislio da pišem o knjigama koje sam tako čitao – pa zar bih ga ovoliko i ovako volio, kad bi bio samo njegov tojest kad ne bi bio bar malo i moj?! Možda bi se ovaj tip čitanja mogao usporediti s načinom na koji teatarski ljudi čitaju tekstove koje igraju – ako glumac ne doda nešto svoje liku koji igra, ako ga do određene mjere ne "posvoji", njegova igra neće gledaocima ponuditi mističnu participaciju u 'obredu' i zato sigurno neće nikoga oduševiti".

Drugo što mu je bila velika dobit koju mu je donijelo čitanje Goetheovog romana je pristajanje na sebe samoga ili bar početak procesa koji je vodio prema tome da pristane na sebe onoliko koliko pristojan čovjek može.

"Roman sam prvi put čitao sa sedamnaest godina, u periodu ozbiljne životne krize, naime onda kad sam stajao na pragu zrelosti, a vjerovao (nadao se?) da je ona neizmjerno daleko od mene. Zbunjivalo me je tijelo, zbunjivao me moj emotivni život, nervirala me je i dovodila do stida zbrka koja je vladala u meni. Dugi periodi bezrazložne tuge, koja je, međutim imala nešto lijepo u sebi, pa je se ne bih htio osloboditi, ni ako bih to mogao. Zbunjujuće iskustvo da bol može biti dragocjena, naprimjer onda kad mi pomogne da ublažim emotivnu zbrku koja vlada u meni. Potreba da se udaljim od svega što je do tada činilo moj život, mučna mješavina ljubavi i nepovjerenja prema roditeljima i drugim bliskim ljudima.

U meni samo zbunjenost i zbrka, a svuda oko mene – u obitelji i u školi, među starijim prijateljima i srodnicima, samo zahtjevi da postignem jasnoću i red, kako u svom unutrašnjem biću tako i u djelovanju, mišljenju, pogledu na svijet. Duboki raskol između onoga što je u meni bilo i onoga što se od mene zahtijevalo logično me je vodio do zaključka da na svijetu ne može biti mjesta za mene. U tom trenutku i u takvom stanju sreo sam se s "Wilhelmom Meisterom" i osjetio silno olakšanje: pa ja sam zbunjen i zbrkan kao junak romana – u njegovoj sreći je strah i možda stid, u mojim tugama je ljepota i čežnja, ali mi smo jednako nejasni, u sebi proturječni, zbunjeni... S tim otkrićem je počeo dugi proces mog pristajanja na sebe".

Ističući da dragi Bog nije stvorio industriju nego živi svijet, zbog čega se živi svijet sastoji od samih unikata, gdje nema i ne može biti serijske proizvodnje, osvrnuo se na načine današnjeg odgajanja.

"A nas danas odgajaju ljudi koji su logiku industrijskog standarda usvojili kao svoj jedini pogled na svijet i institucije koje nam pomažu da funkcioniramo, a ne da upoznamo i izgradimo sebe. Gigant razuma koji je emotivni patuljak nije manje nakazan od bića sa nogom slona i glavom štakora, samo što se njegova nakaznost manje vidi jer leži unutra. Zato je, mislim, briga za ravnotežu između racionalnog, emotivnog, tjelesnog i transcendentnog segmenta ljudskog bića osnovna zadaća ljudi koji nas odgajaju.

Duboko sam zahvalan velikim književnim učiteljima koji su odgajali moje srce i objasnili mi da u živom čovjeku nisu moguće emocije u "hemijski čistom" stanju. Samo u ružičastom kiču moguća je sreća kao takva, čista od straha i sumnje, svakog pitanja i svih drugih emocija; samo u crnom kiču je jasno da je sve laž i prevara, osim smrti i bola koji nas čekaju na kraju dana, "jer svi smo mi ustvari mrtvi, i sahranjujemo se po davno utvrđenom redu"; samo svijet ideološkog kiča naseljavaju ljudi koji su čisto dobri i čisto zli".

