- Ove godine je situacija specifična zbog koronavirusa te smo odlučili da to bude skromno obilježavanje, doći će delegacije u 10 sati, položit će se cvijeće i odati počast, neće biti prigodnog programa, okupljanja i druženja, da se ne bi okupljao veći broj ljudi na jednom mjestu – kaže njegova kćerka Sanja Domuz Sadiković.

Ističe kako ih je pogodila vijest da je na ahiret preselio ministar za boračka pitanja FBiH Salko Bukvarević.

- Mi smo očekivali da ćemo se danas sresti sa našim dragim ministrom kao i svake godine. To nas je stvarno pokosilo i pogodilo. On je jedan izuzetan čovjek, Zlatni ljiljan. Žao nam je što ga nećemo danas vidjeti. To nam je pored ove godišnjice koja je veoma tužna događaj za nas, dodatno teško palo – kaže Sanja.

Sanja je imala samo šest godina kada su joj ubili oca koji je samo branio svoju domovinu.

{$galerijaFotografija}

- Nažalost, sjećanja su veoma blijeda. Sjećam se, ali vrlo malo. Moja sjećanja su više možda potaknuta pričama koje mi je pričala mama, brat, njegovi prijatelji, rodbina, nego što se ja sjećam. Svaka godina je specifična na svoj način, čovjek se nikada ne može naviknuti kada ga napuste njegovi bližnji, posebno roditelji, ali nauči se živjeti s tim. Mene kao njegovu kćerku jako raduje i na što sam ponosna je to što kako godine prolaze, sve više i više značaj ljudi kao što je Čedo, velikih heroja, dolazi do izražaja, ulaze u trag historije i njihov značaj se ističe stalno – kaže Sanja.

Dodaje kako često imaju pozive novinara, medijskih kuća, ne samo u BiH, da pišu o njemu, da snimaju dokumentarce, te da su imali ponudu i za snimanje igranih filmova.

- Njegov je život jedna specifična i interesantna bosanskohercegovačka priča – kaže Čedina kćerka.

Kaže da često ukazuje na to kako se u školama ne uči o agresiji na BiH, o periodu 1992-1995.

- Stalno ponavljam da mi nažalost nemamo u obrazovnom sistemu zvanično taj period od 1992-1995. godine uvršten u plan i program, i mi moramo nalaziti sve moguće načine da djeci i novim generacijama prenesemo šta se to događalo i ko su bili ljudi koji su stali u odbranu države, koji su prepoznali genocidne namjere naših agresora i koji su jasno i glasno tome rekli ne, bez obzira na to ko su i šta su, kako su se zvali – navodi Sanja Domuz Sadiković.

VEZANI TEKST: Prije 27 godina ubijeni Čedomir Domuz i Smajo Somo: "Kad je Čedo bio na Igmanu, svi su se osjećali sigurno"

Nihad Šehić, Domuzov saborac, ranije je u razgovoru za Faktor kazao da "kada se u Hadžićima govorilo da je Čedo na Igmanu, svi su se osjećali sigurno, a kada je poginuo, mislilo se da će sve da padne".

- Čedo, zvani Bato je bio moj radni kolega, predratni policajac, rat nas je zajedno dočekao u stanici javne bezbjednosti Hadžići. Odlično smo se poznavali. Imali smo zajednički hobi, bio je lovac kao i ja. Družili smo se i na poslu i u slobodno vrijeme. Rat nas je zatekao na tim policijskim dužnostima. On je bio jedan od hrabrijih ljudi. Uzeo je pušku uprkos zdravstvenim problemima i rekao je: "Ja sam školovan da gonim kriminalce, a ovo su kriminalci koji rasturaju BiH i ja ću se boriti protiv njih". Izašli smo zajedno na Igman, gore smo rastjerali horde SDS-a koji su bili zauzeli Mrazište, Malo i Veliko polje i Brezovaču. On je sa jednim dijelom snaga ostao na Brezovači, a ja sam ostao na Velikom polju, to je bilo početkom aprila - kaže Šehić.

Kaže da su napravili dvije respektabilne jedinice.

- Do 30. jula Čedo se borio sa četnicima, od Žunovnice, Hadžića do Trnova, Rogoja i na jednom od zadataka izgubio je svoj život. Godine prolaze, ali osjetan je nedostatak. On je naš heroj, mi njegovi saborci i ljudi iz Hadžića ga cijenimo. Uvijek ćemo ga se sjećati i nikada nećemo zaboraviti njegov doprinos za ovu državu BiH koja sigurno nije onakva kakva smo mi mislili da će biti i za koju je Čedo dao svoj život - zaključio je Šehić.

Čedomir Domuz je rođen 30. marta 1960. godine u Binježevu, u Hadžićima. Poginuo je 30. jula 1992. godine na Rogoju - Trnovo, kao vojnik, na dužnosti komandira izviđačko-diverzantskog voda, pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH. Posthumno je 1992. godine odlikovan najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i 1994. godine Ordenom zlatnog grba sa mačevima.