Neobičan susret u Turskoj: Kako je Mongolac postao naš - Bosanac Latifaga

objavljeno: 30.01.2018. u 21:16

Počinje 2. Internacionalna kolonija u turskom gradu Adana. U Umjetničkoj galeriji 75. Yil Sanat Galerisi vrvi kao u košnici. Došla su 93 umjetnika iz različitih krajeva svijeta, spremna da snage odmjere slikarskim kistovima! Svi su bili posebni na svoj način, obojeni u boje i tradicionalne nošnje zemalja iz kojih dolaze. Ipak, jedan se posebno isticao u toj gužvi!

A kako i ne bi. Bio je sitnije građe, nosio je bijelu bradu, a neobično dugu crnu kosu uokvirio je povećim crnim šeširom i crnim lenonkama. I svi su gledali samo u njega. Pa i potpisnik ovih redova. Pa i naši umjetnici Šemsa Gavrankapetanović, Mirsada Baljić i Adis Lukač. Djelovao je kao neki duhovni učitelj iz filmova koje smo gledali sa Jackiem Chanom ili Bruceom Leeom, koji ih je obično dočekivao na nebu kada bi im trebao savjet. A ovaj je stajao tu, ispred nas, na zemlji, u istoj prostoriji!

Prvi susret sa njim nije najbolje protekao jer smo mu prišli u isto vrijeme kad i brojni drugi znatiželjnici, vjerovatno sa istom namjerom - da otkrije odakle je došao taj "neobični" čovjek! Od organizatora saznajemo da je iz Mongolije. Ali, znali smo da to nije sve, da iza njega ima mnogo više, i tako je počelo naše malo istraživanje.

Dan poslije, izlet na koji su nas poveli naši domaćini na čelu sa Huseinom Sozluom, predsjednikom pokrajine Adana, bio je idealna prilika da napokon stupimo u kontakt sa njim. Razmišljamo, ako ne zna engleski, komunicirat ćemo rukama, nogama, dimnim signalima... ma čim god bude trebalo! I dok smo se u njegovoj neposrednoj blizini došaptavali kako bi barem trebali prići i slikati se, jer nas je njegov egzotični izgled oduševljavao, prišao je on nama. Obratio nam se na tečnom bosanskom riječima: "Ja govorim vaš jezik. Vi ste iz Bosne, jel' da?" U tom trenutku nastao je muk. Potok je prestao teći, ptice su stale u zraku, niko od nas nije progovarao narednih nekoliko minuta. Nastupilo je stanje šoka. Čovjek o kojem smo toliko pričali, pravili planove kako da mu priđemo, stupimo u kontakt sa njim, prišao je nama i obratio nam se na našem jeziku!

Stanje šoka prekinuo je naš prijatelj Crnogorac, slikar Selver Kardović iz Rožaja, uzvikom "kuku, ja ne verujem, pa ja ga razumem". Nastupilo je mnogo smijeha i neizmjerna sreća, jer smo napokon, prije svih drugih mogli saznati sve detalje o čovjeku čiji smo, sasvim slučajno, postali veliki fanovi. Unaprijed smo se izvinili ako smo rekli neku pogrešnu riječ u našem došaptavanju kako da mu priđemo (jer nije da mi Bosanci nemamo bogat rječnik), a onda smo po zavjetu modernog doba napravili pregršt selfija. Potom smo ga proglasili našim, jer, govori naš jezik, a i zove se Leetiv, izgovara Lejtiv, što nas je asociralo na junaka iz poznate sevdalinke Latifagu. Uglas smo povikali "ti si naš Latifaga", na što se osmijehnuo i rekao: "ma može", i tako, dobrovoljno je pristao da je naš. Nije da mu poslije nismo i pjevali "put putuje Latifaga..."

Ipak, Latifaga za naše krajeve ima neobično prezime - NamdagJanchivin, koje nismo znali ponoviti, pa ni nakon što nam je milion puta rekao kako se izgovara. A da smo bili upravu da njegova neobičnost nije slučajna, i da je pravi biser na svijetu, saznat ćete u nastavku. Ekskluzivno samo za naš portal Latifaga je ispričao najsitnije detalje iz svog života.

