Iz Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH navode kako je u 2020. godini prijavljeno 748 slučajeva prekida trudnoće. Navedeni podaci, kako su istakli, odnose se samo na javne zdravstvene ustanove, a obuhvat nije potpun zbog mogućih neprijavljenih arteficijalnih prekida trudnoće kao i pandemije COVID-19.

Abortusi se u našoj državi mogu uraditi u javno zdravstvenim ustanovama, ali i privatnim poliklinikama/ordinacijama. Zahvat se plaća, i zavisno od mjesta gdje se izvodi, košta nekoliko stotina KM, ukoliko nisu indicirani medicinskim razlozima.

Niko ne želi uprijeti prstom u kolege

- Ako se trudnoća prekida iz medicinskih razloga, to ide na teret zdravstvenog osiguranika. Svi ostali prekidi se plaćaju, jer ako bi se pustilo da svaki abortus bude besplatan, imali bismo ogroman porast broja prekida trudnoća – kaže prim. dr. Hidajet Rahimić, predsjednik Udruženja ginekologa i perinatologa Tuzlanskog kantona.

Prema njegovim riječima, BiH je zakonsku regulativu, koja tretira abortuse preuzela iz zakonodavstva bivše nam države, koja je potom preinačena u entitetske zakone, pa Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće u Federaciji BiH, te Zakon o uvjetima i procedurama prekida trudnoće u RS na isti način regulišu postupak i obaveze zdravstvenih ustanova, prema kojem svaka žena ima pravo da prema vlastitom izboru, bez pristanka bračnog druga ili partnera, odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće.

- Od desete do 20-te sedmice, ako postoje medicinski razlozi za prekid trudnoće, žena se upućuje na prvostepenu komisiju, a potom se, uz nalaz prvostepene i komisije na klinici, uključuje etički komitet iz razloga da se, ako je u pitanju život majke ili neka veća fetalna anomalija, može prekinuti trudnoća – objašnjava Rahimić.

No, u sveopćoj trci za zaradom, abortusi se rade i tamo gdje nikako ne bi trebali, u potpuno neuvjetnim privatnim prostorima koji su često neadekvatno opremljeni. Pitanje koje se postavlja, je - da li svi oni koji rade abortuse, to obavljaju u skladu sa profesionalnim uzusima?

Mnogi su svjesni da zloupotreba ima, ali niko ne želi konkretno uprijeti prstom u kolege koji na takav način rade svoj posao i zarađuju.

Ali, i pored toga, iako to mogu uraditi i u javnoj zdravstvenoj ustanovi, činjenica je da mnoge žene i djevojke, ipak odlučuju da prekid trudnoće obave u privatnoj ordinaciji.

- To je tako jer privatne ustanove nude više privatnosti, komocije u smislu zakazivanja termina, nego u javnim ustanovama, gdje je priliv pacijenata puno veći. Niko nikome ne može odrediti gdje će to uraditi, još uvijek mu zakon tako dozvoljava, ali bi svaka žena koja se odlučuje na abortus u privatnoj ordinaciji, trebala gledati gdje će to uraditi, da takva ustanova ima ugovor sa ministarstvom zdravstva, odnosno sa kantonalnim inspekcijama i svima onima koji bi trebali da kontrolišu njen rad. Uraditi prekid trudnoće puno je teže nego uraditi operaciju na otvorenom, jer kad radite operaciju onda idete postepeno, sigurno, a kod prekida trudnoće ulazite u nešto što može završiti fatalno i za ženu i onoga koji to radi ako nema odobrenje za to ili nema adekvatnu opremu za takvu vrstu zahvata. Svaki abortus nosi rizik da žena iskrvari, da se pojave tromboze, pa čak i da pacijentica završi kobno. Zbog toga bih apelirao na sve one koji takav posao rade, za to nisu adekvatno spremni, a sigurno ih ima, da se ne upuštaju u takve stvari, jer im neće pomoći niti ih može spasiti od odgovornosti nijedna ljekarska komora ili udruženje - naglašava Rahimić.

Dodaje kako bi se u sve trebali više uključiti i inspekcijski organi.

- Mišljenja sam da bi inspekcije trebale više nadzirati sve što se radi u medicini kako bismo izbjegli neželjenje ishode. Najlakše je zatvoriti ordinaciju, ali ćemo tada imati više ilegalnih abortusa. Imamo ordinacije koje su prijavile svoj rad i one se koliko toliko kontrolišu, ali imamo i one koje nisu prijavljene i niko ih ne kontroliše. Zbog toga je važno gledati kod koga ćete otići, ne samo na abortus, nego i po svaku drugu zdravstvenu uslugu – ističe Rahimić.

