Leptiri se smatraju najljepšim stvorenjima u prirodi. Koliko god da su lijepi, ne rađaju se sa krilima, kao da znaju da je ljepota kratkotrajna. Jedan takav leptir rođen je prije osam godina u Zenici. Bez krila, ali prekrasan. Na početku uplašen i stidljiv, a sada jak, samouvjeren, hrabar i ponosan, sportista kojem se svijet divi. Njegova transformacija počela je onog trenutka kada je prihvatio sebe, a velike zasluge za to pripadaju ženi koja mu je otvorila vrata i srce, odgajateljici u zeničkom vrtiću Nisveti Kozlić.

{$galerijaFotografija}

- Prije nekoliko godina u ustanovu gdje sam zaposlena stigao je telefonski poziv i molba da se dječak bez obje ruke primi i uključi u redovnu grupu. Iz uprave su me pitali da li sam spremna za to, međutim, odluku nije bilo jednostavno donijeti. Probdjela sam noć i suočila se sa mnogo pitanja na koja sam sama morala pronaći odgovor. Da li sam spremna? Da li sam edukovana? Jaka? - priča nam Nisveta, te dodaje da joj je unutarnji glas kazao da treba dati sve od sebe, pa tek onda odustati.

- Tada nisam znala da će se u moj život i u moje srce useliti jedno posebno biće i jedan mali nestaško. Zapravo svako dijete pronađe svoje mjesto u srcu, ali je ova praksa bila posebna i neprocjenjiva - pojašnjava.

Prisjeća se kako je djecu u vrtiću pripremala za Ismailov dolazak. Shvatila je da je najbolje da to učini kroz priču, pa tako nastade i ona prva o Leptiru bez krila. Djeci je pričala o malom leptiru "koji je živio sa mnogo ostalih leptira na livadi, i koji je bio najbolji đak, plemenit, velikodušan, dobar i inteligentan", a na kraju im je otkrila da taj leptir nema krila. Njegovi drugari leptiri "od lista trave napravili su leteći ćilim da bi i njihov drug mogao s njima preći preko rijeke da se igraju zajedno i tako mu priredili veliku radost i učinili ga sretnim". Kada je u vrtić stigao tada četverogodišnji Ismail, djeca su rekla: "Evo nam Leptira!”

- Za djecu je nečiji nedostatak kao boja očiju. Neko ima plave, neko zelene a neko smeđe oči – kaže naša sagovornica.

Tada je započeo inkluzivni proces i prvi zabilježeni i organizovani primjer rada sa djetetom bez gornjih ekstremiteta u ranom uzrastu na našim prostorima, a paralelno su se nizale i ostale priče koje su nedavno pretočene u knjigu.

"Leptir - priče o nevidljivim krilima" je knjiga koja sadrži osam priča. Mogu se čitati kao cjelina, ali i odvojeno. Opisuju stvarne događaje i likove prenesene u jedan sasvim novi, sigurniji svijet.

Glavni lik je Cvjetko, leptir sličnih osobina kao i dječak Ismail Zulfić, koji na putu odrastanja upoznaje prijatelje koji mu pomaži da prihvati sebe i da raširi nevidljiva krila. Svaka priča je ilustrovana bojankom.

Pitamo Nisvetu šta je motivisalo da napiše knjigu, na šta nam odgovara da je, u stvari, željela kanalisati emocije koje su javile u tom periodu.

- Bile su to teške, snažne ali istovremeno i lijepe emocije koje su trebale mjesto da se odlože. To su posebni doživljaji meni jako dragocjeni i nekako sam se plašila da će mi  vrijeme ukrasti djelić toga. Zato sam ih odložila u sigurnu seharu, čuvajući ih od zaborava. Ismail se neće sjećati baš svakog doživljaja ali će se sjećati emocija, a ove priče oživjet će trenutke njegovog ranog djetinjstva.

U zadnjoj priči opisana je transformacija malenog Ismaila, od dana kada je došao u vrtić.

