Izložba je rezultat rada istraživačkog tima Memorijalnog centra koji kontinuirano radi na prikupljanju ličnih predmeta žrtava i svjedoka genocida na trasi puta kojom se kretala kolona Marša smrti u julu 1995. godine, kao i skloništima u kojima su se krili danima i mjesecima nakon pada Srebrenice pod kontrolu tzv. VRS-a. Izložba se sastoji od narativa, fotografija, izjava svjedoka i ličnih predmeta prikupljenih na značajnim historijskim lokacijama. 

Dio kustoskog tima bila je Elma Hodžić, koja je za Faktor govorila o izložbi, njenom značaju i procesu nastanka. 

Koliko dugo, i u kakvim uvjetima je nastajala izložba "Koracima onih koji (ni)su prešli"?

Izložba "Koracima onih koji (ni)su prešli" nastala je kao rezultat višemjesečnog i timskog rada. Međutim, istraživački tim Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, na čelu s kustosom Azirom Osmanovićem, oko dvije godine je prikupljao predmete po šumama. Predmeti su prošli muzeološku obradu, a paralelno s procesom muzealizacije predmeta smo radili na prikupljanju svjedočenja i na mapiranju historijskih lokacija o kojima izložba govori. Izložba zapravo rekonstruiše put i mehanizme preživljavanja kolone od 12 do 15 hiljada ljudi koji po padu Srebrenice kreću prema slobodnoj teritoriji.

Postavka se realizirala na nekoliko nivoa: istraživači su prikupljali predmete i snimali svjedočenja preživjelih u videoformatu, kustoski tim je radio na muzejskoj artikulaciji postavke i pronalaženju adekvatnih mehanizama naracije, dok je dizajnu postavke posvećena posebna pažnja. Kustoski tim su činili Azir Osmanović, Elma Hašimbegović i ja, a dizajn postavke je povjeren Samini Tanović. Svi članovi radnog tima (i oni koji su učestvovali direktno u produkciji, a i oni iza scene) su sa velikom posvećenošću radili na izložbi.

Cipele onih koji su nevini ubijeni centralni su dio instalacije. Kakve još predmete ste nalazili po šumama i šta je od toga izloženo? Može li srce ljudsko izdržati susret s takvom postavkom u kojoj predmeti govore?

Kako muzejskim jezikom objasniti priču o najbrutalnijem lovu na ljude u novijoj historiji Evrope? Bilo je mnogo dilema iz oblasti muzeologije i historiografije o kojima je naš tim svakodnevno promišljao. Najveći broj pronađenih predmeta su bile cipele ili ostaci cipela. To je podstaklo dizajnericu Saminu Tanović, koja je radila vizualno oblikovanje izložbe, da napravi centralnu instalaciju. Kodeksi muzejske struke preporučuju izlaganje predmeta kojima se može u potpunosti odrediti kataloški opis. Ovi predmeti, koje smo pronašli u Podrinju, neće vjerovatno nikada dobiti takve specifikacije.

Ne možemo jasno odrediti kome su pripadali. Da li su osobe koje su nosile cipele preživjele ili ne? Instalacija je zapravo napravljena od eksponata - što ovoj izložbi daje dodatnu posebnost, a publici Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari mogućnost da kroz forme cipela u poodmakloj fazi destrukcije percipira priču o preživljavanju žrtava genocida. Pored cipela pronašli smo i predmete koje svjedoče o improviziranim skloništima u kojima su se ljudi skrivali. Grupe koje nisu mogle da se probiju na slobodnu teritoriju lutaju po šumama, tražeći spas, boreći se za goli opstanak: žive bez hrane i vode, u improviziranim skloništima, izloženi vremenskim neprilikama, ranjeni i u stalnom strahu da će biti otkriveni i ubijeni. Skrivanje je trajalo i po nekoliko mjeseci.

Izložili smo konzerve i posuđe korišteno za kuhanje, radio i ručno pravljeni bandaš preko kojeg su se slušale vijesti, šporet i bure korišteno kao sistem za čuvanje hrane. Bilo bi neumjesno da prepričavam komentare publike u susretu sa izložbom, ali osjećam potrebu da naglasim koliko je rad na ovoj postavci bio intenzivan za čitav radni tim. Iskustva koja nosim iz rada na postavci su obilježila moj kako profesionalni tako i privatni život. Danas, mjesec nakon otvorenja izložbe, ja sam emotivno još u Srebrenici.

Koliko je važna kultura sjećanja sa historijskog aspekta?

Mislim da u postkonfliktnim društvima u kojima nisu jasno osuđeni ratni zločini, historija i institucionalizacija sjećanja igraju ključnu ulogu u procesima suočavanja sa prošlošću i pomirenja. Pored toga, muzejska naracija može ozbiljno pomoći obrazovnom sistemu da otvori važne historijske lekcije uspostavljajući dijalog i podstičući kritičko promišljanje. Mnogo posla je pred nama!

Kakvi su planovi za dalje, hoćete li učestvovati u realizaciji novih izložbi ili postavki za budući muzej u Srebrenici?

Mislim da je tim Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari napravio značajan iskorak u muzealizaciji genocida u Srebrenici. Ostvarili su napredak na nivou svih muzejskih funkcija: od prikupljanja i čuvanja predmeta, do predstavljanja priča u skladu sa tendencijama svjetske muzeologije. Osjećam moralnu odgovornost i potrebu da kao kustosica pratim i bodrim svaki njihov korak – jer svaki korak je važan.