open-navfaktor-logo
search
Geneza nasilja
Kako je historičar iz Kanade otkrio zločine u Kulen Vakufu
Za zločin nije potrebna ideologija ni nacionalna pripadnost. Nasilje i mržnja imaju svoj tok, a podloga za to se nalazi u mnogima. Hrvati nisu skloniji zločinu u odnosu na Muslimane, a isto je i sa Srbima
20.05.2019. u 13:57
get url
text

Za zločin nije potrebna ideologija ni nacionalna pripadnost. Nasilje i mržnja imaju svoj tok, a podloga za to se nalazi u mnogima. Hrvati nisu skloniji zločinu u odnosu na Muslimane, a isto je i sa Srbima.

Temelj ovih rečenica je istraživanje koje je dugih deset godina provodio Max Bergholz, kanadski historičar, autor knjige "Nasilje kao generativna sila".

Zbog fascinacije historijskim događajima na području bivše Jugoslavije, naučio je jezik koji može koristiti na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.  

- Jednog septembarskog popodneva 2006. godine, dok sam prebirao po nekatalogiziranim dokumentima u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, nekoliko upečatljivih riječi na svežnju iskrzanih plavih fascikli prekinulo je moju potragu: "Pregled stratišta u Socijalističkoj Bosni i Hercegovini". Dokumenti u tim fasciklima otkrivaju da su 1983. godine tadašnje komunističke vlasti naredile povjerljivu istragu u cijeloj republici. Cilj je bio prikupiti informacije o svim mjestima na kojima su vršena masovna pogubljenja civila tokom Narodnooslobodilačkog rata, što se odnosilo na period od 1941. do 1945. godine - napisao je Max Bergholz na samom početku knjige koja mu je donijela nekoliko važnih nagrada za priču o masakrima koje su počinili stanovnici malog područja jedni nad drugima, kako bi se svetili za zločine koje su počinili oni prije. I kako bi se međusobno zastrašivali i time čuvali od drugih osvetničkih napada, piše Jutarnji list.

Čitajući spomenute fascikle, Max je naišao na nešto vrlo nejasno, zločine u Kulen Vakufu.

Tu je, stoji u izvještaju, u septembru 1941. godine ubijeno čak 2.000 ljudi – muškaraca, žena i djece, "muslimanskog življa". Ko je tačno kriv za njihovu smrt razmatra se u tek nekoliko zamršenih, nejasnih rečenica. Za partizane, koji su se u ratu borili pod komunističkim vodstvom, stoji da nisu odgovorni za ta nedjela. Isto tako, ni bilo koja strana vojska, poput njemačkih i talijanskih snaga koje su u aprilu 1941. izvršile invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju i rasturile tu zemlju. Ne spominje se ni bilo kakva uloga "srpskih" ili "hrvatskih" nacionalističkih snaga, četnika ili ustaša. Naišao je na "ustanike".

Oni su počinili najveći masakr u nizu zločina koji su prethodili najvećem, počinjenom 6. i 7. septembra 1941. godine nad Hrvatima i muslimanima. Bili su to ljudi koji su se svetili za dotadašnje napade lokalnih ustaša kojima je cilj bio pljačkati svoje srpske komšije. A, kad je krenula osveta, u 48 sati, tokom 6. i 7. septembra, bila je usmjerena na sve koji su po bilo kojem kriteriju pripadali ili bili povezani s ustašama, politički, nacionalno i vjerski. Tada je ubijeno oko dvije hiljade ljudi.

- Iznenadilo me da se nasilje može pojaviti među ljudima i bez prethodne mržnje. Potreban je samo malen, uistinu malen broj ljudi koji bi počinili prvo nasilje. Proces počinje prvim masakrom i vrlo brzo se može dogoditi da ljudi budu spremni počiniti novi, veliki masakr. Društvo do tada ne mora uopće biti podijeljeno – kaže Max o onome što ga je iznenadilo radeći na knjizi.

Naišao je na cijeli niz primjera koji pokazuju kako su ljudi na području Kulen Vakufa do 1941. živjeli mirno, ne razlikujući se po svojoj pripadnosti. Bili su komšije, dobri i loši kao i sve komšije na svijetu. A onda se pojavila NDH i navela nekoliko lokalnih pljačkaša željnih tuđeg bogatstva da se posluže različitostima u pripadnosti kako bi opravdali svoje nasilje. Lokalne ustaše, sveukupno njih stotinjak, odlučile su započeti s pljačkom početkom jula 1941. godine.

- Etnicitet, nacionalnost, nije bila važna da bi se zločin počinio. To je, čini mi se, iako se time nisam bavio, sličnost s ratovima devedesetih. Svi su mi rekli da su do rata 1992. godine odnosi bili gotovo normalni, nije bilo nikakvih problema. Slično je bilo i do 1941. i to su glavni nalazi moje knjige – govori Bergholz i sam, na neki način, iznenađen što govori o zlu koje nema opravdanje u nečemu izvanjskom, nego se nalazi u ljudima.

Sve ostalo su samo opravdanja, kaže. A od ratova devedesetih ljudi ovdje žive uvjeravajući se kako su napadnuti samo zato što su drugi, što pripadaju nekoj drugoj strani.

- I ne samo da nacionalno nije bitno za početak, nego čak i tokom nasilja nacionalnost nije bila bitna – kaže Bergholz, koristeći pristojan izraz nasilje za vrlo grube i okrutne zločine koje su ljudi činili tamo.

Sjekli su dijelove tijela, sakatili jedni druge, vadili oči i rezali trudne žene da bi izvukli nerođene bebe koje su potom ubijali. Odsijecali su glave, a onda su za osvetu nailazili na odsječene glave svojih rođaka i prijatelja, članova iste grupe.

- Ono što je važno je ljudsko ponašanje. Kada gledamo nasilje kao proces, vidimo da ono ima svoju dinamiku, vidimo da je ta spominjana i očekivana nacionalnost kao uzrok nasilja jako fluidna. Dok je nekima jako bitna, drugima nije toliko. To je bitno uočiti. Treba pratiti dinamiku nasilja. Mislim da mnogi historičari griješe kada sve pripisuju nacionalnosti i zaključuju da sukobi nastaju jer postoje Hrvati i Srbi ili Muslimani na nekom području. Naime, ako nemamo neki izvor kroz koji bi mogli pratiti to kroz izgovoreno na raznim stranama koje sudjeluju u nasilju, onda je od nas historičara malo neodgovorno da to kažemo. Smisao identiteta se mijenja iz dana u dan, a pogotovo tokom rata – zaključuje Bergholz.

Max Bergholz sada je na maloj turneji predstavljanja svoje knjige. Nakon Zagreba, predstavit će je i u Bihaću, a onda se vraća svom životu profesora historije.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.