Intervju

Elmir Jukić, reditelj hit serija: Humor je ugodna pozicija da stvari tematizirate vrlo angažirano

Objavljeno: 19.01.2019. u 08:10 Autor: Merima Čustović

Nema pravila, ali ne ustručavam se da napravim i 10 tejkova da bi rezultat bio kako treba. Pozicija i ugled onoga što smo do sada radili zahtijeva da sve što ponudimo u budućnosti, bude najmanje na istom nivou naših raniji projekata

FOTO: Muhidin Živojević

Na kulturnoj sceni naše zemlje, ali i regiona, slovi za ime uz koje se veže uspjeh! Jer, u rediteljskoj radionici Elmira Jukića nastali su samo hitovi. Svoj potpis stavio je na serije - "Lud, zbunjen, normalan" (LZN), "Kriza", "Ne diraj mi mamu", "Konak kod Hilmije", predstavu i film "Žaba"... osvojio naklonost publike, a svi pomenuti projekti, duboko su se ukorijenili u naše društvo, toliko da se replike glumaca koriste i u svakodnevnoj konverzaciji.

Posebno su se istakle serija "Lud, zbunjen, normalan" i predstava "Žaba", ali, to nije iznenađenje, obzirom da su nastale prve i najduže postoje, a ako je suditi po reakcijama i pregledima na YouTube kanalu, i ostali pomenuti projekti, ozbiljno im "prijete", posebno "Konak kod Hilmije", serija koja je na putu da dostigne popularnost LZN.

Nakon 24 epizode, ekipa "Konak kod Hilmije" na maloj je pauzi, a trenutno se snimaju novi nastavci "Lud, zbunjen, normalan". Dok čekamo na nove zgode i nezgode glavnih junaka, Jukić je za naš portal otkrio formulu koja ga već godinama drži na mjestu broj 1 kada su u pitanju TV serije, govorio je i o uspjehu "Žabe" na "daskama koje život znače", ali i na filmskom platnu, otkrio nam je šta radi kada nije iza kamere, a Bosance i Hercegovce je savjetovao kako će vratiti svoj rahatluk.

Elmir Jukić

Iako je bilo teško zamisliti da ćete ponoviti, pa skoro prevazići uspjeh koji ste postigli sa serijom "Lud, zbunjen, normalan", demantirali ste nas serijom "Konak kod Hilmije", koja se u vrlo kratkom periodu izborila za naklonost publike. Vrijeme je da nam otkrijete formulu po kojoj nastaju hitovi. Prije nego krenete u bilo koji projekat, koliko razmišljate o saradnicima. Koliko dobra ekipa olakšava posao reditelju?

Mislim da je to esencijalno. Odabir saradnika jako puno govori o reditelju, o tome kako on doživljava svoj posao, mogu prepoznati ozbiljnost projekta i ozbiljnost koncepta po tome za kakve saradnike se reditelj odlučio, na koji način o podjeli razmišlja.

Kad je riječ o "Konaku kod Hilmije", mi smo od početka, odnosno kada je bilo jasno da ćemo raditi taj projekat, krenuli vrlo seriozno istraživati šta su najbolja rješenja po svim sektorima, potpuno svjesni da u ovom surovom vremenu, u kojem gotovo da nema više prostora za grešku, nećemo ponovo imati priliku da pokrenemo tako veliki projekat. "Konak" je svijet epohe, Drugog svjetskog rata, pomalo stilizirano, pomjereno, jer se ipak radi o komediji koja ne tretira historiju kao faktografiju koja obavezuje, nego kao materijal koji inspiriše, pokreće neke historijski nemoguće pravce radnje, ali za našu seriju vrlo potentne, u humorističnom smislu inspirativne.