Prema važećim zakonima u oba entiteta, svaka javna i privatna zdravstvena ustanova, koja je registrirala djelatnost iz oblasti zdravstvene zaštite žena i materinstva i provodi postupak prekida trudnoće, dužna je voditi evidenciju o broju prekinutih trudnoća. No, u stvarnosti to često nije slučaj. Problem nedostatka potpunih informacija u ovoj oblasti naročito je došao do izražaja u vrijeme pandemije.

Prof. dr. Jadranka Dizdarević kaže da svaka tri mjeseca šalje izvještaj Zavodu za javno zdravstvo KS - koliko je njena ordinacija imala prvih, kontrolnih pregleda, da li su rađeni abortusi i koliko ih je bilo.

Doktorica sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti ginekologije i akušerstva, dodaje kako se prekid trudnoće u privatnoj ordinaciji može raditi u lokalnoj i općoj anesteziji ukoliko ordinacija ima anesteziologa.

- Prekid trudnoće radim rijetko, ali i kada radim nastojim da ispoštujem sve zakonom propisane uvjete. Prije svake intervecije ljekar bi trebao da izvrši pregled žene, ustanovi trajanje trudnoće i objasni pacijentici tok zahvata i šta je čeka nakon toga -jesu li to akutne posljedice (žestoko krvarenje, može se dogoditi i proboj maternice), ali i kasne posljedice među kojima su poremećaj menstrualnog ciklusa te eventualno neplodnost. To se radi dok pacijentica ne shvati. Jako je važno da razgovoru prisustvuje i partner. Nakon toga tražim od žene da potpiše da joj je objašnjena intervencija i da je saglasna sa svim što je čula. To je vrlo važan tok i za pacijenticu i za ljekara, jer i kada ljekar najbolje obavlja svoj posao, moguće se iznenadne situacije – navodi Dizdarević.

Više raditi na prevenciji i edukaciji 

Doc. dr. Jasmina Gutić, specijalista ginekologije i akušerstva, također sa dugogodišnjim iskustvom u ovoj oblasti, kaže kako bi žene trebale više poraditi na prevenciji neželjenih trudnoća, a nadležne institucije, ministarstva zdravstva, udruženja, na educiranju stanovništva.

- S druge strane, svako ko otvara ordinaciju mora ispoštovati zakonsku regulativu, sa kojim zvanjem i sa koliko radnog staža to čini, a potom treba taksativno i jasno nabrojati koji je to obim i vrsta usluge kojom se želi baviti?! Sa tim trebaju biti upoznati i ministarstvo zdravstva i nadležne inspekcije. Na taj način lakše će se utvrditi, ko svoj posao obavlja po zakonu, a ko ga krši, te će ga nadležni lakše sankcionisati – navodi Gutić.

S druge strane, zna, dodaje, i sa kakvim se sve iskustvima u radu suočavaju ljekari.

- Svaka pacijentica je priča za sebe, a dolaze sa raznim životnim dramama u smislu - "da će se ubiti, ako ne prekine trudnoću ili slično". Ljekar je tu da pomogne, i u takvim situacijama, i ako im se to ne radi, pristanu na abortus. No, činjenica je da je kod nekih novac na prvom mjestu. Mišljenja sam da kad prevlada materijalno, ovaj posao treba prekinuti raditi. S druge strane, ženama bi savjetovala da, ako dođu u situaciju da moraju prekinuti trudnoću, da se raspitaju gdje će to uraditi i da biraju ustanove koje mogu odgovoriti na svaku eventualnu komplikaciju koja se može desiti, naročito ako se postupak radi u općoj anesteziji. Mislim da je svima dovoljna opomena slučaj preminule djevojčice Džene Gadžun, da se svi zamisle kad prime pacijenta, da krenu raditi nešto, a da pri tome nemaju saradnika, odgovarajućeg asistenta, instrumentarija... – zaključila je Gutić.

Dodajmo i to da je nedostupnost informacijama u ovoj oblasti okarakterisan kao najveći problem i prilikom izrade posljednjeg "Narandžastog izvještaja o stanju ljudskih prava žena u BiH".

Zbog toga je, prema riječima Delile Hasanbegović, pravnice i koordinatorice u Sarajevskom otvorenom centru, izostao i odgovor na pitanje - koliko je pristup pobačaju na zahtjev posljednjih mjeseci bio otežan ili čak onemogućen.

- Nismo uspjeli dobiti podatke o broju maloljetničkih abortusa, jer privatne zdravstvene ustanove ne dostavljaju te informacije kantonalnim zavodima za javno zdravstvo, a trebale bi. Problem je i što usluge namjernog prekida trudnoće nisu pokrivene obaveznim zdravstvenim osiguranjem, kao što je to medicinski indicirani prekid trudnoće, ali i neusklađenost cijena abortusa od kantona do kantona, te po zdravstvenim ustanovama. Mišljenja smo da bi ovo pravo trebalo biti ujednačeno na cijeloj teritoriji države pod jednakim uvjetima – kazala je Hasanbegović.