Trinaest žrtava identificirano je odmah, a dvije porodice su trideset godina tražile Arziju Starčević i Safeta Imširovića. Svoju priču podijelili su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), da poruče kako nikad nisu odustali u nadi da će, kao i oni, i druge porodice koje tragaju za svojim članovima pronaći smiraj.

Porodica Imširović živjela je u Gornjoj Međiđi u općini Gradačac početkom rata. Najmlađi član porodice bila je tada šesnaestogodišnja Mirzeta, dok su starija braća – Mirzet i Safet – pozvani u vojsku. Posljednji put kući su se vratili 29. juna 1992. godine. Jutro poslije, Mirzeta će ih vidjeti posljednji put, kad su s rođakom Mevludinom krenuli u drugo selo posjetiti djevojke.

- Bilo nam je čudno što se brat Safet, koji je bio malo ozbiljniji jer je bio stariji, pridružio mom bratu Mirzetu i želio da ide s njim u Prijeko Brdo. Kao braća su se voljeli i dijelili smo sve, ali njih dvojica nikad nisu išli zajedno u izlaske i grad. Izašli smo da ih ispratimo, moj amidža, strine, moji roditelji i ja. Mirzet je vozio, Safet je bio na suvozačevom mjestu, a moj amidžić Mevludin je sjeo pozadi. Imala sam neki osjećaj da brat Mirzet nije skidao pogled s nas. Nešto je stalno čudno pogledavao u retrovizor. Otišli su i nikad se više nisu vratili - počinje se prisjećati Mirzeta Šaldić dana koji će zauvijek promijeniti nju i njenu porodicu.

Iz onoga što joj je kasnije ispričao njen rođak Mevludin, Mirzeta je saznala da se automobil koji je vozio njen brat Mirzet pokvario u povratku u mjestu Srnice. Pronašli su osobu koja je trebala odšlepati automobil, na koji je ubrzo pucano. Mirzeti je rođak rekao da se automobil prevrnuo nakon što je pogođen granatom.

- Ranjen u glavu i jedva se izvukavši kroz prozor auta, Mevludin je ostao ležati na asfaltu. Potpuno onemogao, u jednom je trenutku čuo tutanj i glasove kako govore: ‘Kupi žive, mrtve ne diraj.’ Osjetio je i kako ga neko udara po nogama i čuo kako glas uzvikuje: ‘Ovaj nije živ, mrtav je. Idemo dalje!’ Sakrio se potom - prisjeća se Mirzeta, objašnjavajući da je tek predveče krenuo bježati kroz šume i polja.

Mevludin je Mirzeti i njenoj porodici ispričao da je Mirzet pogođen s tri metka, direktno u srce. S obzirom da je Safet bio u prvom autu zajedno s čovjekom koji je pristao povesti ih iz Srnica, Mevludin nije znao šta se desilo s njim. Prisjetio se još samo da je s njima u autu, na zadnjem sjedištu, sjedila i jedna djevojka. Mirzeti su drugi rekli da je s njima bila Arzija Starčević.

Zamišljale smo kako bi bilo da i Arzija ima svoju porodicu

U porodici Starčević bilo je pet sestara i trojica braće. Djetinjstva provedenog u zajedničkoj porodičnoj kući na Čajrama (općina Doboj), Nazifa Ćosatović, jedna od sestara Starčević, sjeća se po lijepome.

- Kad imate puno braće i sestara, mislim da je to nešto najljepše i da je to najveće bogatstvo. Mi sestre smo zajedno spavale, dijelile smo odjeću, izlazile u kafiće i diskaće - kaže ona, pojašnjavajući da su sestre i po odlasku iz porodične kuće ostale privržene jedna drugoj.

Sestra Arzija, kaže Nazifa za BIRN BiH, radila je u restoranu u Srnicama početkom rata. Planirala je da se vrati porodici, ali je poginula na Kerepu kada je imala 25 godina.

- To je kao da vam je neko komad mesa otkinuo od vas. Fali vam nešto. Kad smo saznali da je poginula, majka nikad nije htjela pred nama zaplakati. Uvijek je plakala kad je mislila da spavamo, da je ne bismo čuli. Sestre i ja smo često znale razmišljati i zamišljati kako bi izgledalo da nam je sad i Arza tu, da nas je pet, da i ona ima svoju porodicu - prisjeća se.

Arziju pamti po njenoj dobroti i pozitivnoj energiji, zbog koje su je, kaže, voljeli svi.

