Kovačević je rođen 1975. godine u Jablanici, iz koje je kao devetogodišnjak s porodicom došao u glavni grad Bosne i Hercegovine te je potom prošao omladinske kategorije FK Sarajevo.

On se u intervjuu za Index.hr prisjetio početka igračke karijere, poznanstva s Hasanom Salihamidžićem, opkoljenog Sarajeva i bježanja od snajperista, treninga pod granatama....

Počeo je u Turbini iz Jablanice, gdje je igrao s Hasanom Salihamidžićem. Jablanica je malo mjesto i svi se poznaju, ali otkad je otišao, dakle više od 30 godina, nisu imali pravi kontakt.

Čim je došao u Sarajevo otišao je na Koševo prijaviti se u klub, kao 16-godišnjak je dobio profesionalni ugovor, ali...

- Lijepo vrijeme u životu. Sarajevo je predivan grad. Nije mi bilo lako doći među gradsku djecu, ali odlično su me prihvatili. Moja se generacija borila za prvaka Jugoslavije. Uostalom, Sarajevo je dvaput bilo seniorski prvak.

Imali smo dobar omladinski pogon, kao i Željo. Već je tada napravljena odlična selekcija. Pa ja po dvije godine nisam znao za poraz, imali smo pobjednički mentalitet. Stalno sam se borio kako bih postao fudbaler, a generacija je bila jaka.

Boris Živković je napravio najbolju karijeru, bio je čak kapiten Hrvatske. Kvaliteta bosanskohercegovačke lige danas je slabija. Mladi igrači rano odlaze, ali djeca i dalje po ulicama igraju fudbal. Naravno, sve bi bilo bolje da ima više novca - rekao je Kovačević.

On je profesionalni ugovor sa Sarajevom potpisao 1992. godine. Kaže da mu je to bilo ostvarenje životnog sna. Poslije toga je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu.

- Sve što je bilo lijepo, odjednom je bilo pakao. Ali, hvala Bogu, mi smo i dalje trenirali. Ni u ratnom Sarajevu nisam propustio nijedan trening. Radili smo po dvoranama, a 1994. godine igrao sam prijateljsku utakmicu protiv UNPROFOR-a (pobjeda Sarajeva 4:0). Igrali smo u znak primirja, a iznad stadiona Koševo bile su ratne linije. Skupilo se puno ljudi jer su Evropska unija i SAD garantirali da neće biti problema. Pucalo se još i nakon toga. UNPROFOR je stvorio ekipu, no bili smo puno bolji. Naravno, rezultat nije bio bitan. Sarajevo je živjelo unatoč granatama koje su svaki dan padale. Nismo se dali, nisu nam ubili duh. Većinom smo bili bez struje, vode i hrane, ali imali smo zajedništvo. Moralo je kad-tad završiti - prisjeća se 47-godišnji trener.

Na pitanje kako se osjećao kao fudbaler čija karijera tek počinje, a rat sve uništava, odgovorio je:

- Nisam se dao. Trenirao sam i sanjao izlaz iz Sarajeva. Znao sam, kao i svi ostali, da se u Sarajevu ne možemo razvijati. Sanjao sam postati fudbaler. I tako se pojavila prilika da preko Zagreba dođem do Varaždina.

- Igrao sam puno malog fudbala, što smo jedino mogli uslijed rata. Skenderija, mala dvorana, bila je najbolje zaštićena i u njoj smo mogli igrati turnire. Meni je bila jako udaljena, tako da sam svakodnevno pješke ili na biciklu, koji bi mi prijatelj posudio, pod grantama do nje išao 11 kilometara. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam išao na trening. Hvala Bogu, bio sam brži. Bilo je situacija u kojima sam trčao, da bi zatim pogodili čovjeka iza mene. Cijeli rat spavali smo u hodniku, a u sobi bismo ujutro pronalazili zalutale metke. Davno je to bilo i, hvala Bogu, prošlo je.

- Mlade generacije ne znaju o tome, ni ja ne volim o tome puno pričati. No to mi je izgradilo karakter, preživjeli smo. Ne da sam se pomirio s time da neću biti fudbaler, već da možda neću preživjeti. Zato danas na sve gledam pozitivno.

Kovačević je dodao kako je svaka godina poslije rata za njega bila veselje jer zna kako su neki njegovi prijatelji završili.

On je 1994. godine stigao iz Sarajeva u Varteks, iako je priznaje, postojala kombinacija za odlazak u Sturm kod Ivice Osima, koji je pomagao svima iz BiH. Od 1998 bio je u Slaven Belupu, poslije toga u Međimurju, slovenskoj Nafti iz Lendave, Nedelišće, albanski Dinamo...

Trenersku karijeru počeo je s 32 godine, a najveći uspjeh ostvario je u drugom mandatu na klupi Varaždina, kada je prošle sezone izborio povratak u HNL.