Zapravo u mom osjećanju u tom procesu je bilo važnih par odluka. Prije svega da se to dešava u epohi. Mislim da je to bilo strašno važno, kao što mislim i da je za seriju važan dolazak Almira Đikolija kao direktora fotografije, sa kojim smo onda krenuli vrlo studiozno istraživati šta ta serija može biti u tom nekom likovnom smislu. Kostimografkinja Lejla Graho je napravila sjajan posao, Vanja Pušić također sjajnu scenografiju iako mu je to prvi samostalni rad. I to je ono kako serija izgleda, segment koji je dosta važan, ali nije presudan.

Mislim da je bilo strašno važno što smo sa kastingom i odabirom uloga krenuli u ranoj fazi, kada smo imali jednu epizodu napisanu. U saradnji sa Nebojšom Garićem, našim producentom iz Beograda pretresli smo sve opcije i došli do sjajnih rješenja, jer mislim da su Milena Vasić, Bojan Perić, Darko Tomović sjajni, i ne mogu zamisliti nekoga drugoga u tim ulogama, ne vidim da bi to neko napravio bolje od njih. Da sumiram, to je nekako jedan ozbiljan rad od samog početka gdje smo u svim sektorima čini mi se dali najbolje od sebe, pomjerili stvari naprijed, i mislim da neću pogriješiti kad kažem da je serija “Konak kod Hilmije“ najkompletniji televizijski proizvod koji smo mi do sada napravili.

Sa "Lud, zbunjen, normalan" ste napravili čudo...

Ne ulazim u kategoriju popularnosti. Da li će "Konak" biti popularan kao LZN, to je sada neka druga priča. Ako bi bilo pola od toga ja bih bio izuzetno sretan, jer mi sada u ovom trenutku snimamo 12 sezonu LZN. To je u svjetskim okvirima izuzetan rezultat jer nema puno serija koje su preživjele 12 sezona. A nećemo tu stati, nego radimo još jednu. Ustvari radimo 12 i po da bismo došli do okruglih 300 epizoda i onda je to- to. Tako da ne govorim o kategoriji popularnosti, nego kako to kao paket, kao zaokružena cjelina izgleda.

Tome je, bit ću slobodna da konstatujem, doprinijela Vaša zrelost kao autora, odnosno "uvježbali" ste se kroz LZN.

Sigurno smo evoluirali u međuvremenu, od 2007. do danas. Sigurno smo napredovali kao ekipa, i ovo što sada radimo je rezultat kontinuiteta koji nam je LZN prije svega omogućio.

Mnogi se slažu da Hilmija, kojeg je utjelovio Emir Hadžihafizbegović, ozbiljno po popularnosti "prijeti" Izetu Fazlinoviću (Mustafa Nadarević).

Drago mi je to čutim, jer trud koji je Emir uložio da izgradi tu ulogu stvarno zaslužuje da bude prepoznat. Ta energija sa kojom on igra, sitni mali mikro detalji i rješenja koje je donio, tempo u kojem igra, to može samo vrsni, zreli glumac u svom najboljem izdanju.

Kada sam na početku pomenula odabir saradnika, nisam to slučajno napravila, jer sve uspješne projekte uglavnom ste realizovali u saradnji sa scenaristom Feđom Isovićem. Za Vas kažu da ste dokazani autorski dvojac, no postoji li još neko ime s kojim biste se usudili započeti saradnju?

Za spajanje nas dvojice apsolutni kredit ide producentu Davoru Pušiću iz "Fist" produkcije. Bez njegove vizije i hrabrosti da se upusti u velike stvari ništa od ovoga o čemu sada govorimo ne bi uopšte postojalo. A što se tiče odnosa između Feđe i mene, realno, poprilično smo različiti - na nivou šta volimo, u šta vjerujemo, šta nam je važno, ali se negdje strahovito dobro razumijemo i imamo saradnju koja je vrlo rijetko dolazila u situaciju da se oko nečega sporimo, da o nečemu drugačije mislimo. Tako da činjenica da radimo zajedno 12 godina i da smo u tom periodu napravili 350 epizoda raznih serija, govori da je to jedna izuzetna saradnja. Ne bih da pretjerujem, ali teško je zamisliti da može preko toga dokle smo nas dvojica dobacili radeći razne projekte zajedno, a radili smo LZN, "Krizu", "Ne diraj mi mamu", "Konak kod Hilmije", "Lažni svjedok". Znate, to je niz naslova gdje preostaje još samo da zajedno napravimo igrani film.

