Bio je utorak, baš kao i danas, 11. januar 1972. godine, kada je u sarajevskoj medresi obustavljena nastava i proglašen štrajk. Ispostavit će se da je to jedan od najznačajnijih datuma u historiji ove škole i spasonosni podvig kojim su Gazinovci, učenici Gazi Husrev-begove (GHB) medrese; hrabro, odvažno i nepokolebljivo stali u zaštitu ugleda i dostojanstva njihove škole, sarajevske kuće znanja Gazi Husrev-begove medrese.

Spomenutu rečenicu je tokom štrajka izgovorio profesor Mustafa Spahić Mujki, član Savjeta štrajka, jedan od njegovih pokretača i ključnih figura u ovoj priči, kasnije dugogodišnji profesor medrese. Tačno pola stoljeća od pokretanja štrajka, simbolično u jednoj od učionica Gazijine medrese, s profesorom Spahićem razgovarali smo o štrajku i njegovom sudbonosnom značaju za samu školu.

Iz današnje perspektive, kada bosanskohercegovačkim javnim i medijskim prostorom skoro pa svakodnevno marširaju priče o "kupljenim diplomama", teško je pojmiti kakva je to "luda hrabrost" bila pa su učenici jedne sarajevske srednje škole u socijalističkoj Jugoslaviji, snažoj kakva je bila s početka 70-ih godina, ustali i suprotstavili se sistemu. U suštini, suprotstavili su se "reformi" kojom su im oduzeti predmeti i uzurpirano njihovo pravo na stjecanje znanja. U proglasu štrajka napisali su:

- Svi učenici medrese došli su do zaključka da se nesređeno stanje u medresi može izmijeniti jedino općom obustavom nastave.

Vraćanje u okvir Gazijine vakufname

Gazi Husrev-begova medresa je do tzv. reforme medrese 1963. bila osmogodišnja škola u kojoj su se osim temeljnih vjerskih predmeta učili strani jezici (arapski, turski i njemački), predmeti prirodnih nauka (fizika, matematika, biologija i hemija), te predmeti društvenih disciplina (filozofija, sociologija, pedagogija, logika, historija i geografija). Reformom je obrazovanje u medresi sa osam skraćeno na pet godina, ukinuti su spomenuti predmeti, izuzev historije i geografije, od stranih jezika ostao je samo arapski. To je zapravo jedan od glavnih razloga zbog kojih su učenici medrese odlučili stupiti u štrajk.

Profesor Spahić podsjeća da su u Vakufnami osnivača škole Gazi Husrev-bega, unuka sultana Bajazida II i praunuka sultana Mehmeda Fatiha, jasno navodi da se osim sržnih predmeta koji će se izučavati u školi (akaid, tefsir, hadis, fikh, šerijatsko pravo), na kraju nalazi i jedna univerzalna sveljudska napomena da se u ovoj medresi izučavaju i oni predmeti koje zahtijevaju vrijeme, mjesto i običaji.

- Mi smo tragom i na temelju Vakufname, a u kontekstu sveukupne situacije u svijetu, pogotovo u Evropi, 1972. godine kao učenici Gazi Husrev-begove medrese došli do zaključka da moramo javno istupiti i zahtijevati da se medresa, njen plan, program i sadržaj, koji su nakrnjeni i umanjeni tzv. reformom medrese iz 1963. godine, vrate u okvire Gazijine vakufname. U našem proglasu učenicima mi smo tražili ultimativno da se ti predmeti vrate i makar jedan strani jezik. Tražili smo engleski, uz arapski jezik, te da se vrate prirodni predmeti. Naša osnovna postavka bila je da je isti Gospodar objavio objavu, ali i stvorio sve svjetove i sva stvorenja. To je, dakle, ključni i fundamentalni zahtjev i tamo stoji u proglasu da se mi kao učenici GHB medrese ne mislimo i nećemo vratiti u klupe dok se ti zahtjevi ne ispune. To je bio fundamentalni razlog - navodi Spahić.

Pojašnjava kako su postojali i drugi razlozi pokretanja štrajka, a tiču se loših uvjeta života u školi, gdje dvije trećine učenika nisu mogle boraviti u internatu, zatim nepostojanje adekvatnih hladnjača za hranu. Također, tu su bili i problemi socijalne prirode, od zdravstvenog osiguranja do nepriznavanja škole u društvu po svim osnovama. Učenici medrese nisu imali zdravstvene knjižice, a kako škola nije bila priznata, njeni svršenici su tretirani kao da imaju samo osnovnu školu, te nisu imali mogućnost odgađanja vojnog roka.