- Bila je jako fina, društvena, dobra osoba koju je baš svako volio. Ko god je poznavao, zna je kao jednu divnu osobu. Sve joj je išlo nekako od ruke i uvijek smo govorili da je ona najljepša od svih nas. Ne znam da li je to zato što je naša sestra i što je sad nema -opisuje Nazifa i dodaje da je Arzija uživala u tome da druge obraduje.

Voljela sam vjerovati da je Safet živ

Za Safetom Imširovićem je njegova porodica tragala preko 29 godina.

Safet Imširović (desno)

- Lijepo je bilo odrastati s njim, bio je divan brat. Kao najstariji u našoj porodici, on se brinuo o nama jer su otac i majka puno radili. Stalno nas je savjetovao i uvijek nam želio najbolje. I on je bio zaposlen kao stolar u jednoj privatnoj firmi. Nije bio oženjen, imao je samo 24 godine. Od dana kad je nestao, mi nikad nismo prestali tražiti Safeta - kaže njegova sestra Mirzeta, kao i da je, uprkos činjenicama, voljela vjerovati da je još živ.

Nadu su im budili, kaže, i ljudi koji su govorili da je Safet odveden i da je viđen u logoru u Doboju, pa su nekoliko godina Mirzetin otac i stričevi obilazili ta mjesta i pokušavali saznati da li je u njima Safet zaista bio. Potraga je bila bezuspješna.

“- jgore je bilo roditeljima. Traganje i priče da je viđen ovdje i da je viđen ondje, a kad dođeš do tih ljudi koji su tvrdili da imaju informaciju, oni kažu da nisu ni vidjeli ni pričali ništa. Moja majka je umrla prije tri godine od tuge i boli, ne dočekavši nikad da se njen sin pronađe - kaže Mirzeta Šaldić.

Mirzetin otac, govori ona, nakon nekog vremena postao je svjestan da nade nema, zaključivši da je tijelo njegovog sina izgorjelo u autu. Porodica kasnije upoznaje Razima Omerovića, predsjednika Organizacije šehida i poginulih boraca općine Gradačac, koji im je rekao da ima saznanja da su kosti nepoznatih osoba dovezene s mjesta masakra na Kerepu i da su ukopane na nepoznatoj lokaciji mezarja Kadić-bašča.

- Jedna od mogućnosti bila je da su osobe koje su izgorjele u autu i čiji su skeletni ostaci pokupljeni u vreću i ukopani u mezarju Kadić-bašča kao nepoznate osobe upravo Safet Imširović i Arzija Starčević, jer su svjedoci vidjeli kako Arzija sjeda u auto s braćom Imširović na policijskom punktu u Srnicama, nakon čega su otišli prema Kerepu - rekao je Omerović BIRN-u BiH.

On je pokušavao ustanoviti o kojoj je tačno lokaciji riječ, pa je u saradnji s Institutom za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) prije više od dvije godine pretraženo područje mezarja koje su osobe što su ukopavale kosti pokazale Omerović, ali je potraga, prema riječima Mirzete, bila bezuspješna.

Omerović je, kaže ona, nastavio tragati, te je došao do hodže koji je tvrdio da nije ta strana mezarja u pitanju, a njegova će se sjećanja kasnije pokazati tačnim.

Nismo mogli naći mjesto gdje je ukopana

I Arzijina porodica tragala je u Gradačcu za mjestom na kojem je ukopana.

“- ad smo stupili u kontakt s Huseinom Karićem iz Srnica, dobili smo informaciju da Arzija nije mogla preživjeti. Te prve informacije koje smo čuli – da je bila ranjena, da je izgorjela i da je ukopana u Gradačcu – ispostavile su se tačnim. Ali mi jednostavno nismo mogli naći mjesto na kojem je ukopana - govori njena sestra Nazifa.

Krajem 1996. ili početkom 1997. godine, Nazifa je sa sestrom i zetom otišla u Gradačac.

- Obišli smo sva mezarja, a nje nigdje. Onda smo išli kod hodža i mještana, pitali smo da li znaju da li je ukopana jedna ženska osoba u tom periodu. Slali su nas od vrata do vrata, nisu znali ništa - objašnjava.

Policija ih je uputila na Safetovog oca Huseina Imširovića, koji im je potvrdio da je mlađeg sina već ukopao i da za starijim još uvijek traga. Započeli su zajedničku potragu, a nakon neuspjeha, članovi porodice Starčević vratili su se kući. Godine su prolazile, kaže Nazifa.