Sve bitno, što zna o životu, potcrtava, naučio je čitajući jer, kako pojašnjava, "nas životu uči još samo književnost, a škola, roditelji, bliski ljudi, cijelo društvo, sve nas odgaja da funkcioniramo i postanemo specijalisti".

- Hvala, kažem, književnosti i velikim učiteljima što su me svemu ovome naučili, ali vjerujem da su mi i bliski ljudi trebali objasniti ove i mnoge druge važne stvari. Trebali su mi naprimjer reći i onda pokazati ono što sam pročitao kod Platona – da je razum samo jedna dimenzija mog bića, ona dimenzija u kojoj je sadržano ono opće, zajedničko, ono što mi pomaže da se prilagodim, i da se ta dimenzija upotpunjuje emotivnom, a da se ovim dvjema dodaje dimenzija koju mom biću daju slutnje i predodžbe o transcendentnome... Mnogo bih dao da sam ovo naučio gledajući bliskog čovjeka koji svoju kompleksnost živi, a ne čitajući knjige. Ali nisam - naglasio je Karahasan.

Još jednu veliku dobit donio mu je susret s Goetheovim romanom, odnosno mjesto kojim se ovdje sve vrijeme bavi.

"On ne opisuje duševno stanje svog junaka, ne analizira ga i ne pokušava ga razumjeti iz njega samoga, on ga čitaocu predstavlja uspoređujući ga s duševnim stanjem drugog čovjeka, koje bi po prirodi stvari trebalo biti poznato velikoj većini ljudi (iskreno se nadam da su izrazita manjina oni koji nikad nisu ukrali poslasticu). Ono što je živo u vezi je sa svim, ono je slično svemu i istovremeno različito od svega drugoga, svoju neponovljivu pojedinačnost ono uspostavlja sitnim i krupnim razlikama od svega onoga čemu je slično, a ne negativnim određivanjem prema drugome i ograđivanjem od njega. Zato kažem da je ovo pripovijedanje utemeljeno na organskoj logici, ono ne nastoji objasniti stvari iz njih samih i predstaviti ih njima samima, nego usporedbom s drugim stvarima. Jedno nepoznato duševno stanje (romanesknog junaka) uspoređuje se s drugim, dobro poznatim, duševnim stanjem (djeteta koje je ukralo poslasticu) – to je tehnika književnog predstavljanja koja čitaoca "uvlači" u roman jer mu stvari objašnjava dovodeći ih u vezu s njegovim vlastitim iskustvom. Ovo pripovijedanje ne definira (definirati znači povući granice, odrediti, predmetu objasniti da je ono što ja o njemu mislim), ne izolira, ono stvari predstavlja u njihovoj živoj stvarnosti, dakle povezane sa svim ostalim".

Upravo kod Goethea, upravo u ovom romanu, otkrio je ono što je nazvao organskim pripovijedanjem, a za to otkriće je i danas neizrecivo zahvalan, ističući i da bi trebale godine da pobroji sve dugove velikom učitelju.

"Otkriće 'organskog pripovijedanja', kako sam za sebe nazvao Goetheovu pripovjedačku tehniku, upozorilo me je na neke mnogo važnije stvari. Naprimjer na to da sam, dok sam živ, sličan svima, i onim najdaljim, i onim koje ne podnosim, i onima koje sigurno nikad neću sresti, a ipak istovremeno različit od svih, pa i od onih s kojima bih tako rado bio jedno. Zahvaljujući tom nauku mogu još i danas, nakon svega što sam vidio i doživio, sa čuđenjem gledati ljude i cijela društva koji se trude da definiraju svoj identitet ne bi li ga tako sačuvali. Da su čitali Goethea, znali bi da svoj identitet, kao i sve drugo, naprimjer život, definiranjem mogu samo ubiti, jer će ga time izdvojiti iz strašnog oceana života u kojem ih sa svih strana ugrožava sve što jeste, i u kojem su istovremeno čudesno povezani sa svim i prisutni u svemu što jeste. Tremendum et fascinosum".