Pa krenimo ispočetka. Naš Lafifaga, odrastao je u pustinji Gobi, u nomadskoj porodici kao sedmo dijete. Tačnije rođen je u Ulziitu 1947. godine.

Jeste li imali veliku porodicu?

Rodio sam se u nomadskoj porodici. Moji roditelji su bili nomadski stočari i njihovi preci isto tako. Rodio sam se kao sedmo dijete mojih roditelja. Iz poznatog sam mongolskog plemena Ombo. Moj se pradjeda zvao Ombo, i po njemu se prezivamo. Rodio sam se u južnom kraju Mongolije, u jednoj od najpoznatijih pustinja na svijetu- Gobi. U šali kažem da sam odrastao sa gušterima.

Kao nomadi stalno ste se selili. Gdje ste završili školu?

Osnovnu školu sam počeo pohađati 1956. U to vrijeme nije baš svako dijete moralo da ide u školu, zato što nije postojao takav zakon koji je to uslovljavao. Ali, ja sam po svojoj inicijativi, protiv volje svojih roditelja, pobjegao od kuće i otišao u školu da budem učenik.

Koliko ste imali godina tada?

Imao sam osam godina.

Pa kako ste se usudili otići sami bez roditelja?

Pa nije baš sam. Otišao sam u jedno malo mjesto gdje ima osnovna škola. I tamo dolaze sva djeca od nomadskih porodica. Tu žive u internatu i pohađaju školu.

Jesu Vaša braća i sestre isto napravili, ili ste se samo Vi školovali?

Ja sam prvi koji sam počeo da uči u svojoj porodici. Moji mlađi braća i sestre su počeli sa mnom da dolaze da uče školu.

Dakle, Vi ste već tada postali glavni revolucioner u porodici?

Jeste. Ja sam počeo školu i za mnom su svi krenuli. Stariji od mene nisu išli u školu, jer ih roditelji nisu pustili. Oni smatraju da je bolje da ostanu kod kuće da pomognu u odgajanju i zanimanja oko stoke.

Jeste li imali puno stoke?

Ma da. To je malo čudno, ali, svaka nomadska familija ima dvije-tri hiljade ovaca i koza, 500-600 konja, 200 krava, isto toliko kamila, 300 jakova... Sve vrste životinja.

Kako je takav način odrastanja uticao na Vas. Koliko je izgradio Vaš pogled na svijet, način razmišljanja, stil života?

Mongolija je velika teritorija. Od bivše Jugoslavije je deset puta veća. Ona ima sve moguće geografske pojase, počevši od samog južnog kraja i pustinje Gobi, a onda dolazi veliki prostor stepa, pa polustepa, planinski kraj i na samom sjevernom dijelu gusta šuma, kao da živiš u tropskoj klimi. To je jedna čudesna situacija. A kako to sve utiče. Mi kao djeca, nomadska porodica, učimo mnogo stvari čega se, naprimjer, neki Evropljani ne bi sjetili da žive tako. Recimo, meni je moja majka stalno govorila da "nikada kada hodam u prirodi ne smijem šutnuti nijedan kamenčić, zato što taj kamenčić ima svoje mjesto, i time što šutiraš taj kamenčić praviš debalans u prirodi". To je velika filozofija. Mongolci imaju strahopoštovanje prema prirodi.

Isto to nalaže i budizam, religija kojoj pripadate.

Tako je. Ali, ja bih rekao da to nije samo zbog budizma kojem pripadamo. To je znate ono narodno, porodično. Jer oni su izrasli na taj način, izrasli sa poštovanjem prema prirodi. Doslovno ni mrava ne bi zgazili.

Mudri su i plemeniti ti Vaši Mongolci. No vratimo se na školovanje. Nakon osnovne uslijedilo je srednje obrazovanje, pa akademsko. Po struci ste arhitekta?

