Pjesma pršti od divljenja, poštovanja i ljubavi prema rodnoj grudi, koju je Nedžad ostavio u amanet sugrađanima kao odu o patriotizmu. Septembra 15. navršilo se devet godina kako je ovaj svijet zamijenio boljim, a oktobra 20. slavio bi 80. rođendan.

Bio je književnik, slikar, skulptor, predsjednik Udruženja pisaca BiH, član Udruženja likovnih umjetnika BiH, dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Stvarao je samo remek-djela koja su ga načinila vječnim, pa nije ni slučajno da se među njima ističe roman "Vječnik" kojeg je pisao cijeli život, pa upotpunio "El- Hidrovom" knjigom.

- Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak, nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac, veoma često zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokrećem, da se njime služim i, kad ovo kažem, naročito su mi s uma smetnuta leđa i potiljak – riječi su Nedžada Ibrišimovića kojim je opisao sebe.

Dvanaest elemenata

No kakav je bio u rijetkim trenucima odmora, bez čega nije mogao započeti ni završiti dan, kako su nastajala njegova djela, ekskluzivno za Faktor ispričao je njegov sin Oro Ibrišimović.

{$galerijaFotografija}

-  Imao je ritual ispijanja bosanske kahve. I ono što je zanimljivo, moralo je biti 12 elemenata da se ta kahva zadovolji. To je podrazumijevalo fildžan, podmetač za fildžan, tabačić, kašikicu, džezvu, kocku, rahat-lokum, čačkalicu, tacnu... Ako bi išao negdje, nosio je fildžan sa sobom jer nije volio piti kahvu iz šoljice. I nije mogao sa svima piti kahv jer nije volio suvišne komentare i naporne priče. Merak su mu bili bosanska kahva i cigara. To je bio njegov ritual, način na koji je punio baterije - ističe Oro.

A to punjenje baterija reflektovalo se ne samo kroz pisanu riječ, već kroz slikarstvo i skulpturu. Nedžad je bio umjetnik u pravom smislu te riječi.

- Rijetkost je da je u jednom trenutku neko i pisac i skulptor i slikar, a ono što ga posebno izdvaja u skulpturi i slikanju je pravljenje sjene. To je specifikum koji za njegova života nije postojao. Zapravo cijeli život je pokušavao izvajati sjenu i na kraju je uspio. U skulpturi je od 18. godine pokušavao, i na kraju je 2004. godine konačno izvajao sjenu i postigao svoj cilj. Neki ga porede sa Giacomettijem (Alberto Giacometti, op. a.), velikim svjetskim umjetnikom. Bilo mu je drago zbog toga, ali je rekao: "Ja nisam Giacometti, ja imam svoj pravac". I imao je jer Giacometti nije imao sjenu. A nećete vjerovati, nedavno, neki muzej u New Yorku, objavio je sliku Giacomettijeve skulpture koja baca sjenu na zid od sunca. Kao da ga je slijedio – ističe Ibrišimović.

Posebni zahtjevi

Kao otac, Nedžad je, kaže Oro, bio veoma strog, ali istovremeno preblag.

-  Puštao nas je da radimo po svom. Tačnije, tražio je od nas da se pokušamo izboriti za sebe jer je to smatrao jedinim ispravnim putem. Bio je perfekcionista, nije bilo površnosti u bilo čemu što je radio. U sve je ulazio do najsitnijih detalja. Naprimjer, kod pisanja "Vječnika" trebao mu je podatak kako je u 16. i 17. stoljeću Dubrovnik uplovljavao brodove. I taj podatak je tražio godinu. Išao je u Dubrovački arhiv po tu informaciju.

Sjećam se jedne skulpture Charlija Chaplina koju je pravio pet godina. Na prvi pogled je savršena, i meni kao laiku to izgleda da ne može bolje, ali on nije dao da bude izložena radi jednog detalja koji nije mogao da uradi. Nije mogao, kako je kazao, da izvede držanje štapa. Nešto mu se nije slagalo, i nije dao da se pusti u javnost ta skulptura. Objašnjavao nam je da on to vidi, a da će vidjeti i onaj ko se dobro razumije, i nije želio da mu nađu tu neku malu packu. Zato je skulpturu sklonio po strani. Ta skulptura postoji još, ali nam je strogo zabranio da izlažemo stvari koje nisu za javnost, ma koliku god sumu novca da nam ponude. Toliko je išao u detalje, a zapravo to je bilo i njegovo poštovanje prema onome čime se bavi, i iznad svega, poštovanje prema publici - pojašnjava Oro.

I kod "Vječnika" je imao zahtjeve koji se ne smiju prekršiti...

-  Rekao nam je da "Vječnika" nikada ne dozvolimo da se ekranizira, pa da imamo i svjetske ponude jer to bi izgubilo snagu te knjige, te pisane riječi. I toga ćemo se držati - poručuje Oro.

Neuzvraćeno poštovanje

Nedžad je poštovao sve i svakoga, ali vrlo često to poštovanje nije mu bilo uzvraćeno, posebno su u tome prednjačile njegove kolege.

-  Neki su ružno pisali o Nedžadu da bi tako dobili na svojoj reputaciji, ali on se nije puno obazirao na takve stvari. Međutim, mene je to pogađalo, i htio sam reagovati, ali nije mi dozvoljavao. Nije nikada davao da se nešto ružno kaže, da se povisi ton. Svoje neprijatelje pobjeđivao je argumentima, znanjem, pameću, iskrenošću i poštenjem... – prisjeća se Oro.

A to poštenje kod Nedžada bilo je posebno izraženo, čak do te mjere da nije koristio svoje ime i prezime, kako to, nažalost, većina radi, da bi olakšali sebi i život svojoj porodici. Radio je naporno, i sklapao kraj sa krajem...