Štrajk svih učenika

Generacije prije također su osjećale slične pritiske i nelagode zbog stanja u medresi, te su pokušavale na određeni način iskazati svoje nezadovoljstvo i imati jedan oblik štrajka, međutim svi pokušaji ranijih generacija da redovnim putem riješe svoje probleme završavali su neuspjehom. Tako su, navodi Spahić u jednom od svojih ranijih tekstova, maturanti školske 1969/1970. godine (generacija Hilme Neimarlije; op. a.) podnijeli direkciji medrese svoja htijenja sadržana u 12 tačaka. Njihovi zahtjevi nisu uzeti čak ni u razmatranje, a epilog toga je bilo odstranjivanje šesterice učenika sa maturskog ispita sa obrazloženjem da "imaju dugu kosu".

- Od njih sam savršeno naučio kako ne treba voditi štrajk u medresi. Naša prva tačka bila je da u štrajk mora biti uključena cijela škola, svi učenici. Jer ako nemate 95 posto učenika za tu stvar, tu ideju i tu vrijednost, vi u to idete samoubilački. Drugo, to se moralo voditi potpuno javno i mi smo tako i uradili. Oni (generacije prije) su to sve, naški kazano "hajd da tu ne bude sramote", vodili u krugu medrese i svojih roditelja i to je sve završeno kao skupina promašenih, moguće ili nemoguće ostvarivih želja - kaže Spahić.

Najbrojnija u historiji, 422. generacija medrese, a u kojoj je bio i Spahić, zajedno sa predstavnicima ostalih razreda vrlo ozbiljno je pristupila organizaciji štrajka. Čitav decembar 1971. protekao je u pripremama za štrajk, u kojem je u konačnici učestvovalo 250 do 300 učenika, koliko ih je tada bilo u ukupno sedam odjeljenja.

- Mi peti razred došli smo u jednu prostoriju, pod abdestom, i zakleli se na Kur’an da nećemo izdati štrajk. Ako se neko predomisli i ne bude htio štrajkovati, u tome je bio potpuno slobodan. U ponedjeljak, 10. januara, ja sam obavijestio učenike da sutra, 11. januara, nastupa štrajk dok se ne ispoštuju naši uvjeti - priča Spahić.

Prvi javni i kolektivni glas muslimana od 1948.

Formiran je i Savjet štrajka od 11 učenika, u kojem je svako znao šta radi i za šta je zadužen. Ono što je posebno značajno, a što profesor Spahić naglašava, jeste da je štrajk bio u potpunosti javan. O svakom skupu obilazili su sve moguće organe u BiH, od države do partije, sve svoje zahtjeve javno su izlagali i obrazlagali, a sve što su tražili bio je napredak, boljitak muslimana, islama, Islamske zajednice, kaže Spahić.

- To je bio prvi, javni, kolektivni glas muslimana kao muslimana vjernika od 1948. kada je suđeno Mladim muslimanima - ističe profesor Spahić.

Napominje kako su se učenici tada identifikovali sa medresom. Za njih je bilo "život jednako medresa, a medresa jednako život". Tokom štrajka vladala je ozbiljna disciplina, učenici su redovno dolazili na nastavu, bez obzira na to što je bio štrajk. Književnik Hadžem Hajdarević, jedan od učenika mlađih generacija u vremenu štrajka, u tekstu za "Preporod" ističe kako su učenici dolazili u medresu kao na redovnu nastavu.

- Sjećam se da se intenzivno čitalo. Učenici starijih razreda pod pazuhom su nosali velike svjetske romane – Tolstoj, Dostojevski, Šolohov i njegov Tihi don, Kafkini romani, Hemingway, André Gide, Theodore Dreiser, Camus, dosta se čitao "Derviš i smrt" Meše Selimovića, prvi put sam vidio pjesme Muse Ćazima Ćatića, u dvije knjige - piše Hajdarević.

Spahić također kaže kako su tokom štrajka, ali i generalno, učenici medrese puno čitali.

- Mi nismo čitali knjige, mi smo knjige gutali. Ja sam se s Platonom i njegovom "Državom" upoznao u drugom razredu medrese - kaže Spahić, dodajući kako je te godine za prvomajske praznike pročitao Tolstojev "Rat i mir".

Štrajk između hrvatskog MASPOK-a i "čišćenja liberala" u Srbiji

Nakon pokretanja štrajka u medresu svakodnevno počinju pristizati novinari iz Sarajeva, Beograda i Zagreba. U beogradskom sedmičniku NIN objavljena je reportaža na četiri stranice o Gazi Husrev-begovoj medresi, a novinar Mato Đađić izdašno citira parole sa zidova škole: "Ko želi da učini uslugu ljudima, neka ih sasluša", "Sve što radimo, radimo u ime Boga, za progres i sve nas", "Medresa mora biti kovačnica znanja, fabrika stručnjaka", "Budimo ustrajni, sve dok ne ispune naše zahtjeve", "Roditelji, mi smo vaši, razumite svoju djecu", "Svi za jednoga, jedan za sve", "Jedinstvom do pobjede."

