Socijalne mreže su preplavljene klipovima o Putinovim prijetećim izjavama, zvaničnim saopćenjima Moskve, ukrcavanju, marševanju, vježbanju gađanja ili iskrcavanju ruskih pješadijskih, zračnih, mornaričkih, oklopnih i artiljerijskih kapaciteta. Jedna za drugom smjenjivala se informacija o tome gdje se nalaze ruske trupe i koliko su blizu prišle na 30, 50 ili 100 kilometara od granice sa Ukrajinom.

VEZANI TEKST - Rusi se oglasili o povlačenju trupa s granice prema Ukrajini, objavljeni i snimci

Ovaj Putinov medijski ringišpil koji je vrlo vješto pripremljen i vođen je školski primjer hibridnog ratovanja u kojem se ukupan cyber prostor koristi za plasman pomno odabranih informacija radi stvaranja utiska o (ne)realnoj prijetnji. Rezultat ove aktivnosti je da je kompletan NATO pakt digao uzbunu, pokrenuo političku i diplomatsku mašineriju, pomjerao svoje vojne i pomorske kapacitete, organizirao zračni most za slanje vojne pomoći Ukrajini, davala su se ozbiljna upozorenja Moskvi itd.

Ako se odmaknemo od psihoze straha koju proizvode mediji i trezveno analiziramo situaciju vidjet ćemo šta je to Rusija osim na medijskom i diplomatskom planu dobila sa ovakvim korištenjem svoje oružane sile. Velika koncentracija snaga podrazumijeva ogroman angažman logistike. Upravo se to i desilo, jer su ruske trupe u blizinu granice sa Ukrajinom dovožene sa dalekog Istoka Rusije što ni u kom slučaju nije lagan posao.

Strateško prebaziranje ruskih trupa i njihovo pozicioniranje radi kreiranja scenarija moguće invazije na Ukrajinu bio je jako složen logistički zadatak. No, upravo je to jedan od osnovnih preduvjeta za izvođenje kompleksnih vojnih operacija koje zahtijevaju sadejstvo svih rodova i službi. Iako realno gledano ruske snage koje su koncentrirane na prilazima Ukrajini imaju dovoljno kapaciteta za plitku penetraciju u teritoriju Ukrajine, sa mogućim fokusom na otcjepljenu regiju Donbas, repozicioniranje 83. Samostalne padobranske brigade u Bjelorusiji na svega 150 kilometara od Kijeva pokrenulo je lavinu analiza o dubokoj penetraciji ruskih snaga u Ukrajinu i zauzimanju njenog glavnog grada u blitz operaciji opće vojne invazije na istok Ukrajine. S druge strane, koncentracija jednog dijela oklopnih, pješadijskih i transportnih kapaciteta ruske ratne mornarice na Krimu i u Crnom moru otvorilo je pitanje pomorske desantne operacije sa fokusom na ukrajinsku luku Odessa itd.

VEZANI TEKST - Biden: Još nije potvrđeno da se Rusi povlače s ukrajinske granice, naprotiv, ostaju na prijetećim pozicijama

Te šahovske dileme prisutnu su i danas iako je Moskva najavila deeskalaciju i povukla dio trupa sa granice sa Ukrajinom. Još se značajne ruske snage nalaze na manje od 100 kilometara od Kijeva sa bjeloruske strane granice, još ruski vitalni zračni kapaciteti nisu povučeni sa Krima nego su dodatno pojačani, još su značajni oklopni kapaciteti prisutni na granici sa Ukrajinom itd.

Time se i dalje ostavlja otvorena opcija za napad na Ukrajinu, i dalje se podgrijava medijski prostor, dok je plasiranje informacije o tačnom datumu napada na Ukrajinu (16.2.) maestrealan primjer menadžerisanja sa osjetljivim obavještajnim informacijama.

Sve u svemu ono što je demonstrirano od Moskve i rezultat koji je proizveden je otvorio niz pitanja i pokazao vidljive nedostatke u sigurnosnom konceptu NATO-a. Iako se u Moskvi danas smiju i šale sa medijskim spekulacijama o tačnom datumu napada na Ukrajinu, nisu ni svjesni da su pokrenuli SAD i kompletan NATO u redefiniciju kompletnog pristupa sigurnosnim krizama. Ovo je nakon Krimskog iznenađenja 2014. godine drugi put da je SAD sa saveznicima ostao nespreman, zbunjen i nepripremljen na stvarne ruske namjere, što s obzirom na ukupne vojne, političke i ekonomske kapacitete Zapada teško više da će se ponoviti. Jer ko se zadnji smije, najslađe se smije.