Oćevija: Tradiciju kovačkog zanata čuvaju samo još tri majstora

objavljeno: 12.05.2018. u 11:57

Lošim makadamskim putem uz kanjon Krivaje, a potom i uz rječicu Oćevijicu, 30-ak minuta vožnje od Olova prema Varešu stiže se u neobično i zabačeno selo na planini Zvijezdi - Oćevija.

Vjerovatno posljednje u Evropi koje je do danas, u vrijeme modernih tehnika i fabrika, sačuvalo tradicionalni, srednjovjekovni način kovanja željeza.

Nekada je u ovom selu od kovačkog zanata za život zarađivalo oko 60 majstora, a danas tradiciju čuvaju samo tri kovača, čije su kovačnice koje radi na isti način kao i prije nekoliko stotina godina, u vareškom kraju poznate i kao majdani, proglašene nacionalnim spomenikom BiH. Mnogi ih nazivaju i živim muzejima.

Jedan od njih je i Alojzija Vijačkić. Čitav život bavi se ovim zanatom, kojeg je naslijedio od svog oca, a u ovom zanimljivom poslu mu danas pomaže i njegov sin. Radi, kaže, svaki dan, jedino se praznikom u njegovoj maloj radionici ne čuje zvuk moćnog čekića i vode.

U Alojzijevoj kovačnici nema modernih mašina. Sve je isto kao i prije nekoliko stotina godina. Pali drveni ugalj, pusti vodu koju mu donosi Oćevijica prema kolu kakvo se koristi i na vodenicama. To kolo okreće drvenu osovinu koja različitom brzinom, u ovisnosti od toga kolika se količina vode pusti, pokreće ogromni drveni čekić težak oko 50 kilograma kojim Alojzija udara i oblikuje vruće željezo postavljeno na nakovanj. Njegove vješte ruke potom stvaraju poljoprivredne alatke, motike, sačeve, peke, tave, potkovice…

Dok nam pokazuje šta sve godinama pravi sa svojih 10 prstiju i opremom starom stotinama godina, vrijedni majstor priča kako su Oćevije uvijek bile poznate po kovačima.

- I u obližnjim selima su nekada radile kovačnice, ali nisu opstale zbog vode, koja je ključna u ovom zanatu. Mi imamo hladni i topli izvor vode tako da nam nikada zimi nije ledila voda, dok u drugim mjestima zaledi voda i ne može se raditi - priča nam Vijačkić.

Žali, kako kaže, za vremenom kada je bilo mnogo više posla i kada su se više cijenili ručno rađeni i kvalitetni proizvodi.

- Ovo nije lak posao, da bi napravio jednu motiku, moram je ugrijati 11 puta. Treba dosta vremena i strpljenja. Nekada se za jednu sezonu znalo napraviti po tri hiljade motika i sve bismo ih prodali, a danas napravim samo par stotina. Nema se kome prodati. Ovo su originalni, najbolji i najkvalitetniji vareški proizvodi. Ovo je simbol kvaliteta i nigdje se u svijetu ne radi kao kod nas. Sve drugo što se prodaje pored ulica i na pijaci ko zna od čega je napravljeno. To je dosta jeftinije, ali ja kada ovako pravim sač ne mogu prodati ispod 100 KM. Znaju ljudi šta valja, šta je kvalitetno, ali mnogi nemaju para, pa ne gledaju kvalitet, nego na cijenu i onda kupuju svašta – priča nam Vijačkić.

Dodaje da danas svoje proizvode najčešće uspije prodati na pijacama u Živinicama i Kladnju.

- Uglavnom prodamo na pijaci, mada sam sačeve slao i ljudima u Australiju, i u neke druge zemlje širom svijeta, oni znaju cijeniti kvalitet i nije im žao platiti – naglašava kovač.

Vjeruje da bi kovači Oćevije puno više uspjeli prodati da nisu ovoliko izolirani.

- Odsječeni smo. Olovo nam je najbliži grad a skoro sve do njega je makadam, malo je bolje prema Varešu, ima manje makadama i više ceste. I ko bi došao do nas da nešto kupi teško mu je – navodi Alojzija.

Zaista, prilaz ovom selu prelijepih predjela, šuma, potočića i starih kovačnica nije lak, ali definitivno vrijedi vidjeti oćevijske majdane, koji će vas zasigurno vratiti u prošlost.