Pa hoćete li?

Feđa je izuzetan scenarista, veliki radnik, strahovito darovit čovjek, izuzetno duhovit, bez te duhovitosti ne bi moglo opstati ovo što smo napravili, ali znate kako, u ovom trenutku smo toliko zabavljeni nekim drugim stvarima. Mene kada pitaju kada ćeš raditi u pozorištu, ne znam šta da odgovorim, jer ja naprosto od obaveza na Akademiji, u školi na kojoj predajem u Prištini i ovoga svega što radim ovdje, teško da imam vremena da pokrenem druge stvari.

Elmir Jukić

Ako nađete vremena, da li biste se upustili i u tu avanturu?

Naravno, on je moj prirodan saradnik.

Iako humoristični, Vaši projekti su angažirani, u smislu da predstavljaju jasnu sliku svijeta u kojem živimo. Da poruke upakovane kroz humor, prije dođu do publike, više puta ste dokazali. Pa zašto onda, posebno kada su filmovi u pitanju, prednost isključivo dajemo teškim temama. Je li vrijeme za neku komediju, jer, kultura i umjetnost bi trebale biti alternativa svakom čovjeku- bijeg od problema, bijeg u ljepši svijet od onog u kojem živi?

Pa u najboljim izdanjima i najboljim situacijama to tako funkcioniše. S tim ne želim reći da nam ne trebaju ni teške teme. Stvarnost koju mi živimo je toliko surova i teška da se teško odmaći od priča koju tu stvarnost tematiziraju. Ovo što mi radimo je zapravo televizijski proizvod koji prije svega ima namjeru da zabavi, mada ako ćemo realno u "Konaku kod Hilmije" baveći se tom pričom iz 41. godine u Sarajevu, mi se zapravo bavimo današnjicom, zato što su odnosi, situacije, interesi vrlo slični. Ta pozicija je zapravo vrlo ugodna jer na direktan način možete govoriti o licemjerju i lažnim patriotizmima, priklonjenosti različitim srtanama, promjenama dresova. Humorističan pristup je ugodna pozicija da spretno odabranom i pravi kontekst postavljenom pričom možete tematizirati stvari vrlo angažirano, mada ste žanrovski vi ipak komedija. Kao što su na kraju i najveći komediografi kroz histiriju svjetske drame i radili. Ako se sjetite od Aristofana pa na dalje.

Moram istaknuti i činjenicu da se kod nas jedan film godišnje snimi, pa su možda i to razlozi zašto nemamo više žanrova u ponudi. Najveći reditelji poput Srđana Vuletića ili Pjera Žalice koji su napravili kultna ostvarenja, ništa nisu snimili sigurno 10 godina.

Rekli ste pravu stvar. Neki od naših najvećih autora imaju tako duge pauze da zapravo to najbolje govori o tome da suštinski kinematografije u kontinuitetu nema, nego ima je u povremenim, ekstremno uspješnim filmovima pojedinaca koji uspiju unatoč svemu napraviti nešto.

Negdje sam pročitala da Vas i Feđu nazvali analizatorima, odnosno psiholozima bh. društva...

Nisam to čuo, ali godi mi, jer bio bih ponosan ako bi za 30 godina neko tako razmišljao o stvarima koje mi danas radimo, da analizirajući naše serije, analizira sliku svijeta iz 2007. ili 2010. godine u BiH. Mislim da nije nemoguće, ali čini mi se pretenciozno da ja o tome govorim, mada mi zaista godi.

S druge strane ima i onih koji zloupotrebljavaju Vaš humor ne shvatajući njegovu krajnju poruku...

