Njegov tekst prenosimo u cjelosti: 

"Akademika, vrhunskog pisca, genijalnog mislioca i nadasve dragog prijatelja Dževada Karahasana upoznao sam prije pet godina. S obzirom da profesor nema mobitel i profile na društvenim mrežama prvi kontakt ostvario sam preko njegove uvažene supruge Dragane.

Saopćio sam da nam je namjera da ga povodom Dana Kantona i Povelje Kulina bana nominujemo i da mu dodijelimo nagradu ZE-DO Kantona za doprinos afirmaciji kulture. Kao predsjedavajući kantonalne Skupštine smatrao sam da piscu evropskog i svjetskog ranga, vrhunskom filozofu, dobitniku prestižnih nagrada za književnost možda naša Plaketa i neće puno značiti. Naprotiv! Bio je veoma radostan i sretan, srdačnim i prijateljskim glasom zahvalio se što ga nismo zaboravili, što ga se sjetila i priznala njegova Zenica gdje je radio nekoliko godina i gdje se zaljubio u grad, teatar, nogomet, Čelik, rijeku Bosnu...

Nagradu smo uručili 29.oktobra 2018. Nakon ceremonije u Skupštini, upriličili smo posjetu BNP-u, Univerzitetu, predavanje za studente Filozofskog fakulteta, posjetili smo stadion Bilino polje, prisustvovali treningu voljenog Čelika, ručali i prošetali gradom. Navečer je u Gradskoj biblioteci upriličena promocija njegovih djela. Nakon cjelodnevnog programa, koji je trajao od 9 sati do 22 sata, kazao mi je u šaljivom tonu: "E moj Duvnjače, baš me umori, nisam odavno imao naporniji radni dan i ovako bogat protokol aktivnosti. A i neka si, uživao sam u našoj Zenici i dragim ljudima." Pričao mi je da je došao u Zenicu da bude dramaturg u Narodnom pozorištu 1976. godine. Ovdje je napisao dobar dio knjige "Kraljevske legende".

Davno je otišao iz Zenice ne znajući kako su duboki tragovi koje je ovaj grad ostavio u njemu. U Zenici je zavolio nogomet, otkrio da voli Čelik i da je istinski navijač kluba. Čelik je Klub radnika, metalurga, običnog i dragog svijeta, vatrenih navijača. Govorio je da Zenica i Čelik još uvijek žive u njemu. Hljeb čelični hranio je Zenicu, i zenički fudbal - to je bila jedna fina legura u gradu dimnjaka i radničke klase. Osjetio je strast i zanos za ovim sportom kao posljednjom formom pučke kulture. "Stadion na kojem je reprezentacija BiH izborila plasman na SP u Brazil zove se Bilino polje. I nalazi se usred Zenice. A na tom polju se Kulin ban zaklinjao da će se boriti koliko može protiv hereze bosanske. A po tom polju je Bosna ušla definitivno u historije Europe i svijeta. Mislim da nije slučajno što se to dogodilo kod nas u Zenici."

Ovo nekoliko rečenica je trebalo pokazati koliko se radovao priznanju, koliko je zahvalan za njega i koliko ga osjeća prirodnim. Profesor Karahasan je naglasio da nije čudo kad vas vole i priznaju tuđi, ali kad vas prepoznaju, vole i priznaju vaši, "to mnogo raduje". "Mene su prepoznali moji i hvala vam puno dragi Zeničani".

Sretan sam što sam imao priliku družiti se sa ljudskom gromadom i svjetskim piscem, čovjekom tople duše, magične srdačnosti i urođene otmenosti. Jednom prilikom nazvao me dijaloškim radoznalcem, dajući značaj nekoj mojoj otvorenosti i pričljivosti. Znao je kazati: "Ima ljudi sa kojima kad sjednem on ili šuti ili vas zaspe monologom - i jedno i drugo je neprijatno. Okruženi smo ljudima koji već znaju sve odgovore. I imaju samo odgovore. A vi ste Jasmine puni radoznalosti i dječačke ushićenosti - što je sjajno." U Sarajevu smo obično kafenisali u Caffe INN na Marin Dvoru.

Pričali smo o životu, smrti, književnosti, Bosni, Duvnu, Zenici, Sarajevu, nogometu... najmanje o politici i vlasti. Upijao sam profesorove poruke da se poštuju i vole svi dobri ljudi, da istinsko bogatstvo nosimo u sebi, da otvorenim razgovorom dolazimo do rješenja naših problema, da dijelimo radost sa drugima, da se oslobodimo straha, da nije sramota biti prevaren, da nema potpune sigurnosti nigdje osim - govorio mi je - u mezaru ili u samici najbolje čuvanih zatvora, da je Bosnu stvorila kultura i da je Bosna neuništiva, da se pouzdamo u Uzvišenog Gospodara...

Na moju konstataciju kako mi se jedne godine mnogo različitih i jakih emocija skupilo u 40 dana života - 5.maja se oženio, otac mi umro 5.juna, a 15.juna rođendan i Bajram u isti dan, poentirao je: "Buraz to je pravi život. Bogatstvo. Sve drugo bi bilo kič, jer u našim životima nema pune sreće, nema čistih emocija i stanja. Vaš život je zato potpun i zanimljiv. Ta složenost je ujedno i ljepota čovjekovog života."

Sjećam se jedne prilike kad sam mu rekao da ćemo predložiti Zakon za podršku posebno zaslužnim građanima (umjetnici, pisci, sportaši), da nije bio oduševljen, jer smatra da bi se to u našem društvu iskompromitovalo i svelo na etničke ili kantonalne principe - tako da bi na jednog istinski zaslužnog građanina došlo najmanje troje koji bi se "uglavili" iz političkih razloga i drugih podobnosti. Ostaje žal što nismo još jednom prošetali zeničkim mahalama, posebno da odemo do njegovog Talića brda ili ulice Hasana Lace Zahirovića. Otisao je na bolji svijet Duvnjak, Zeničanin, Sarajlija, Bošnjak, Bosanac, istinski humanista akademik Dževad Karahasan koji je širio dobrotu, mudrost, mir, ljubav. Praznina i tuga koju osjećam je ogromna. Radost i ponos što sam ga poznavao i hvala Bogu, mogao zvati prijateljem, je neizmjerna. Neka nas prati i inspiriše Karahasanov glas, razumijevanje, tolerancija, uživajmo u njegovim knjigama do ponovnog viđenja u nebeskim vrtovima. Neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši."