Novinarima BIRN-a BiH Kemalemir Frašto javio se iz Amerike. Kazao je da je 27-godišnjeg brata zadnji put vidio u maju 1992. kada su ga komšije i pripadnici paravojnih formacija odveli u fočanski Kazneno-popravni dom.

Kako objašnjava Frašto, pojedine informacije je dobijao od anonimnih izvora, a saznanja o bratu dobio je i iz presude Miloradu Krnojelcu, koji je kao upravnik KP doma u Foči osuđen na 15 godina zatvora za ubijanja, progon, premlaćivanja i druga nečovječna djela u periodu od oko petnaest mjeseci 1992. i 1993. godine.

Kako se navodi u prvostepenoj presudi, Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) se uvjerilo da su otprilike u junu ili julu 1992. godine Emir Frašto i Husko ili Husein Rikalo odvedeni u sklopu grupe zatočenika u upravnu zgradu gdje su teško premlaćeni. U presudi se navodi da Sudu nije predočen nikakav dokaz o razlozima premlaćivanja Frašte.

Nakon toga, kako je saznao, njegov je brat nestao 21. juna u šest sati iza večere i od tada mu se gubi svaki trag. Kasnije je dobio informacije da je ubijen ispred njihovog porodičnog kafića "Derbi" u Foči, u čijoj blizini je tijelo ostalo nekoliko dana.

- Upravo pored "Derbija" teče rijeka Ćehotina pored koje ima most i tu ostaje dva-tri dana. Poslije dva-tri dana moj Emir rahmetli, kako imam informacije, imao je skupocjeni sat na ruci i neko je prilazio da uzme taj sat, međutim nisu smjeli. Bilo ih je strah sa mrtvaca skinuti - kaže Frašto, dodajući kako svjedoka samog ubistva nije bilo.

Lokacija gdje se, prema informacijama koje je dobio, nalaze ostaci njegovog brata Foto: Kemalemir Frašto

Kako je saznao, tijelo njegovog brata je bačeno pored mosta sa platoa ispred kafića, gdje se nekoliko dana nalazilo pored rijeke, potom je zatrpano kamenjem.

- Znači nisu ga zakopavali nego su samo kamion kamenja dovukli. Ako gledate te slike mosta, ako gledate to gdje sam ja prijavio Tužilaštvu, vidi se da ima tu kamenja, vidi se da je istrešeno kamenje, sad imaju dva drveta tu - objašnjava, kao i da je davao izjave u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Kako kaže, jedne prilike je ekshumacija bila zakazana, ali je tek po dolasku u Foču saznao da je otkazana.

- Ja dolazim u Foču na to mjesto kod mosta, čekam i dolazi mi poziv da je ekshumacija otkazana. Bivam razočaran, kopam svojim rukama tu - kaže on, dodajući da je posljednji put ekshumacija izvršena prošle godine, da je prekinuta zbog neadekvatne mehanizacije za kopanje i nastavljena mjesec dana naknadno bezuspješno.

Moguće je, smatra on, i da su posmrtni ostaci izmješteni.

- Bili su mi jedina nada, izgubio sam nadu u naše Tužilaštvo. Još uvijek 627 Fočaka, 627 duša luta Fočom. Još uvijek nije nađeno. Imam osjećaj da njih ne zanimaju žrtve, imam osjećaj da našu vlast i naše funkcionere ne zanima niko - rekao je za BIRN BiH Frašto, dodajući da on neće nikad odustati od potrage za Emirom.

Emir je bio oličenje divne osobe

U razgovoru za BIRN BiH kaže kako ni on ni brat nisu bili svjesni početka rata. Njemu je tada bilo 18 godina.

Emir Frašto u sredini za stolom Foto: Porodični album

- Do unazad mjesec dana ti si živio sa svojim komšijama i sada su se te komšije okrenule protiv tebe - navodi on, kao i da su ubrzo svakodnevna granatiranja u Foči postala svakodnevnica, ali i snajperi.

- Vidiš crvenu tačku kako hoda, vidim je na maminom ramenu, vidim na tijelu - opisuje.

Prisjećajući se života njegove porodice prije rata, kaže da su živjeli vrlo komotno u svojoj kući u Foči, te da je odrastao uz roditelje i trojicu braće – Enesa, Envera i Emira.

- Ja sam nekako bio najviše privržen Emiru, nas dvojica smo bili najviše bliski. Stoga i ovo ime, iako nas je rat razdvojio, iako nas je ova sudbina razdvojila i ovo ime njegovo držim sa svojim, tako da je on dio mene. Iako je uvijek dio mog srca, ali i legalno dio njegovog imena je uvijek tu sa mnom - kaže Frašto, koji je na svoje ime Kemal dodao ime Emir po preseljenju u Ameriku 2001. godine.

Emir je, kaže, imao plave oči, a bio je oličenje divne osobe koja je pazila na porodicu. Slobodno vrijeme je provodio u kuhanju, izlascima, te sa djevojkom koju je planirao oženiti. Njega je, kaže, čekao svaku večer dok se ne vrati kući.

- Kad ja dođem uvijek bismo vrijeme provodili u nekom razgovoru i svaku večer bi se zagrlili, pogotovo godinu dana prije rata. Bili smo nerazdvojni u tim trenucima - prisjeća se on, i opisuje kako mu je stariji brat bio zaštitnik i kad su ga drugi ružili kad je počeo da puši.

Navodi da se Emir većinu vremena brinuo o porodičnom kafiću "Derbi" koji se nalazio na autobuskoj stanici, te da je planirao otvoriti butik koji je namjeravao ostaviti njemu. Povremeno je bio taksista, a bio je i u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA).

- Sjećam se i tih trenutaka dok sam ja bio dijete. Sjećam se da bi meni slao pakete iz svoje vojske, iz svoje kuhinje bi mi slao pakete ‘Eurobloka’. Emir je bio poseban i to će reći većina Fočaka. Danas mi je najviše krivo što nas niko nije zaštitio. Niko nam nije rekao šta se sprema - ističe Frašto.

Ostao sam sam, majka je umrla slomljenog srca

Kemalemir Frašto je u ratu i zbog posljedica rata kako kaže izgubio sve svoje članove porodice.

Emir Frašto u sredini za stolom Foto: Porodični album

- Sad trenutno ja sam jedini ostao od porodice, znači ja nemam roditelja niti braće više. Šta odjednom ova sudbina uradi, da sam ja ostao sam - kaže on, objasnivši da je ostalu braću izgubio nakon rata i da su zbog posljedica umrli veoma mladi.

Kako objašnjava, njegovi roditelji su deportovani u augustu 1992. godine u Rožaje, a on je zajedno sa braćom – Enesom i Enverom pobjegao "preko šume". Ponovo su se okupili 1994. godine u Sarajevu.

Njegova majka je bila žena vesele prirode kaže, kao i da je u njihovoj kući prije rata uvijek bilo veselje, ali je zbog tuge za sinom oboljela i umrla u 59. godini života.

- Moja mama koja je bila veseljak, koja je svakome davala savjete, nikad nije zapjevala poslije te 1992. Moja mama se više nikad nije nasmijala, umrla je slomljenog srca - govori.

Iako živi u Americi, u Foču odlazi svake godine na dan obilježavanja stradanja.

- Ali ja kad odem u Foču, taj osjećaj, jednostavno kad vidim tablu Foče – čitava brda, čitave ulice, čitave zgrade padnu na moju dušu. Ja jedva čekam da izađem. Foča više nije moj grad, moj grad je onaj do ‘92. - zaključuje on.