Naidina borba: Zašto moja djevojčica ne može ići u vrtić kao sva druga djeca

Objavljeno: 13.03.18 u 22:14 Autor: M. Radević

Četvorogodišnja Iris rođena je gotovo slijepa. Uz nekoliko operacija koje su obavljene na klinici Sveti vid u Beogradu, vid joj je spašen, a zbog cerebralne paralize djevojčica ne može hodati i koristi invalidska kolica.

Uprkos zdravstvenim problemima, malena Iris je vesela djevojčica koja se voli družiti i igrati sa drugom djecom, poput svih njenih vršnjaka. Ali u Tuzli, gdje živi, za Iris u vrtićima nema mjesta.

Potresni video koji je objavila majka ove djevojčice, Naida Zulum Ključić, prije nekoliko dana proširio se društvenim mrežama i izazvao na stotine reakcija građana BiH. Naida objašnjava kako je kćerkicu željela upisati u vrtić kako bi barem par sati dnevno provodila sa drugom djecom, ali svugdje je nailazila na zatvorena vrata.

- Već godinu tražim za svoju Iris igraonicu, da ima socijalizaciju sa djecom, ali ono što sam danas doživjela je "šlag na tortu". Pozvali smo jedan vrtić koji radi po programu namijenjenom djeci sa posebnim potrebama. Međutim, dobili smo odgovor "ne", a da pri tome moju Iris niko nije ni pogledao – kroz suze je ispričala majka Naida.

Dodala je kako joj je žena sa kojom je razgovarala telefonom rekla da roditelji nisu htjeli da podrže "da takva djeca budu u vrtiću".

Naida je samo jedan od stotina roditelja u Bosni i Hercegovini koji se suočavaju sa istim problemom – bezuspješno pokušavaju upisati svoje mališane koji imaju poteškoće u razvoju, ili bilo kakav zdravstveni problem, u redovne vrtićke grupe. Odgovor koji najčešće dobijaju je da vrtići nemaju stručni kadar koji bi se brinuo o djeci sa posebnim potrebama, odnosno da ne raspolažu dovoljnim brojem odgajatelja.

Inkluzija djece sa posebnim potrebama u institucionalne oblike predškolskog odgoja i obrazovanja spada među temeljne odrednice zakona o obrazovanju u BiH. Međutim, u praksi je ona i dalje teško provodiva. 

- Istina je da se zakon često ne implementira, ali to nije do volje uposlenika vrtića, već je pitanje kreiranja politika. Vrlo često se ne mogu upisati djeca za koju se zna da im trebaju asistenti i posebna skrb. JU Djeca Sarajeva pri upisu u vrtiće stavlja djecu sa poteškoćama u razvoju na vrh spiska, tako da ne budu dugo na listi čekanja. Međutim, problem se opet javlja jer većina vrtića nema asistente koji su neophodni za rad s djecom sa poteškoćama – kaže za Faktor Edinalda Jakubović, defektologinja iz Udruženja za rad sa djecom sa teškoćama u učenju i razvoju "Kutak".

Nedostatak podrške države i ograničen pristup službama zaštite i njege za djecu s posebnim potrebama često primorava roditelje da rješenje nađu tako što smjeste svoju djecu u institucije.

- Kao i u drugim zemljama regije, i u BiH ne postoji adekvatno predškolsko obrazovanje za djecu s posebnim potrebama, osobito u selima i udaljenim mjestima. Ako i postoje takve ustanove, one su uglavnom finansirane iz privatnih fondova – navodi se u istraživanju koje je proveo UNICEF.

Dok državni vrtići, u skladu sa mogućnostima, ne odbijaju primati djecu sa zdravstvenim problemima, privatni vrtići uglavnom ne žele raditi sa djecom s poteškoćama, a i za razliku od javnih ustanova, njih zakon na to ne obavezuje.   

Iako odgajatelji prolaze brojne edukacije za rad sa djecom sa posebnim potrebama, to nije dovoljno, ističe Edinalda Jakubović.

- Ono što djeca mogu imati u redovnim vrtićima jeste samo socijalizacija - druženje sa drugom djecom i učešće u aktivnostima. Ali bez asistencije, bez stručne osobe koja će biti zadužena da motiviše dijete da se uključi, to vrlo teško ide. Ono što često ne razumiju ljudi koji rade sa djecom u vrtićima, ali i u osnovnim školama, jeste to da u inkluzivnom obrazovanju nije najbitnija edukacija. Najbitnija je zapravo jednaka mogućnost učestvovanja u odgojno-obrazovnom procesu. Kada vi djeci date mogućnost adekvatnog učešća, u okruženju zdrave djece, onda se mnoge stvari uče i spontano - objašnjava Jakubović.

A upravo to naglašava i Irisina mama. Kaže da ne zna da li je više zaboljelo nerazumijevanje uposlenice vrtića, ili predrasude roditelja koji ne žele da se njihova, zdrava djeca, druže sa "takvom djecom" kao što je Iris.

- Kakvo je to moje dijete? Ona može komunicirati sa drugima, može se igrati, crtati, samo je slabovidna i ne može hodati. Ja sam tražila tako malo, samo da ona bude tu dva sata i da komunicira sa djecom - govori Naida Zulum Ključić.