Spahić posebno ističe historijski momenat, odnosno vrijeme u kojem je pokrenut medresanski štrajk, a on se događa neposredno nakon Hrvatskog proljeća, socijalnog pokreta iz 1970. godine, poznatog kao MASPOK. Istovremeno, štrajk je pokrenut neposredno pred "čistku liberala u Srbiji" 1972. godine, što su bitni događaji u kontekstu shvatanja jednog šireg okvira i veličine podviga učenika Gazi Husrev-begove medrese.

- U Hrvatskoj je tokom MASPOK-a najmanje 10.000 ljudi uklonjeno s javnih funkcija, to je doslovice totalna čistka vrha partijskog rukovodstva, UDBA je u zatvorima saslušavala na stotine ljudi. Mi štrajk vodimo godinu i po iza MASPOK-a. Četiri godine prije toga bile su demonstracije u Parizu koje su zahvatile Francusku, Evropu, Meksiko, čitav svijet, pa tako i Jugoslaviju. Ja sam bio na demonstracijama 1968. godine na sarajevskim ulicama kada je policija na konjima razgonila narod - kaže Spahić.

Susret s Hamdijom Pozdercom

Iz perioda štrajka prisjeća se i susreta te vrlo oštre razmjene riječi sa tadašnjim predsjednikom Skupštine SRBiH Hamdijom Pozdercom, koji je tokom štrajka primio učenike i članove Savjeta štrajka u svom uredu na Bistriku.

- On je namjerno, to je psihološki, zakasnio 10 minuta i onda je ušao. Bio je jako korpulentan čovjek. S vrata nas je pogledao i rekao: "A to su ovi štrajkači, to su ti liderčići" i onda nam je opsovao majku. Ja sam onda njemu, kao predsjedniku Skupštine, opsovao mater. On mi je potom rekao: "Ti si gori od mene, hajmo sad sjesti da razgovaramo" - priča Spahić.

Dodaje kako je Pozderac tada na sastanku rekao da će u inat njemu vratiti Đulagin dvor Islamskoj zajednici, misleći na staru zgradu medrese, s obzirom na to da je zgrada škole od 1945. bila izmještena u današnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića. Riječ je o zgradi koja je prije Drugog svjetskog rata bila otpisana i određena za rušenje, te je kao takva bila neuvjetna za život.

Spahić kaže kako je Pozderac tada jasno rekao da će, osim što će vratiti zgradu, njega (Spahića), ako ne zaveže jezik, "ili na štangu na Baščaršiji ili u vojsku".

- Ja sam došao kući i zaista čekao me poziv za vojsku, ali zgrada je odmah vraćena - potvrđuje Spahić.

To je bio samo jedan rezultat. Predmeti su u školu vraćeni nakon dva mjeseca i šest dana, već sljedećoj generaciji, time je štrajk i završen. Već najesen u medresi je uveden engleski jezik, sociologija, filozofija. Svi predmeti konačno su vraćeni u školskoj 1994/95. godini.

Na pitanje šta bi se dogodilo sa medresom da kojim slučajem nije došlo do štrajka, Spahić odgovara pitanjem da li bi bilo moguće zamisliti da bi neko danas svoje dijete upisao u medresu, u onim uvjetima i s onim predmetima koje su oni zatekli.

- Danas djeca vjerovatno ne bi, ali naši očevi i majke bi nas poslali u medresu, čak i kad bi znali da iz nje nećemo živi izaći. Jer ko ima pravo ljudima osporavati pravo na vjeru, vrijednosti, moral i znanje - kaže Spahić.

U cijeloj priči presudan je, podvlači, bio iskren nijet.

- Vi morate imati duhovnu, idejnu, vjersku i moralnu podlogu. To je ono o čemu Alija Izetbegović piše "jedinstvo vjere, principa, vrijednosti, sadržaja, akcije i namjere". Činjenica je da je štrajk bio toliko čist, vrijedan, nesebičan, toliko iz srca i duše. Taj iskreni nijet. Nisu to naše učeničke glave, već dove (molitve) naših roditelja, tako da nikome nije dlaka s glave falila. Mi medresu volimo i doživljavamo kao vlastiti život i u tome ne pravimo nikakvu razliku - zaključuje profesor Spahić.

Povodom obilježavanja 50 godina od pokretanja štrajka učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu danas će u amfiteatru medrese biti upriličen program sjećanja na taj događaj i njegove rezultate, a poziv je upućen svim učenicima koji su u tom periodu pohađali Gazi Husrev-begovu medresu.