Mihad Zukanović, dvije i po decenije poslije genocida u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN), ima formiranu porodicu, otac je osmogodišnjeg dječaka, uzoran zaposlenik jednog tuzlanskog preduzeća...

U subotu, 11. jula, u Memorijalnom centru Potočari u kabur će spustiti svog djeda Ibrahima Zukanovića. U sjećanju mu je ostao posljednji susret s voljenim djedom 11. jula 1995. godine. Djed ga je po običaju poljubio i zagrlio, a onda je rekao kako će krenuti ka Potočarima pa šta bude. Pogubljen je nekoliko dana kasnije na šljunkari u Kozluku kod Zvornika, a njegovi posmrtni ostavi pronađeni su u masovnom stratištu Bošnjaka 2007. godine. Iako je imao samo osam godina, djeda Ibrahima se veoma dobro sjeća.

- Neopisivo. Dobro se sjećam jer smo non-stop bili zajedno. Nerazdvojni. Imali smo jednu njivu koju smo obrađivali, prolazilo se kroz selo jedno, tu smo imali njivu i kada se trebalo ići u njivu s ocem i materom ja sam svraćao do njega. Znači nerazdvojni. Sjećam se njegove plave jakne, koja je non-stop bila na njemu kada je dolazio. To mi je ostalo u sjećanju, znači ne može, ne znam... - zastao je Mihad prije nego što su mu suze nakvasile lice.

U holandsku bazu UNPROFOR-a u Potočarima stigao je s majkom i mlađom sestrom. Djeda Ibrahima i amidžu nije vidio među nekoliko desetina hiljada očajnih civila. Boravio je u Tvornici akumulatora i u noći na 12. juli slušao prve egzekucije.

- Meni je u sjećanju ostalo to da kada sam išao u WC da sam prolazio pored kamiona. Tom prilikom kada sam se okrenuo vidio sam obješenog čovjeka u kamionu. Ja sam zavrištao, a mati je došla i pitala me je šta mi je. Kada su pogledali znali su zbog čega vrištim. Ljudi su se vješali, nema šta nisu radili, samo da ne dođu u ruke drugima - govori Mihad.

U dječakovom neizbrisivom sjećanju ostao je i pogled jednog njegovog komšije. Prolazio je s majkom i sestrom pored autobusa kada je s rukama na potiljku vidio svog prvog komšiju kojeg su odveli u nepoznato.

- Dobro se sjećam svog komšije, koji je bio stan do mene, imao je neka poznanstva kada je stizala pomoć, kada su bacane palete s hranom, on je ostavljao i slagao to i kad god sam ga viđao davao bi mi čokoladicu. Dobro se sjećam kada sam prolazio pored autobusa, njegove ruke su bile ovako i samo je pogledao u autobus i primijetio me. Najvjerovatnije da me je primijetio, digao je ruku ovako i samo je spustio glavu i suza mu je krenula. To se jednostavno ne može opisati - pričao je Mihad.

Pripadnici Vojske RS-a i MUP-a RS-a pogubili su stotine maloljetnika. Mihadova majka morala je skrivati svog osmogodišnjeg dječaka da im i on ne bi pao u ruke.

- Jeste, ostavljali su djecu. Mene je mati pokrila sa lijeve strane, pošto sam oko vrata imao zapis. Bio sam malokrvan, plašio sam se svega pa mi je u Srebrenici hodža napravio zapis. Ona je zapis strgnula s vrata jer se bojala da neće misliti da je zlato, da me zbog toga neće odvojiti i zaklati. Jednostavno je bacila ispod sjedišta - prisjetio se najtežeg dana u svom životu.

Njegov otac je poslije mjesec i po došao preko šuma do slobodne teritorije. Porodicu je zatekao na okupu u Vojnoj bazi Dubrave kod Živinica, ali su mu ubijen otac, dva brata, dvojica amidža te veliki broj rođaka i dalje rodbine. Živjeli su isprva u školi, potom u izbjegličkom naselju kod Banovića, da bi kasnije u Gornjim Živinicama izgradili sopstveni dom. Međutim, Mihad ne može bez Srebrenice...

- Jednostavno, vuku te sjećanja. Svaki vikend koji mogu idem u Memorijalni centar, proučim Fatihu, jednostavno me vuče želja tamo. Tamo su mi se roditelji vratili, ali i mene želja vuče, korijeni, mezarje... Sada pogotovo kada djed bude ukopan. Ne znam. Jednostavno bol, bol velika - kaže na kraju razgovora Mihad Zukanović, jedan od preživjelih srebreničkih dječaka koji je uspio završiti školu, oženiti se, dobiti dijete i koji živi od plodova svog rada.