Sarajevo je magnet za umjetničke duše! Očarani njegovim ljepotama i šarmom, miksom različitih kultura koje odlično korespondiraju, nesalomljivim duhom kojeg ni mnoge vojske nisu uspjele pokoriti, vrlo često su kroz riječi, pjesmu, film ili slikarsko platno pokušali dočarati i učiniti vječnim.

Sarajevu hrle umjetnici iz cijelog svijeta, od onih sa A- liste Hollywooda, do onih koji pokušavaju pronaći sebe i svoj pravac u ovom svijetu. Jednostavno, Sarajevo ima "ono nešto", i mjesto je gdje se istok i zapad odlično razumiju!

- Sarajevo je postalo mjesto moje duše. Dopada mi se kako zvuči bosanski jezik i želim ga naučiti - kazao nam je s osmijehom na licu italijanski umjetnik Gian Luca Palazzolo, kojeg smo upoznali u Gazi Husrev-begovom Hanikahu tokom Internacionalne umjetničke kolonije Sarajevo.

No uprkos dobroj volji, vremena za razgovor uživo nije bilo, obzirom da je Gian sa još 30 kolega iz 11 svjetskih zemalja slikao na temu "Sevdah", pa smo intervju uradili putem maila.

Gian Luca dolazi iz Toskane, jednog od najljepših dijelova Italije. Za Sarajevo je prvi put čuo kao dječak, a posjetio ga je već drugi put, i planira se ponovo vratiti! Zbog čega ga Sarajevo stalno vuče sebi, čime se osim slikarstva bavi u rodnom gradu Livornu, šta je naučio od migranata koje je podučavao italijanski jezik... kao i o brojnim drugim temama, govorio je vrlo otvoreno za naš portal.  

Za one koji Vas ne poznaju, kako biste se predstavili. Ko je Gian?

-Ovo je teško! Ja sam Gian Luca Palazzolo, slikar sam i ilustrator. Živim u Livornu, gradu kraj Toskanskog mora, gdje pokušavam živjeti od svoje umjetnosti. Pravim slike, ilustriram knjige, slikam pozorišne setove, podučavam u radionicama, bavim se nekom živom slikom. Moje umjetničko ime je Libicocco, preuzetom iz "Divina Commedia" (Božanstvena komedija) Dantea Alighierija. To je ime đavola, ali zapravo sam prilično prijateljski nastrojen!

Vi ste onaj koji može reći "umjetnost je izabrala mene", jer, diplomirali ste književnost, a uglavnom ste slikar koji nikad nije diplomirao Akademiju likovnih umjetnosti...

-Obično djeca kažu da kad odrastu, žele biti astronauti ili vatrogasci, a ja sam uvijek govorio da želim biti slikar. Imao sam veliku strast prema crtanju i slikanju, ali nisam to slijedio tokom studija: išao sam u naučnu srednju školu i na univerzitetu diplomirao književnost. Umjetnost mi je uvijek bila pri ruci, a s vremenom je strast postala prejaka, i zaključio sam da je vrijeme da pokušam i slušam dijete u sebi.

{$galerijaFotografija}

Kroz svoju umjetnost stvarate zanimljiva bajkovita stvorenja. Da li je to odraz vaše književne strane?

-Jedan dio mene je tužan jer nisam studirao umjetnost i možda mi sada nedostaju neka tehnička znanja, ali drugi dio mene je zadovoljan, jer sam pohađao druge studije, i stekao širi spektar interesa koji sada odražavaju moju umjetnost. Svako djelo koje napravim je mješavina onoga što čitam, muzike koju slušam, filmova koje sam vidio, prirode koja me okružuje. Vrijeme koje provedem prije nego  slikam nešto je "vrijeme sunđera", jer upijam sve što proživim i to izlijem u svoje skice.

Moja spisateljstka strana tjera me da uvijek stvaram priču oko svojih likova dok ih slikam. U mojoj glavi oni uvijek imaju ime, pozadinu, priču.

