Sumirajući svoju profesionalnu igračku karijeru iz 1970-ih i 1980-ih godina, Dževad Šećerbegović zvani Šećer (63), legenda bosanskohercegovačkog fudbala, ističe da ga novac tada nije previše zanimao, ali su prijateljstva i ljudi koje je u tom periodu upoznao, uz porodicu, njegovo najveće bogatstvo.

U razgovoru za Anadoliju Šećerbegović je također izrazio žaljenje što je brzo i naglo prekinuo profesionalnu igračku karijeru. Kaže da je tu odluku donio ishitreno, bez previše razmišljanja i zbog toga se kasnije kajao. Također, govorio je i o drugim propuštenim prilikama, kao i o svojim fudbalskim počecima.

Jedan od nekada najboljih lijevih krila na ovim prostorima i šire, Šećerbegović je danas direktor Gradskog stadiona Tušanj u Tuzli, sa čijih tribina rado, ovaj put u ulozi gledaoca, prati Slobodine utakmice. Rođen je u Gornjem Rahiću, a upravo sa stadiona ”Tušanj” otišao je u reprezentaciju bivše Jugoslavije, a zatim i u turski Bešiktaš. Na istom će stadionu, nada se, dočekati i penziju.

”Početak fudbala mi je bio u mojoj avliji, jer sam imao avliju veliku kao malo igralište. Čitavo selo je tu igralo i tu sam kao mali igrao. Onda sam počeo igrati za 'Zadrugar' u Rahiću, a čak su me i švercovali. Igrao sam na tuđe ime jer sam bio maloljetan”, navodi Šećerbegović.

Kao 13-godišnjak zaigrao je u prvom timu ”Zadrugara”, a kasnije su ga, kada je krenuo u Gimnaziju u Brčkom, zvali da pređe u Jedinstvo u tom mjestu, što je on odbijao jer, kaže, u tom momentu nije bio zainteresovan za profesionalno igranje fudbala, nego je slušao savjet roditelja i trudio se biti marljiv i vrijedan učenik.

Dolaskom u posjetu braći i sestrama koji su bili u Tuzli, zet mu je predložio da ode na Tušanj, da vidi kako treniraju Slobodini pioniri uoči početka jugoslovenskog šampionata.

”Momo Radunović je bio tada trener i čim smo odradili prvi trening, rekao mi je da donesem sutra papire i da idem u Borovo na turnir. Rekao sam mu da ne mogu ići. Nema govora, kasnije su zvali moju familiju da ih nagovore da me puste. Mislio sam da ne igram, nego da se vratim. Ja sam pristao da ostanem i kada sam se vratio ponovo u Tuzlu, a u Borovu su me uzeli za pionirsku reprezentaciju Jugoslavije, i dalje sam htio da se vratim u Brčko i da nastavim Gimnaziju. Međutim, oni su odlučili da odu i da razgovaraju s mojim roditeljima”, pričao je Šećerbegović.

Prve utakmice u Tuzli odigrao je za juniore Slobode, a sa nepunih 18 godina zaigrao je za prvi tim ovog kluba i od tada počinje njegova profesionalna karijera. Bilo je to zlatno doba tuzlanskog fudbala...

Ta je generacija, navodi sagovornik Anadolije, najviše dala i najviše uspjela, a borili su se 1976/1977. sa Crvenom zvezdom za prvo mjesto u bivšoj Jugoslaviji. Svi igrači te generacije ponikli su iz Slobodine škole fudbala, od Ismeta Hadžića, Radeta Jovičića, Nedžada Verlaševića, Kasima Alibegovića, Ešefa Jašarevića, Fuada Mulahasanovića, Mustafe Hukića, Merseda Kovačevića, a malo kasnije je došao Sead Sarajlić do Šećerbegovića.

Ova je generacija bila toliko uspješna da se govorilo, prisjeća se Šećerbegović, da su mogli biti prvaci Jugoslavije četiri-pet puta samo da su u toj postavi igrali za beogradski Partizan ili Zvezdu, jer Tuzla, mali industrijski grad, tada nije imala jaku podršku.