Žrtva svoje iskrenosti

- Sinovi mnogih poznatih ličnosti imali su sve i svašta. Mi smo imali koliko smo imali. I kada sam ga pitao kako ovi imaju to i to, a mi samo to, nije želio komentirati jer njegov karakter mu nije dozvoljavao da se nekome pokori, pogotovo ne iz koristi. Nije ga niko mogao potkupiti, nudili su mu sve i svašta samo da se pojavi, da bude prisutan, ali nije želio. Nisu ga mogli potkupiti. Bio je žrtva svoje iskrenosti i svog poštenja. Davao je sebe državi, a nije tražio ništa zauzvrat. Govorio je: "Želim da se država okoristi sa mnom, ali eto, nekad ni to nisu znali uraditi". Nije volio da se ističe i nameće - tvrdi Oro.

Uz to, bio je uvijek svima dostupan, i "običnim" građanima i intelektualcima. Nikada nikoga nije potcjenjivao...

- Imao je te "obične" ljude koje je volio i koji su njega voljeli. U ASDž-u gdje smo često išli da jedemo, imao je svoje omiljene radnice, kod Hodžića (ćevabdžinica, op. a.), imao je svog Džemu i ekipu na roštilju koji su znali šta i kako pripremiti za njega. Imao je i kolege sa kojim je sarađivao i kahvu pio. Uglavnom, izbjegavao je ljude koji su ga duševno opterećivali - pojašnjava Oro.

{$galerijaFotografija}

Ronaldinhova skulptura

Čitao je deset do petnaest knjiga uporedo. Volio je sve bosansko, posebno bosansku kuhinju, volio je gledati utakmice, navijao je za Želju i volio je fudbalsku reprezentaciju BiH. Drag mu je bio Edin Džeko i Ronaldinho.

-  Nekad je i mene vodio na utakmice, a kasnije nije imao vremena. Ali zbog njega sam zavolio Želju. Ronaldinho čak ima njegovu skulpturu. Zapravo, Slobodna Bosna je napravila jednu nagradu za Ronaldinha kao ličnost godine i od Nedžada je naručila skulpturu. S obzirom na to da to nije posao koji može imati rok, zakasnio je jer materijal koji je koristio za izradu je zahtjevan. Ronaldinho nije dobio tu skulpturu, dobio je neku drugu. Ali mi i dan-danas imamo tog Ronaldinha kući, i posebno nam je drag - dodaje Oro.

Neostvarene želje

Nedžad je, kao i svaki drugi čovjek, imao neostvarene želje, a jednu je doživio sa posebnim žalom...

-  Želio je napraviti skulpturu za djecu Sarajeva, ali nije dobio podršku. Skulptura je trebala biti providna sa sjenom djece koja se izdižu iz vode, koja je simbol života. Bilo mu je žao i teško jer se to nije ostvarilo - ističe Oro.

Imao je penziju od 295 KM, nedovoljnu da kupi osnovne životne namirnice, a ne da prehrani petero djece. Zato je tražio alternativna rješenja zbog čega njegov radni dan nije imao kraja, a o odmoru nije mogao ni maštati...

-  Jednom su on i Abdulah Sidran izašli u javnost sa tom informacijom uz napomenu da ne žele ni toliko penzije ako će se sistemski osigurati bolji uvjeti za naredne generacije. Od pisanja nije mogao živjeti, pa je, kako bi zaradio za života, slikao i pravio skulpture. Pisanju je bio najprivrženiji, ali se zbog životnih okolnosti posvećivao slikarstvu i skulpturi da bi othranio porodicu. Kada je pisao, trebala mu je velika koncentracija jer riječi nisu dolazile same, a govorio je često: "To je nešto više od mene, ja nisam toliko pametan da bih ovako velike stvari napisao" - prisjeća se Oro.

Nije dao Bosnu

Riječi je pažljivo birao jer je bio svjestan njihove jačine, tako je pjesmi "Bosna" mijenjao kraj, odnosno, dopisao ga je.

- U početku je bilo "skini obuću kada prlelaziš Unu, Savu, Drinu", a onda je on vidio da ostane jedan dio Bosne, jedan dio Krajine ostane Fikretu Abdiću. Nije se ni u pjesmi želio odreći nijednog dijela Bosne. Pazio je na svaki detalj. U vezi s ovom pjesmom ima i jedna smiješna anegdota. Dugo se na internetu poslije ispravke pojavljivala stara verzija, a Nedžada je to ljutilo pa mi je govorio: "Piši internetu mail da to promijene" - dodaje kroz smijeh Oro.

Stalo mu je bilo da se popravi stanje čitanja u BiH jer je čitanje smatrao veoma važnim procesom neophodnim za napredak jednog društva.

- Volio bih da djeca u vrtićima uče ko je Nedžad, pa onda da se kroz osnovnu i srednju školu, pa i na fakultetu čitaju i istražuju njegova djela. Volio bih da bude prisutan u knjižarama i bibliotekama, a nije - istakao je Oro.

Crtice iz biografije

Nedžad Ibrišimović je u trećoj godini ostao bez oca, pa s majkom iz Sarajeva odlazi u Žepče, gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi ponovo u Sarajevo i pohađa srednju školu za primijenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo koju i završava 1961. godine.

Nakon godinu nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, jedno vrijeme je bio nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.

U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizirao KZB Preporod koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva, podsjeća Historija.ba.

Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1993. do 2001. te glavni urednik književnog časopisa Život od 1995. do 1998. Također, bio je član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. godine imao je deset samostalnih izložbi. Bio je član Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.