Jedan od njih je i Jasmin Bešlija, danas prosvjetni radnik i muzičar, koji je svoja sjećanja na maj 1992. godine i opsadu dugu 1.336 dana u kojoj je izgubio brata podijelio za Birn.

Tada dvanaestogodišnji Jasmin Bešlija sjeća se prvih granata ispaljenih na Goražde 4. maja 1992. godine.

Jasmin Bešlija FOTO: Privatni album

- Otac rahmetli me je probudio, bio sam tada dvanaestogodišnji dječak, i kao počeo rat, silazimo u podrum kuće u kojoj smo živjeli. Snio me je u naramku. Majka je bila krenula na posao, ali vratila se s pola puta kada je počelo granatiranje i pucanje po gradu. Sišli smo u podrum - prisjetio se Bešlija, dodajući da u tom trenutku nisu bili svjesni šta će se sve dalje dešavati i koliko će takvih dana biti.  

Navodi kako je istog tog dana oko podne nestalo struje i vode i da je tako bilo naredne četiri godine.

Ušao sa patikama 38, a izašao sa 42

- U septembru izlazimo iz podruma, vraćamo se u stan. Ušao sam 4. maja sa patikama 38, a u septembru sam izašao sa 42 na nogama. Intenzivno je rasla noga i nisam imao šta da nosim - priča Bešlija.

Dječačka sjećanja vežu ga za ljeto 1993., jedne od najtežih ratnih godina za stanovnike Goražda.

- Drina nikad bolja. Cijelo Goražde je ili na Žanju ili pod jabukama. Ovi bacaju granate. Mi se sklonimo i ponovo se vratimo da se kupamo. Ujutro, prije nego što se ode na Drinu, buđenje, sa roditeljima na Mišjak da se svuče drvo. Otac i ja oborimo dva drveta, ručnom žagom i sjekirama. Potkrešemo ih, svežemo kanapom i vučemo za sobom do kuće - opisuje kako su tada spremali ogrjev za još jednu ratnu zimu.

- Poslije toga, ako ima, stara nešta napravi neku klopu, čisto eto... vratili smo se iz šume, umorili se već. I poslije toga Drina. I cijeli dan tako, skloni se od granate, vrati se, kupaj se. I nekad popodne opet ako bi stara napravila nešta da se stavi u usta, da se pojede i onda spremanje, ruksak i "holtanje". "Holtanje" cijelu noć, vratiš se ujutro, kako kad, zavisi jesmo li imali sreće, jesmo li uhvatili šta. Dolaziš kući, legneš, spavanje, i opet ujutro šuma - opisuje on jedan od dana iz godine u kojoj je zbog blokade vladala velika glad u Goraždu.

Riječ "holtanje" značila je snalaženje za hranu koju su u vrijeme opsade Goraždanima, zajedno sa paketima lijekova, iz aviona izbacivale NATO trupe. Stanovnici su noćima čekali "pomoć s neba" na lokacijama iznad grada koje su označene kao sigurne i koje su bile udaljene od položaja Vojske Republike Srpske (VRS).

Kako bi svoje tinejdžerske godine učinio boljim u nehumanim ratnim uslovima, Bešlija je sa prijateljima spas vidio u muzici, te su održavali i koncerte.

- Mi smo bili opredijeljeni da mislimo pozitivno. Iako smo se morali kriti od granata po podrumima i nekim mjestima gdje je sigurnije, mi smo odlučili da se bavimo muzikom, da počnemo svirati. I mislim da je to jedna od lijepih stvari koja je potekla iz rata - kaže Bešlija, dodajući kako se tokom odrastanja trudio zaboraviti ili potisnuti ono loše.

Bio je to način na koji su djeca, smatra on, pružala otpor.

- I kada govorimo o ratu, moji prijatelji i ja spominjemo lijepe stvari. Nema kuće bez pogotka, svi smo izgubili nekoga. Ja sam izgubio brata. Svi smo na neki način oštećeni. Izgubili smo ozbiljan komad djetinjstva ili mladalačkog doba - pojašnjava Bešlija i zaključuje kako su djeca u ratu bila mnogo zrelija u odnosu na stvarne godine.

Očuvanje sjećanja na opsadu i stradale

Goraždanske općinske i kantonalne vlasti nizom aktivnosti, posjetom mezarjima i spomen-obilježjima u maju, kroz manifestaciju "Dani otpora", nastoje očuvati sjećanje Goraždana na opsadu.

Tokom obilježavanja "Dana otpora" svečano je otvoreno rekonstruisano centralno spomen-obilježje "Goražde grad heroj, svojim braniocima" na kom su uklesana imena 2.115 poginulih boraca.

Također je potpisan Sporazum o realizaciji projekta "Monografija opsade i odbrane Goražda 1992–1995, s posebnim fokusom na počinjene zločine", a održana je i tribina "Neprocesuiranje ratnih zločina na području Goražda".

Stalnoj memorijalnoj postavci "Most ispod mosta", gdje se nalazi replika ratne hidrocentrale na Drini, pridružena je i replika oklopnog kombija "Opresa" koji je omogućavao prelazak sa jedne na drugu stranu rijeke krijući građane od snajperskih metaka i gelera granata. Ovo vozilo je služilo građanima ratnog Goražda za prijevoz ranjenika, lijekova, ljekara, opreme i svega onoga što je bilo na jednoj, a nedostajalo na drugoj strani Drine.

Postavka replike ratne hidrocentrale na Drini i replika oklopnog kombija FOTO: Birn

Jedan od vozača "Oprese" bio je i Mujo Hamzić, koji je poginuo 9. juna 1992. od snajperskog metka prilikom jedne takve vožnje preko mosta.

- Bila sam tužna nekih 30 godina. Koliko sam se god trudila... nije ga bilo. Znam koliko se dao. I onda sam se bila smirila, ali ovo me je jako učinilo srećnom. Oživjeli ste mi ga - rekla je Mujina supruga Adila Hamzić.

Adila se prisjeća da je na dan pogibije Mujo došao kući i da mu je punica govorila: "Nemoj sine, čuvaj se. Iz Bara pucaju", a da je on na to rekao: "Stara, ne sekiraj se. Ja odvalim "Rabbi jessir", ne može mi biti ništa."

- Uvijek sam mu ponavljala "nemoj da se šta desi, samo tebe imamo" - priča Adila, prisjećajući se da je Mujo u danu kad je stradao poslan da vozi nekoliko doktora na drugu stranu i pogođen je iz snajpera sa okolnih brda.

Za granatiranje i snajperisanje građana Goražda do danas niko nije procesuiran. Prema podacima Udruženja civilnih žrtava rata, u Goraždu je tokom rata ubijeno oko 2.000 civila, od toga 148 djece.