- Početkom 2006. godine došli su ljudi iz Tuzle. Odveli su moje roditelje u Doboj, da ih tamo ispitaju i kažu im da su pronašli jednu grobnicu, da postoji mogućnost da je tu ukopana naša sestra i da mi moramo da idemo u Tuzlu da damo svoj DNK uzorak - prisjeća se Nazifa, dodavši da se nakon par mjeseci njen otac razbolio i preminuo a da nije dočekao da pronađe Arziju ili da im neko kaže ko je odgovoran za njenu smrt.

Nazifinoj dobroj prijateljici je 2013. godine jedan čovjek ispričao da su dva tijela ukopana u Kadić-bašči, da mu je bilo čudno da su ukopana uz samu među i što to mjesto nije bilo označeno i da je često znao proučiti Fatihu tu. Na tom mjestu, osam godina kasnije, 15. marta 2021., porodica Starčević pronašla je svoj smiraj – potvrđeno je da su kosti Arzije Starčević pronađene na mezarju Kadić-bašča.

Slučajno otkriće i konačna identifikacija

Marinko Baković bio je prvi istražitelj INO-a BiH koji je pokušao identificirati dvije nepoznate osobe koje su stradale na Kerepu 30. juna 1992. godine. Njegova istraga, zasnovana na svjedočanstvima ljudi koji su ukopali tijela, započela je još početkom 2000-ih. Tek prije nešto više od dvije godine, kako je u izjavi za BIRN BiH pojasnila glasnogovornica INO-a BiH Emza Fazlić, uposlenici Područnog ureda Tuzla su izvršili ekshumaciju na mezarju Kadić-bašča, na lokalitetu za koji se pretpostavilo da bi mogao kriti posmrtne ostatke. Ostaci tada ipak nisu pronađeni.

- S obzirom na to da nismo znali gdje se tijela tačno nalaze, o svemu je obaviješteno lokalno pogrebno preduzeće, te smo se dogovorili s njima da nas pozovu ukoliko prilikom kopanja grobnih mjesta naiđu na ranije ukopana tijela - objašnjava Fazlić i dodaje da su sredinom 2020. godine, kopajući grobno mjesto, uposlenici ovog groblja naišli na nekompletne i djelomično izgorjele posmrtne ostatke.

Nakon DNK analize utvrđen je identitet.

- Bili su to Safet Imširović i Arzija Starčević - kaže Fazlić.

Sredinom marta 2021. godine, porodica Starčević dobila je informaciju da je DNK urađen i da je potvrđeno da pronađeni ostaci pripadaju Arziji. Porodica je pozvana u Tuzlu 23. decembra 2021. godine da preuzme tijelo. Pet dana kasnije, Arzija je ukopana na mezarju Čajre.

- Kad su stigli ljudi koji vrše ekshumaciju, u toj vreći su pronašli dva povezana ugljenisana tijela koja su navodno bila prekrivena vojnom košuljom. Vjerovatno onaj koji ih je pokupio nije mogao da gleda to. Tad su ostaci poslani za Haag na identifikaciju - govori Arzijina sestra Nazifa.

U decembru 2021. godine porodici Imširović stigao je poziv iz Komemorativnog centra u Tuzli. Safet je ukopan dva dana nakon Arzije, na mezarju Ibriševac u Gornjoj Međiđi.

Arzija Starčević

- Nešto je u meni proradilo tad, tresla sam se. Na identifikaciji su tražili tačne podatke o bratu i nudili nam da vidimo slike, ali nismo pristali. Ja ne bih, a ni ocu nisam dozvolila da nam Safet ostane u sjećanju takav. Željeli smo da ga pamtimo onakvim kakav je otišao onaj dan, 30. juna 1992. godine - kaže Safetova setra Mirzeta.

Sada je porodici lakše, dodaje ona, jer imaju mjesto koje mogu obići i proučiti Fatihu.

Nazifa Ćosatović kaže da je pronaći kosti svojih nestalih istovremeno i radost i tuga.

- Tuga je jer znaš da više nije među živima, a sreća je jer smo je konačno našli i sad možemo biti mirni. Znam da je mojoj mami sad lakše hiljadu puta, ona je svoje dijete ukopala - pojašnjava ona.

Mjesto na kojem su pronađeni ostaci

- Arza i Safet su zajedno ležali u istom mezaru 29 i po godina, imam osjećaj kao da su bili podrška jedno drugom. Kad su rekli da su nađeni povezani, učinilo mi se kao da su to dvije osobe koje su zagrlile jedna drugu kad se dešava nešto strašno. To me nekako tješi, imala je nekog uz sebe. Govorila sam da mi je žao da ih razdvojimo nakon toliko vremena. To je ipak nešto što ne možeš jednostavno da izbrišeš - zaključuje ona govoreći kako ih je ovaj događaj trajno povezao sa porodicom Imširović.