Možete li živjeti dobro od svoje umjetnosti u Italiji. Koliko ljudi iz Vaše zemlje vole umjetnost? Podsjetimo, Italija je bila domovina mnogim važnim umjetničkim imenima. Koliko ta činjenica danas doprinosi? Koliko se cijeni umjetnost?

-U Italiji je umjetnost svuda. Možete prošetati i vidjeti je u svakoj ulici, pa čak i najmanji grad ima nešto lijepo za pokazati. Smatram to velikom srećom. Mnogi Italijani ponosni su na našu umjetničku priču i baštinu, pa tako i ja. Problem ove ogromne prošlosti je što su mnogi ljudi zatvoreni u njoj, i ne zanima ih nova umjetnost. To se uglavnom smatra hobijem i puno puta kada kažete:"ja sam slikar" (ili muzičar, ili glumac, ili da se bavite bilo kojim drugim umjetničkim poslom), pitanje nakon uslijedi: "da, u redu, ali šta stvarno radiš?"

Zapravo je prilično teško raditi kao umjetnik, i skočio sam u mrak odlučivši da pokušam. Srećom vidim da se stvari polako mijenjaju, počevši od dna. Mnogi umjetnici i udruženja rade zajedno (čak i protiv politike koja ne ulaže u kulturu) kako bi umjetnost pretvorili u nešto što svi mogu iskusiti i cijeniti, kako bi Italiju učinili još ljepšom za sve.

Radili ste kao nastavnik italijanskog jezika. Podučavali ste migrante. Kakva su bila Vaša iskustva. Koliko je bilo teško za jednog umjetnika da se svaki dan suoči sa tako teškom i tužnom sudbinom ljudi koji su morali napustiti svoje domove kako bi pronašli bolju budućnost? Koliko je to uticalo na vaš način života?

-Iskustvo kao učitelja smatram jednim od najvažnijih u mom životu. Radio sam uglavnom s ljudima iz centralne Afrike (Senegal, Gambija, Nigerija ...), ali imao sam i časove s ljudima iz cijelog svijeta. Svi su imali različite priče, neke vrlo tužne, a s većinom njih bio sam jedina italijanska osoba s kojom su razgovarali, tako da sam učio ne samo italijanski jezik, već i kulturu i svakodnevni život. Puno mi je to pomoglo da se suočim s drugim kulturama i da znam priče iz zemalja koje sam jedva mogao postaviti na kartu. Imao sam priliku da svoju svakodnevicu vidim drugačijim očima, da vidim kako se nešto normalno za mene može smatrati čudnim od nekoga drugog i obrnuto.

Sada neki moji bivši učenici žive normalan život, imaju normalan posao i dobri su prijatelji, a ja volim piti kafu s njima i razgovarati (na italijanskom jeziku!) O životu. Mislim da je to promijenilo moj život i moju umjetnost. Sada volim miješati različite detalje različitih kultura u svoje likove, kroz svoj primjer mogu učiniti da svi vide kako je susret sa drugim kulturama važan i može donijeti nešto novo i lijepo.

Rođeni ste i živite u Livornu. Po čemu je Vaš grad poseban?

-Livorno je čudan grad. To je mjesto susreta mnogih različitih kultura (manje-više poput Sarajeva!) Od dana njegovog osnivanja. Kada je osnovan kao grad (oko 1600. godine), velike vojvode Toskane donijeli su zakon kako bi ga naseljavali, nazvan "leggi livornine", koji u osnovi znači da ako se smatrate zločincem ili imate probleme u svojoj zemlji, dođi u Livorno i sve je izbrisano. Ljudi su dolazili iz svih krajeva, pa je u osnovi Livorno grad gusara i kriminalaca! Ljudi odavde su prijateljski raspoloženi, vole se šaliti o svemu, ne uzimaju ništa ozbiljno i misle da kupanje u moru rješava svaki problem. Nije baš umjetnički grad, nije star ni kao drugi bliski gradovi, ali skoro svi se bave umjetnošću!

Rekli ste da je Sarajevo mjesto u kojem živi vaša duša...