- Neću vam pričati kako smo se rastali, jer bismo mogli ponovo plakati. Dok nas dvoje tako razgovaramo, u trenu se prisjetim svega i ponekad poželim da se zauvijek vratim. Ali to ne pominjem jer mi je učiteljica rekla nešto važno kada samo se rastajali: "Hajde, vrijeme ti je da raširiš krila, sretna ti svaka godina bila. Tvoja krila bit će onakva kakva ti poželiš. Ponekad plava, ponekad žuta." Ko zna šta me čeka na ovoj velikoj livadi. Danas odlazim. Gledam u vrata koja se zatvaraju i prisjećam se onog prvoga dana kada sam stajao ispred njih, čekajući da se otvore. Stojim ispred istih vrata, ali sa jednom razlikom. Prvi put kada sam stajao, bio sam uplašen, a danas stojim hrabro, ponosno i samouvjereno – pripovjeda leptirić.

Autorica u knjizi opisuje i druge ljude koji su pomogli Ismailu da postane ono što danas jeste – njegovu drugu, ali iznimno važnu porodicu koju je pronašao u Plivačkom klubu Spid:

- "Hajde, ti to možeš", reče mi Veseljko. Njegov osmijeh davao mi je snagu, a sjaj njegovih očiju ulijevao mi je sigurnost. "Čuvat ću te", ponavljao je, a ja sam crpio snagu iz njegovih očiju. "Sjeti se - sve je u ljubavi. Rukama pravi srce i ne zaboravi pravilno disati." Iz njegovog pogleda uzeh dovoljno snage i krenuh. Voda me je milovala i nosila sama i ja joj se prepustih. U tren oka nađoh se na drugoj strani obale, a sa obje strane čuo sam aplauz. "Uspio sam", vrištalo je moje biće.

Autorica Kozlić u knjizi pojašnjava da se sve u životu dešava s nekim razlogom: "Pojavljivanje nekih ljudi u nečijem životu nema posebno značenje i često ih se i ne sjećamo. Oni su samo podsjetnik na jedan trenutak. S druge strane, postoje oni koji svojim dolaskom i postupcima vječno stave potpis na tvoju dušu. U moj život došao je jedan dječak, Ismail Zulfić i donio neizmjerno bogatstvo i sjećanje za cijeli život. Sa sobom je poveo i mnogo dobrih ljudi. Rekla bih, okupio je sve one čija je filozofija života približno slična. Jedno malo, nejako biće, koje je trebalo druge, probudilo je skrivene potencijale u meni. More lijepih ali i onih teških emocija punilo je čašu. Svaki njegov uspjeh i neuspjeh jednako su ostavljali tragove, svaka njegova suza bila je i moja suza."

Urednica ove knjige, književnica Merima Handanović napisala je da se ne dešava tako često u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti da nastane knjiga priča za djecu koja šalje univerzalnu poruku o drugom, drugačijem i neprihvaćenom kroz sasvim novi, s razlogom stvoreni svijet, u kojem se prikazuje mjesto za svakoga u vremenu kada hiperprodukcija uzima danak nad jednostavnim i svakodnevnim ljudskim vrijednostima.

- Ova knjiga najmlađe čitatelje i njihove roditelje vodi u neki drugi svijet putovanja, poput onog koji kreće od Asteroida B612, pa kroz svemir, pružajući poruke o životu koje dovedu u pitanje sve predrasude s kojima smo živjeli i sva promišljanja o ljudskoj nejednakosti. Stoga, ova knjiga postavlja najvažnija pitanja o istinskim vrijednostima naših života i nesumnjivo donosi ogromno blago našoj savremenoj književnosti za djecu, kakvo vam nije povjereno na čitanje bar posljednje dvije decenije – naglašava Handanović.

Nisveta Kozlić je rođena 1980. godine u Zenici. Osnovnu i srednju školu je završila u Zenici. Diplomirala na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici na Odsjeku za predškolski odgoj i obrazovanje. Nominovana je među deset najinovativnijih odgajateljica u BiH u kategoriji "Odgajateljice u predškolskom obrazovanju 2017. godine" i dobitnica je Specijalnog priznanja za primjer dobre prakse "Leptir" Centra za obrazovne inicijative COI Step by Step.