Da. Nakon završene osnovne, otišao sam u drugi veći grad da završim gimnaziju, a potom i u glavni grad gdje sam počeo da studiram građevinu. Prvi semestar je prošao dobro, sve ispite sam završio sa desetkama, i onda sam bio kandidat da izađem iz zemlje i studiram u inostranstvu. I poslali su me u tadašnju Jugoslaviju. Bilo je to 1968. godine. Bio sam raspoređen da studiram u Skoplju. Odabrao sam arhitekturu, i tako sam tri mjeseca učio jezik.

Koliko jezika govorite?

Ja govorim možda, šta ja znam, ako brojiš bosanski, srpski, hrvatski, onda su to već tri (smijeh). Govorim ruski, engleski, makedonski i esperanto, a samo je mongolski miks čak nekoliko jezika.

U neoficijelnom razgovoru ste mi pomenuli da ste poznavalac borilačkih vještina- karatea, te da je u Vašoj domovini normalno da svako dijete uči karate još od malih nogu.

Da, da. Kao što ovdje, u evropskim zemljama, djeca od malena igraju fudbal, mi od malenih nogu učimo karate, a obučavaju nas očevi ili starija braća. Mi sve znamo od malenih nogu. Dok stigneš da ideš u školu, mi smo već tada dobri borci. Inače imamo mi jedan stil mongolskog borenja koje je stvarno tehnički najsavršenije od svih borilačkih vještina. Ja ne mogu da kažem da sam veliki borac, ali kao i svako muško dijete iz moje zemlje, znam sve te potrebne vještine.

Kažete da je to najsavršeniji oblik. Šta to podrazumijeva?

Danas recimo sumo borba je japanski nacionalni sport. Od prije deset godina Mongolci su počeli da učestvuju u sumo borenju i apsolutno su preuzeli trend. Čak otkako su naši borci počeli da učestvuju, sumo sport je postao jako interesantan i atraktivan, pošto su oni primjenjivali tehnički stil našeg mongolskog borenja. Ono je toliko dinamično i kako da kažem, zahvaljujući njemu, bez problema obore poznate japanske sumo borce. To je to. Kod nas se uče svi borilački sportovi. Mi smo jedna od svjetskih sila u džudo borenju. Uvijek osvajamo zlato na Olipijadama i u muškoj i u ženskoj kategoriji. Apsolutno smo velika sila.

Imali ste i svoju školu karatea?

Da, to je bilo kratko vrijeme. Negdje tamo '72. - '73. ja sam sa jednim Makedoncem osnovao školu obuke za karate. Međutim, morao sam da budem angažovan u drugim stvarima, pa je to trajalo samo nekoliko mjeseci.

Jeste li ikada morali upotrijebiti borilačke vještine u samoodbrani?

Da, jesam. Ali pazite, kod nas se uči da nikada ne izazivaš i ne činiš te gluposti, ali sam bio mnogo puta u situaciji da se moram odbraniti.

Vratimo se na akademsko školovanje. Naučili ste jezik za tri mjeseca, jeste li sa istom lakoćom polagali ispite?

Na studij u Skoplje stigli smo naš četvorica Mongolaca. Međutim, moji zemljaci, izgubili su pravo na školovanje jer nisu polagali ispite, i morali su ih vratiti. Zato što tada u Jugoslaviji u univerzitetskim nastavama niste morali odmah izlaziti na sve ispite, mogli ste izaći kada ste željeli, a oni su popadali na jedan tako slobodan sistem. Ali na moju sreću ja nisam izgubio godinu. Njih je povukla država, a ja sam ostao i 1975. godine diplomirao kod mog omiljenog profesora Živka Popovskog. To je najpoznatiji arhitekta Makedonije.

Tokom studija, dogodila Vam se i ljubav. Upoznali ste svoju sadašnju suprugu?

Da. Pri kraju studija sam je i oženio. E zbog nje sam morao koristiti karate. Znate, kada smo ja i moja supruga bili dečko i djevojka, Makedonci su dobacivali: "to je naša djevojka, šta ti radiš sa njom", pa sam morao da intervenišem. Nikoga nisam želio da povrijedim. Bila je samoodbrana.

U tom slučaju je opravdano. No, ona je književnica, pa ste uz nju tako i Vi počeli pisati i prevoditi poeziju... Dobili ste i sina. Jeste li ga odgajali prema pravilima Vaših roditelja?