-Jednostavno sam se zaljubio u Sarajevo. Teško mogu objasniti šarm koji ostavlja na mene. To je ime koje sam čuo još kao dijete, kada smo slušali vijesti o opsadi, a prije nekoliko godina odlučio sam ga posjetiti. I našao sam tako živo, nevjerovatno mjesto. Ljudi su ovdje tako ljubazni, smiju se i pjevaju i plešu čak i nakon bola koji su osjetili, a dolaze iz zemlje koja se navikla žaliti i dramatizirati poput Italije. U to je bilo teško povjerovati! Ovdje sam pronašao toliko života, toliko osmijeha, toliko kulture, toliko mostova koji spajaju dvije strane Miljacke i razlike među ljudima. Zahvalan sam što sam imao priliku posjetiti Umjetničku koloniju i vidjeti ostale strane, a jedva čekam da to ponovim!

Vaša strast je i fotografija. Je li to Vaš način boravka u stvarnosti jer su vam umjetnička djela sanjarska?

-Kad sam završio srednju školu kupio sam svoj prvi fotoaparat. Sviđaju mi ​​se sve stvari koje radite prije fotografiranja: odabir ugla, fokusa, brzine zatvarača, dubine polja ... to je šarmantan način rada sa stvarnošću. I da, mislim da mi je to pomoglo da ostanem s nogama na zemlji dok mašta voli previše letjeti. Ali to me je i odvojilo od stvarnosti i mašte u mojoj umjetnosti: budući da imam fotografiju da se fokusiram na stvarnost, jer mogu slikati krajolik, stvarnu osobu ili događaj. Kada slikam volim raditi stvari koje jednostavno izađi iz moje mašte!

Ko Vas najviše inspiriše?

-Ja sam umjetnička spužva,  inspiraciju dobijam od svega što me okružuje, i uzeo sam različite elemente od različitih umjetnika koje volim, praveći slagalicu koja je došla do mog osobnog stila. Stvarajući neka imena, volim umjetnost Modiglianija (i da ne zaboravimo da je rođen u Livornu!) I njegovu eleganciju.

Mnogo sam inspiracija uzimao od strip umjetnika, poput Sergia Toppija sa svojim nevjerovatnim crncima, ili Davea McKeana, s oblikom koji daje ljudskim licima. Volim radove ilustratorice Yoshitaka Amano, a strast imam prema svim japanskim umjetnicima poput Hokusaija. Volim da inspiraciju dobivam iz svake vrste umjetnosti, od Afrike, bliskog Istoka, dalekog Istoka, možda od svakog od njih uzmem po nešto i pokušavam ih uskladiti. Svako umjetničko djelo koje gledamo može biti izvor inspiracije.

Koje je mjesto (grad ili država) gdje želite pokazati svoje slike nakon Sarajeva?

-Sarajevo je prije umjetničke kolonije bio moj cilj. Sada se cijeli svijet otvara ispred mene i želim sve posjetiti! Već sam imao izložbu u Lyonu, u Francuskoj, i volim način na koji se ponašaju prema umjetnosti i umjetnicima, pa bih volio više raditi u Francuskoj, ali stvarno, otkako umjetnost vidim kao način da kroz nju dijelim različite kulture, želim posjetiti mnoštvo različitih mjesta, diljem Evrope i izvan nje. Mislim da se moja umjetnost ne smatra strogo italijanskom i zato je želim podijeliti na mnogo različitih mjesta kako bih uvijek mogao rasti kao osoba i kao umjetnik.

Koliko znate o bosanskoj umjetnosti i umjetnicima?

-Moram priznati da nisam mnogo proučavao bosansku umjetnost, ali s vremenom me sve više i više zanimala njena kultura. Sada pokušavam proučiti priču o balkanskoj Evropi. Volim književnost Ive Andrića i volim bosanski sevdah i druge muzičare poput Bregovića, a kada sam prvi put posjetio Sarajevo posjetio sam Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Nacionalnu galeriju, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti i još mnoge toga. Tokom kolonije, imao sam priliku sretnem Safeta Zeca i njegovu zadivljujuću umjetnost u njegovom studiju. Volim duh Bosne.