Kada bih se počeo baviti šta ko piše na kojem forumu stvarno bih poludio i posumnjao u sebe istog trenutka.

Ne dešava se to samo Vama. I mnogi prije Vas su trpili i kritike i pohvale. A trpe i danas. Je li iko ikada Bosancima i Hercegovcima do kraja ugodio?

Pa to je vrlo teško, to je gotovo nemoguće. Možda kroz historiju možete nabrojati par imena...

Zar ih ima?

Pa ne znam, evo sad kad sam to izgovorio pomislio sam zar ih ima. Rijetko ćete naći da svi za nekoga imaju samo sve lijepo reći.

O predstavi “Žaba“ svi uglavnom imaju riječi hvale. Nedavno je proslavila 10 godina na sceni i 250 izvođenje. Brojke su to koje pokazuju koliko ste dobri u onome što radite. Jeste li se ikada nadali da će ta predstava toliko uspjeti, obzirom da nije humoristična, da bi publiku zadržala, i zapravo je surova i realna.

Nisam imao osjećaj niti sam razmišljao o tome da ćemo igrati deset godina, ali sam znao da smo dobri, i na početku sam insistirao na ugovoru koji će mi dati neke male benefite kada bude stota repriza predstave. Ali ta stota mi se činila jako daleka i ambiciozna, međutim 250 je mimo svih očekivanja, kao i 10 godina igranja. Ako je neko nekad i došao zbog toga jer je mislio da će gledati komediju, jer je to nekako navikao od ove ekipe, onda je sigurno taj talas nekako utihnuo u prvoj godini igranja, jer smo odigrali jako puno repriza. Sad ljudi koji dolaze znaju šta će gledati, jer dolaze po preporuci, neko im je rekao da je to dobro. To je neka publika koju ja u pozorištiu ne viđam. Jer, realno, Sarajevo je takva pozorišna sredina u kojoj vi na predstavi koja gistuje na MESSu znate apsolutno svakoga u sali. Činjenica da mi igramo 10 godina, 250 puta, da je to gledalo 35-40 hiljada ljudi znači da je to neka publika koja ne dolazi tako često u pozorište. Tako da mi je to izuzetno drago jer mi se čini da je našem pozorištu potrebna neka vrsta revolucije koja će mu vratiti intenzivniji kontakt sa publikom. Takođe, znam da su ljudi "Žabu" gledali po sedam ili deset puta. Vraćali su se kao po neku vrstu terapije, jer ih suočava sa njima samima, i onda u tom direktnom sudaru sa svojim problemima čovjek izlazi problema svjesniji, pa je samim tim rješenje tog problema bliže. I to je nekako matrica na kojoj funkcioniše i počiva taj povratak pojedinih gledalaca "Žabi".

Elmir Jukić

Poslije predstave nastao je istoimeni film.

Jako sam vjerovao u priču, u nas kao u ekipu u drugom mediju. Tako da mi je drago da će zapravo sve to što smo sa “Žabom“ uradili preživjeti zub vremena, i jednom kada predstave više ne bude, a svi znamo da pozorište traje onoliko koliko se igra neka predstava, da će ta cijela priča imati duže trajanje s obzirom da će film ostati.

Vi znate i nasmijati publiku, a znate se i uozbiljiti ako treba. Hoćete li nas prepasti nekim hororom, zabriunuti nekim trilerom, iznenaditi nas nekom akcijom?

Volio bih sa narednim filmom otići u nešto žanrovski konkretnije. Zaista. Nisam ljubitelj horora, ali nešto takvo bi me zaista zanimalo, prije svega to bi mi bio veliki izazov, a takva žanrovska, kriminalistička triler priča ima prirodno stanište u BiH. Negdje mi se čini da bi ambijent, problemi i likovi jako dobro mogli profunkcionisati u tako žanrovski postavljenom projektu.

Predajete režiju na dva Univerziteta - u Sarajevu i Prištini. Kakve su nove generacije reditelja, hoće li imati ko da Vas jednom naslijedi?