”Što se tiče tog finansijskog efekta, to nije nešto posebno bilo. Igralo se fino, ali nije se nešto zarađivalo. Niko od nas od te premije i tih primanja nije se mogao obezbijediti. Jedino što je dobra stvar u to vrijeme bila što su igrači koji su igrali duži period od osam ili deset godina, mogli tražiti stanarsko pravo, što je nekad bilo u Jugoslaviji, pa da dobiju stan i da to ima neku vrijednost. Nekih velikih premija i velikih transfera nismo imali. Mogu reći da sam ja za svojih deset godina igranja dobio od Slobode kao što možda sada neko ima jednu mjesečnu plaću. Ali nismo se žalili. Napravili smo lijepe uspomene i meni je drago da sam tu proveo vrijeme”, prisjeća se Šećerbegović.

Zbog izvrsnih rezultata i tuzlanska publika je, kaže, bila zadovoljna.

”Taj odnos između mene i njih i to zadovoljstvo koje sam doživljavao kada od A tribine do D tribine, kada pretrčim, počnu vikati 'Hora, hora Šećere' i onda se diže svijet, čekaju centaršut. To je neka ljubav i ljepota koji se ne mogu zaboraviti”, kazao je Šećerbegović.

U Bešiktašu je, navodi, bio mnogo bolje plaćen. Tokom kratkog perioda provedenog u Turskoj kaže da je zaradio više nego što je ukupno zaradio svih prethodnih godina igrajući u Slobodi. Stanovao je u elitnom dijelu Istanbula, u blizini stadiona, a uz brojne pobjede koje je ostvarivao Bešiktaš, bio je proglašen i za najboljeg stranog igrača koji je ikada igrao u tom klubu. Uz pomenuti klub i grad vežu ga lijepe uspomene i drago mu je da i danas kada se susreće sa mlađim navijačima oni znaju koliki je doprinos dao klubu koji vole. Sa upravom Bešiktaša, također, je u dobrim odnosima, a odaziva se pozivima za sve važnije događaje koje ovaj klub organizuje.

”Pozivaju me stalno. I sada su me zvali na otvaranje stadiona. Zovu me na 100 godina postojanja Bešiktaša. Uglavnom imamo veoma dobre odnose. Zapravo oni me poštuju jer sam dobro odigrao za njih i ljudi su to prepoznali. Ostali smo veliki prijatelji i mogu reći da nosim fantastične uspomene. Idem i ove godine i poslije tolikog perioda ljudi me znaju zaustaviti na ulici. Sretnu me u samoposluzi i kada im kažem ko sam, odmah malo pretraže i oko mene se sjate”, navodi Šećerbegović.

Kaže da bi mu život vjerovatno bio drugačiji da je u Bešiktašu ostao još koju godinu, a navodi da je i ranije odbijao ponude, poput one kada mu je u 20. godini Crvena zvezda ponudila bjanko ček ili kada je sa 25 godina, nakon što je proglašen jednim od najskupljih igrača poslije Olimpijade u Moskvi, odbio splitski Hajduk. No, napuštanje Bešiktaša i okončanje igračke karijere nije, tvrdi, bio nimalo mudar potez i zbog toga najviše žali.

”Ja sam htio da idem u berlinsku Hertu, imao sam poziv i iz Štutgarta i htio sam otići, ali se nešto izjalovilo. Bešiktaš je mislio da me ne mogu otkupiti i stavio je veliki transfer, misleći da ću ostati kod njih, i ja sam se naljutio. Da sam htio ostati u Bešiktašu, 60 procenata tog transfera sam mogao imati, ali nisam ništa htio. Rekao sam da neću više da igram fudbal i tako je. Mislim, to je malo ludo”, rekao je Šećerbegović.

Kada je prekinuo igračku karijeru, posvetio se ugostiteljstvu, zatim se poslije rata vratio u Slobodu kao trener, a potom i kao sportski direktor. Duži niz godina je direktor stadiona, a slobodno vrijeme provodi u krugu porodice i naročito se veseli igri sa unucima. Osim porodice, ističe da su prijateljstva nešto najvrijednije što je stekao kao profesionalni fudbaler.

”Možeš imati i novac, ali novcem se ne može sve kupiti. Ono što sam doživljavao u tom periodu, a i dan-danas isto tako, kada sretnem toliko svijeta i kada prođu, pitaju me kako sam i šta ima, to je neka ljepota i najveće bogatstvo koje sam doživio”, zaključuje Šećerbegović.