Tako je. Pišem poeziju, a i preveo sam mnogo makedonskih pisaca na mongolski i obrnuto. Iste godine kada smo se ja i moja supruga uzeli rodio se i naš sin. On je studirao arhitekturu. I veliki je teniser. Jedno vrijeme smo imali naš projektantski biro, međutim sa vremenom nije išlo baš glatko i onda smo otkazali. Sada on po struci radi u ministarstvu Makedonije. Od mene je naslijedio i ljubav prema tenisu, a osvojio je brojne nagrade. Ja sam ga trenirao, a postao mi je veliki protivnik.

Ko pobjeđuje u tim Vašim mečovima?

Pa dobro, sada on pobjeđuje. On je mlađi. Ali ja sam jako dobar protivnik.

Je li Vas učinio dedom?

Da, normalno. Ja sam deda. Moj stariji unuk ima 13 godina.

Kad smo se upoznali pomenuli ste da ste čitali našeg nobelovca Ivu Andrića i druge velike pisce poput Meše Selimovića. Moram Vas pitati, koliko su oni slični, odnosno različiti onim iz Vaše zemlje, obzirom da je taj književni jezik specifičan, i uvijek progovara o teritoriji kojoj pisci pripadaju?

Nisam veliki autoritet da o tome pričam, ali ja ću da kažem moje mišljenje. Uopšte recimo, jugoslovenska književnost, Andrić, Selimović, Desanka Maksimović, to su velika imena i normalno, ja se sa krajnjim poštovanjem odnosim prema njima i čitam njihova djela isto tako. Ali razlika između jugoslovenske i istočne književnosti postoji. Pazite, oni tematski imaju veliku razliku. Zato što je kod nas, ali i kod svih dalekoistočnih zemalja: u Kini, Japanu, na Tajlandu... glavna tema priroda. Ljepota njena. Većina tema je duhovno pokretačka, filozofska, dok u Evropi recimo, da ne pretjeram, ali sigurno ima više od 90 posto onih gdje je sve crno. Katastrofa, tragedija, puno negativnih tema. Većina pišu tako.

Kakvi ljudi i njihovo okruženje takva je i poezija.

Pa jeste. Upravo tako.

Rekli ste i da živite umjetnost.

Tačno. Apsolutno ne mogu da živim bez umjetnosti. Ne može neka vidna ličnost, umjetnik, da otvori izložbu a da ja nisma tamo, da vidim u kojem pravcu radi, kojim tehnikama slika. Jako me interesira. Ja pratim sve što se dešava u svijetu, pa i sve ono što se dešava u bivšoj Jugoslaviji. Stalno istražujem i učim. Nikada mi nije dosta.

Vi ste izuzetak u ovom svijetu, u kojem svi sve znaju, a jednom prilikom, naš veliki pisac Dževad Karahasan rekao je da bi volio sresti čovjeka koji se ne stidi reći da ne zna. Vjerujem da bi mu prijao susret sa Vama.

Pametni ljudi su rekli da čovjek uči dok je živ. Nikada ne može sve znati. Ali pazite, mentalitet balkanskih naroda je takav da misle da sve znaju. Nemojte me pogrešno shvatiti. Oni su fini ljudi, dobronamjerni. Jedan moj prijatelj mi je govorio da zna da sjedi i mantra. I ja ga pitam kako to radi, a on čak i pokazuje. Ali to nije to. Ti da stekneš jedno veliko učenje duhovno, to moraš da osjetiš u srcu, a tek onda da ima rezultat. A inače, najviše se dešava da ljudi nešto doznaju i misle da sve znaju. Ali to nije to. Ja to smatram jednim simpatičnim manirom. Takav mentalitet.

Otkrijte nam kako izgledate tako vitko i svježe, i uvijek ste nasmijani, dobrog raspoloženja?

