INTERVJU - Prof. Vjekoslav Domljan: Ukinuti monopol banaka, uvesti "obveznice dijaspore"

Objavljeno: 08.05.18 u 13:09 Autor: Ajdin Perčo

Prof. dr. Vjekoslav Domljan, ekonomski stručnjak i rektor SSST-a, nedavno je napisao da je BiH zemlja sa dubokim ekonomskim neravnotežama.

Prof. dr. Vjekoslav Domljan FOTO: ARHIV
Prof. dr. Vjekoslav Domljan FOTO: ARHIV

Uzroke je lahko detektirati, navodi on, a to su slaba tehnologija, nizak nivo kapitala, slabo obrazovana radna snaga te sputavanje preduzetništva. BiH je ostvarila ekonomski rast od oko tri posto prošle godine, ali je to dovoljno tek za stabiliziranje privrede, nikako za značajan rast, stav je Domljana, a da bi se ostvario veći rast potrebne su tri stvari.

Reforma kreditnog sistema, kvalitetniji rad s dijasporom te poticanje preduzetništva su po njemu tri stuba na kojima bi trebalo graditi ekonomsko čudo BiH.

- Kad bi BiH provela reformu kreditog sistema, pa uklonila monopolsku poziciju banaka u primanju depozita i odobravanju kredita, mogla bi osigurati rast ekonomije za dva dodatna procentna poena. Uz rast od pet posto godišnje, BiH bi postala zemlja visokog dohotka za 29 godina tj. 2048. Ako bi BiH učinila dodatne napore, recimo počela bolje raditi s dijasporom, mogla bi povećati rast za 1,5 posto. Nadalje, ako bi potaknula poduzetništvo, posebno poduzetništvo mladih, mogla bi nagurati rast na sedam posto. S tom stopom bi postala zemlja visokog dohotka za 18 godina, tj. 2037 – kazao je Domljan.

O ovim ali i ostalim temama prof. Domljan detaljnije govori u intervjuu za Faktor.

Možete li konkretnije pojasniti vašu viziju reforme kreditnog sistema u BiH te kako bi on doprinio ekonomskom rastu zemlje?

Nema znatnijeg rasta nacionalnog dohotka bez rasta investicija, u slučaju BiH bez podvostručenja stope investicija. Rasta investicija nema bez rasta štednje, a ne bez novih financijskih institucija i instrumenta.

Sadašnjem kreditno-depozitnom sistemu BiH nema uporedivog među tržišnim ekonomijama, a ni u preostale tri komunističke ekonomije svijeta (jer znamo da Kina i Kuba imaju napredniji kreditni sistem od BiH), po tome da je zakonom o bankama zabranjeno formiranje konkurencije bankama tj. formiranje bilo koje druge kreditno-depozitne institucije.

Nužno je razbiti pravni monopol banaka, ali i dalje razvijati komercijalne banke (podići osnivački kapital npr. na 25 miliona KM) kao nacionalne institucije, te uvesti štedionice (s kapitalom od npr. 10 miliona KM) kao regionalne financijske institucije i štedno-kreditne zadruge (s kapitalom od npr. 1 milion KM) kao lokalne financijske institucije. Ovim bi se stvorila konkurencija u kreditno-depozitnom sistemu, povećala lepeza štednih i kreditnih instrumenata, povećala stopa štednje i investicija i učinkovitost ekonomije boljim prenosom resursa od onih koji imaju višak tih sredstava k onima kojima nedostaju.

Koji su modaliteti saradnje BiH s dijasporom koji bi osigurali dodatni rast od 1,5 posto?

Treba imati u vidu da će,  pri ostalim jednakim uvjetima, pripadnici bh. dijaspore dati prednost bh. ekonomiji u odnosu na druge ekonomije. Ako se njih, koji daju patriotski diskont bh. ekonomiji u odnosu na druge ekonomije, ne može privući, kako se može očekivati da će doći do priliva ino kapitala iz drugih, nediskontnih izvora?

Među financijskim instrumentima koji koriste druge zemlje, počevši od Izraela preko Indije itd., su obveznice dijaspore (diaspora bonds), koje bi mogle emitirati elektroprivrede u BiH uz garanciju države. Time bi se razvijalo tržište kapitala, stvarala konkurencija bankama ali i davao doprinos razvoju kreditnog sistema jer bi se obveznice mogle koristiti kao kolateral za kredit.

No, BiH još uvijek nema kredibilan program strukturne transformacije, čiji bi nužan dio bio i privlačenje ino sredstava bh. dijaspore. U sklopu tog programa moglo bi se osigurati da bh. telekomi vrše platni promet uz preuzimanje tehnike koju je razvio kenijski Safaricom – kad su to mogli napraviti Rumunija, Albanija, Egipat itd. zašto ne bi mogli i neinovativni bh. telekomi u "našem" vlasništvu.

Iščitavajući vašu analizu, ali i imajući u vidu mnoge dosadašnje analize, evidentno je da je vladama u BiH poznata većina koraka koje moraju ispuniti da bi zemlja krenula u snažniji ekonomski rast. Uprkos tome, i iako su svjesni izuzetno negativnih posljedica ako to ne urade, mnogi koraci za privredni oporavak nisu poduzeti. Kako objasniti ovakvo ponašanje donosioca odluka ali i svih onih koji se protive nužnim, ponekad i bolnim, reformama?

Političke i ekonomske institucije zemalja mogu se svrstati u dvije temeljne skupine: inkluzivne (koje imaju zemlje s visokim dohotkom) i ekstraktivne. U slučaju BiH, političke i ekonomske institucije su ekstraktivne tj. služe izvlačenju renti za upravljače tih institucija, a ne povećanju blagostanja društva, pa BiH ekonomski ne spada u Evropu, koju čine zemlje visokog dohotka (uz izuzetak balkanskih zemalja minus Grčka plus Ukrajina i Bjelorusija).

To je još 1899. godine opisao Veblen u Teoriji dokone klase, u kojoj tvrdi da dokona klasa predatorski uzima dobra i uz to još nastoji da potrošnja tih dobara što više bode oči građana, da se vidi ko se zna "snaći", "ko zna sebi" i sl. (conspicuous consumption).

Zašto bi bh. upravljači mijenjali sistem koji im osigurava rente za sistem u kojem bi morali raditi, ostvarivali vertikalnu pokretljivost temeljem rada i odgovornosti i žrtvovanja za javno dobro – sasvim racionalno ponašanje. Nažalost, parcijalni optimumi (optimumi etnonacionalnih skupina) nisu podudarni s generalnim optimuom  tj. optimumom bh. društva, o kojem se niko ne stara.

Takvo stanje će se promijeniti kad razvijene ekonomske institucije bude vršile pritisak na promjenu političkih institucija. No, dok god na stolu budu "izabrani problemi", a ne "pritiskajući" (nezaposlenost, niska plaća, niska penzija, slaba fizička infrastruktura, loše zdravstvene i obrazovne usluge itd.), biće jasno da su bh. institucije ekstraktivne.

Stoga, što se tiče BiH, nije ni trebalo rušiti Berlinski zid. Autsajderi i dalje emigriraju a insajderi penetriraju javni sektor. Slabašni privatni i civilni sektor nemaju snage ponuditi alternativu, čak ni iole jači pritisak na sistem, kao što su nekad činili pruski socijaldemokrati, pa je predupređenje tih pritisaka Bismarck zvao "revolucijom koju provode kraljevi". Tih reformi odozgo u BiH nema, jer ih niko i ne traži. Pa ide, dok ide.