U skladu sa švicarskom tačnošću, život u švicarskom selu Corippo počinje tačno u 8.15 ujutro, kad se ljudi okupljaju na trgu pred crkvom da bi dobili hljeb. Selo ima samo 12 stalno nastanjenih stanovnika, a njihova prosječna starost je 75 godina.
Pekar Eros Mella savko jutro hljeb dovozi strmim i vijugavim cestama kroz slikovitu udolinu Verzasca, u južnoj Švicarskoj koje je talijansko govorno područje. U ljetnim mjesecima Melleove grickalice i hljeb kupuju mještani i nekoliko turista. No, u snježnim zimskim mjesecima, kako kaže, ima tek dvoje ili troje kupaca.
Demografski pad stanovnika sela dio je šireg problema, a regionalne vlasti misle da su pronašle rješenje. U julu su se zvaničnici složili da dopuste javno finansiranoj lokalnoj fondaciji da 30-ak napuštenih kuća pretvore u hotel. Plan su posudili iz modela koji je već poznat u susjednoj Italiji pod nazivom "albergo diffuso" ili "raspršeni hotel". Takvi su objekti prvi put izgrađeni u regiji Friuli sjeveroistočne Italije, kako bi oživjeli sela koja su uništena potresom 1976. godine, rekao je Fabio Giacomazzi, arhitekt i predsjednik Fondacije Corippo, piše New York Times.
Za početak, hotel bi trebao imati 25 kreveta, a naknadno će se dodati još kreveta te otvoriti soba za seminare i sastanke. U neprofitnoj fondaciji Corippa kažu kako su već osigurali 2,2 miliona švicarskih franaka od ukupno 3,2 miliona potrebnih za početak rada hotela sljedeće godine.
Noćenje u dvokrevetnoj sobi koštat će između 100 i 150 švicarskih franaka, u skladu s cijenama hotela u dolini, najavljuje Giacomazzi.
Ideja o otvaranju hotela nije naišla na preveliko odobravanje stanovnika. Neki od njih smatraju da je pogrešno fokusirati se na turiste umjesto na rješavanje osnovnih potreba stanovnika, kao što je nedostatak sistema vodosnabdijevanja.
Samo jedan stanovnik Corippa još uvijek radi, za šumarsku kompaniju nekoliko milja od sela. Drugi su penzioneri koji se oslanjaju na vanjsku pomoć mlađih članova porodica. Svećenik posjećuje selo da drži misu dvaput mjesečno. Iako nikada nije bilo metropola, selo je nekada bilo mnogo veće. U 19. stoljeću, selo je bilo dom za više od 300 ljudi. No, kako je planinska poljoprivreda počela odumirati, poljoprivrednici su ostavili svoju stoku u zamjenu za posao u gradu.
- Ako govorimo o održivom turizmu, moramo početi tražiti tačno ko će ostati ovdje za 10 godina kako bi pozdravio turiste i zaželio im dobrodošlicu - rekao je Alfredo Scilacci, arhitekt i urbanistički planer koji živi u Ženevi i koji je po precima naslijedio dom u ovom mjestu.
Jedan od presudnih trenutaka u selu dogodio se 50-ih godina kada se zatvorila seoska škola.
- Mjesto bez djece je mjesto bez života - i mislim da otvaranjem hotela nećete dobiti mlade ljude da dođu ovamo živjeti - rekla je Clementina Bernardasci, 73-godišnja mještanka koja je bila dio posljednje generacije učenika, prije nego što je napustila selo kako bi radila u fabrici satova kada je navršila 15 godina. Ona se redovno vraća, ali više nije stalno nastanjena, a niko u njenoj porodici ne želi se ovamo vratiti.
U videu, koji je napravio jedan Italijan, ovo mjesto je opisano kao "milanski Maldivi" zbog blizine italijanske metropole. Uskoro su nagrnuli jednodnevni turisti koji su ovamo došli automobilima, pa se saobraćaj u dolini udvostručio, prisiljavajući lokalne vlasti da pojačaju broj policajaca zbog potpunog kolapsa zbog onih koji su ovdje htjeli parkirati. Umjesto da su jeli i pili u lokalnim restoranima, na obalama rijeke ostavili su gomile smeća.
Sva ta promocija nije donijela značajnu finansijsku korist dolini, rekli suzvaničnici, ali je potvrđeno da je mjestu potreban hotel. Kako bi se profitiralo od turizma, područje mora učiniti "napor da se dnevni turizam transformira u boravak od najmanje dva do tri dana", rekao je Alan Matasci, predsjednik fondacije Verzasca zadužen za razvoj doline.