Ja sam se čitav život bavio sportom i imam svoju disciplinu življenja. Čovjek mora imati u svom životu disciplinu. Nikada se nisam prejeo, nikada nisam bio pijan. Jako je bitno za čovjeka da živi pravilno zbog fizičkog i mentalnog zdravlja. Čovjek u svom životu treba da se bavi što više može sa kreativnim i duhovnim stvarima zato što je to potvrđeno u historiji još od davnih drevnih vremena da čovjek koji se bavi sa lijepom umjetnošću on se prvo fizički se proljepša, a duhovno se obogati. Čak i zrači.

Kako izgleda jedan Vaš dan. Kažete da imate pravila prema kojima živite. Ustajete li uvijek u isto vrijeme, doručkujete li uvijek, kada idete u krevet?

Kao što sam rekao jako je važno da čovjek sebe sačuva, svoje zdravlje. Odmalena sam naučio disciplinu života koja i dan-danas traje. Moji najbliži to nasljeđuju. Inače srednju školu kada sam učio bio sam među prvim u gimnastici, odbojci, stolnom tenisu. To mi je u krvi, ne mogu bez sporta. Jako je bitna ishrana i disciplina u životu. Znači disciplina, disciplina, disciplina. Ne možeš ti na nekoj slavi ili rođendanu da se najedeš. Poremećuješ svoj organizam. Ja za doručak ne jedem, pijem samo čašu mlijeka, pa onda dobro ručam, a kad sam na poslu mogu da popijem i kafu između doručka i ručka. Ne večeram uopšte. Za večeru jedem samo voće. Cijeli svoj život prije spavanja jedem jabuku. Kad imaš takvu disciplinu tvoj organizam funkcioniše. Je tačno u isto vrijeme svaki dan idem u toalet. To je jedan ritam organizma koji nije poremećen. Čim iskočiš iz tračnice, poremeti se to.

Kao arhitekta uradili ste mnoge projekte...

Kada sam završio studio u Skoplju otišao sam u svoju zemlju gdje sam radio 15 godina i uradio sam jako mnogo projekata od kojih je dobar dio izveden u raznim gradovima. Moj projekat dječijeg vrtića osvojio je prvo mjesto na državnom takmičenju u mojoj zemlji, to je bilo '82. godine. Inače kada sam se ponovo vratio u Makedoniju, onda sam produžio sa projektiranjem. Imam dosta objekata izrađenih u Skoplju- privatnih kuća, vila, posebnih stambenih zgrada...

Jedno vrijeme, radili ste i kao modni dizajner, i to najviše u Americi, u New Yorku. Kako se dogodila ta ljubav prema dizajniranju?

Zaboravio sam da spomenem da kada sam išao u školu, moja majka je imala jednu jednostavnu mašinu za šivenje. Vrti se sa rukom i nema pedale. Ja sam to naučio, i prije nego sam krenuo u školu, sam sam za sebe sašio pantalone. Šio sam i za moju braću i sestre. Moja majka nije bila školovana žena, ali je ona bila stvarno bistra. Naučila me je jedan od najsloženijih ornamenata, koji je ona koristila kada veze. I to sam naučio. Prije osnovne škole sam to znao. Ja sam od majke naslijedio taj talenat. Otac je bio jako mudar čovjek, nije govorio mnogo, ali kada kaže to je zakon. Zaista nikada nije govorio. Samo kada nas pogleda znali smo šta hoće da kaže. Šta smo zgriješili. On je bio veliki radnik. On recimo natovari na kamile sirovinu koju smo dobijali od stoke. U tom karavanu bude oko 25 kamila i tako ide u veći grad. Daleko. Ide sedam dana. I tamo prodaje sve te produkte, i onda kupuje sve što treba za porodicu, za svu djecu cipele.

Inače, što se tiče modnog dizajna to je jako interesantno. U svim većim jugoslovenskim tekstilnim fabrikama radili su domaći dizajneri koji su znali samo neke tehničke stvari, nisu bili kreatori nego konstruktori, a ja sam naučio konstrukciju, ali i kreiranje novih modela. Sam sam pravio šablone. U Americi su me prozvali Bogom modne industrije, nije da se hvalim, ali tako je bilo. Sarađivao sam sa njihovim najvećim brendovima i modnim kućama.

Jeste li sada zvanično u penziji?

Pa jesam, ali, prije tri godine, postao sam diplomatsko lice. Inače ja sam počasni konzul Mongolije u Makedoniji. To sada radim, ali istovremeno, moj ured mi služi za slikanje. Ja slikam svoju poeziju. Zvanično sam i u penziji, ali ne pomišljam da prestanem raditi. Mora se raditi. Čovjek mora da se bavi nečim vrijednim da bude zdrav. Najbitnija stvar je to. Ne živiš zbog sebe, već živiš za svoje bližnje.

Osim što ste stalan i rado viđen gost raznih likovnih kolonija, vjerujem da dosta putujete i mimo toga. Koliko je to proširilo Vaše vidike i odnos prema "drugačijim" od Vas?

Mnogo mjesta sam obišao i upoznao mnogo nacionalnosti i sreo se sa svim bojama ljudi. Smatram se mnogo sretnim čovjekom što mogu da imam takve prilike u životu, što mogu da sretnem, da napravim vrijedne razgovore sa nekim Afrikancem, Indijcem ili sa nekim mojim komšijom Kinezom ili Japancem. Radio sam puno sa Japancima, Koreancima, Rusima, Kinezima, najviše sa Amerikancima, balkanskim narodima. Tako dobijaš jednu veću dimenziju svog postojanja. Postaneš svjetski čovjek, dobiješ kozmopolitska razmišljanja, i onda više nije bitno gdje živiš, ti si stanovnik zemlje. Gdje god da ideš ti tu pripadaš. Svi ti nacionalisti, teroristi nemaju smisla, ali to je jer su zatvoreni, nisu putovali, upoznavali druge ljude. To je loše. Baviti se politikom, to je jako prljava stvar, međutim, ti da voliš svoju zemlju- treba, ti da braniš svoju zemlju- treba, da budeš patriota- treba, da budeš nacionalista,- treba, ja to 100 posto podržavam, ali da tjeraš ekstremnija neka dejstva, da ubijaš ljude jer nisu kao ti- e to nikako.

Bili ste u BiH i Sarajevu nekoliko puta. Šta Vam je posebno ostalo u sjećanju?

Znaš, ja mnogo volim Bosnu. U ono vrijeme, kada sam studirao, Bosna bješe najkosmopolitskija država u bivšoj Jugoslaviji. Iz Bosne je došla najbolja savremena muzika, recimo Bijelo dugme, sa čijim sam članovima prijatelj.

U Bosni su cvjetale razne etničke kulture i u muzici i u umjetnosti, u slikarstvu. To mnogo volim. A inače, ja sam '75. ili '76. kada se održavalo svjetsko takmičenje u ping pongu u Sarajevu, vodio mongolsku delegaciju. Bio sam u službi prevoditelja. To je bio prvi put da dođem u Sarajevo. Međutim, moram da kažem da sam bio i u Foči na Igmanskom maršu. Tu stazu sam prošao sa Bosancima. To mi je jako ostalo u sjećanju.

I naravno ćevapi sa Baščaršije?

Pa da. To da ne pominjem. Ne može bez ćevapa. Mnogo volim Baščaršiju. Strašno je idilična, ima neku svoju čar. Ja kažem ako dođeš u Sarajevo, a ne odeš na Baščaršiju, isto kao da nisi ni bio u Sarajevu.

Za kraj razgovora, šta biste Vi, svjetski čovjek, poručili Zemljanima, i kada nam dolazite u Sarajevo?

Citirat ću mog učitelja Dalaj lamu, a to bi bila ujedno i moja poruka za cijelo čovječanstvo: "samo budite čovjek". To je tako kratko. Samo budite čovjek, a da budeš čovjek, velika stvar! Ali to treba studirati i žvakati. Ima puno poruka, ali važno je da ako nekome ne možete da pomažete, nemojte mu ni odmagati. Kada nešto povređujete u prirodi, sječete drvo, ono plače, ali mi smo ćoravi, mi to ne možemo da vidimo. Sve ima život svoj, sve u prirodi. Vaša umjetnica Mirsada Baljić me je pozvala na likovnu koloniju u Sarajevo, i vrlo rado ću se odazvati.