Ima vrlo zanimljivih mladih kolega i mislim da je samo pitanje koliko ćemo se kao sredina otvoriti za mlade reditelje, dramaturge i glumce, kakvu ćemo im dati priliku. Jer kada oni dobiju priliku, vrlo dobro to iskoriste, bez greške. Ako pogledate šta su mlade kolege napravile u sezoni kada su imale priliku u Kamernom teatru, vidjet ćete da su često to vrlo zanimljivi koncepti, zatim adaptacija velike književnosti ili praizvedbe zanimljivih novih drama. U serijama koje ja radim, imam tu privilegiju da mogu generaciji mladih glumaca dati priliku, u "Konaku kod Hilmije" ima niz mladih glumaca koji briljiraju. Mogu to reći nakon 24 epizode, imam feedback publike, čuo sam ljude šta misle, a misle da je Igor Skvarica napravio senzacionalnu ulogu, oko Durmiša kod publike postoji konsenzus da je fantastičan, zatim Dino Sarija koji sjajno igra Ivicu Naguzića itd. To je cijela jedna generacija kojoj treba dati prostor, projekte i što je najvažnije - povjerenje.

Teško je razvijati projekte bez finansijske podrške, koju u našoj zemlji teško dobiju rediteljska imena poput Vas, a pogotovo mladi, koji tek trebaju da se dokažu. Hoće li se tu nešto promijeniti i šta savjetujete mlađim kolegama?

Mislim da mlade kolege koje imaju priču za koju misle da je moraju ispričati trebaju prestati sanjati o filmovima velikog budžeta, i da trebaju raditi u nekim malim mikro budžetima. Mislim da ćemo i mi koji smo već na neki način afirmisani morati tražiti izraz u nekim projektima koji će zapravo od početka do kraja tražiti manje vremena, novca, jer ćemo u suprotnom snimati filmove svakih šest sedam godina. Moraćemo revolucionizirati svoj pristup u tom smislu, da nam priča postane imperativ, a ne višegodišnje budžetiranje i pokretanje projekta.

Svi hvale rad sa Vama. Opisuju ga visokoprofesionalnim. No koliko ste zahtjevni zapravo, i koliko vraćate scene?

U principu vraćam. Vraćam onoliko koliko moram. Ako je nešto komplikovano, ako su scene duge i sa više linija radnje, onda se morate njima drugačije baviti. Nema pravila, ali ne ustručavam se da napravim i 10 tejkova da bi rezultat bio kako treba. Pozicija i ugled onoga što smo do sada radili zahtijeva da sve što ponudimo u budućnosti, bude najmanje na istom nivou naših raniji projekata. A u principu da bi ostali na istom nivou, moramo uvijek ponuditi više.

Kad niste iza kamere, imate li vremena za sebe?

U principu uvijek pokušavam otputovati negdje, malo se izmaći. Planinu sam volio, nekad mi je bila draga, skijao sam ranije. Sada više volim mjesta gdje je ozbiljan plus, da je sunce, neka voda u blizini, ako je moguće.

Šta biste poručili Bosancima i Hercegovcima, kako da žive uz više rahatluka?

Nekako ne bih neke generalne poruke da šaljem jer mi se čini da nemam pravo na to. Ali da ipak budem malo konkretniji, ja izbjegavam bilo kakvo čitanje političkih vijesti jer me to na dnevnoj bazi žestoko otruje. Tek oko dva sam spreman prihvatiti neku novu informaciju, jer naprosto puna mi je glava potpuno retrogradnih izjava. Negdje sam zdraviji kada to ne radim, kada se bavim običnom malom komunikacijom sa ljudima, a ne analiziranjem dnevne politike. Jer ono što konstantno dolazi kao emocija, kao informacija iz političkog ambijenta je nešto što nas vraća unazad, emotivno, svjetonazorski, intelektualno i na svaki drugi način. Vratiti se razgovoru je pravi put.

 

 

 

 

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije