-Imam specifičnu biografiju. Kasno sam počeo. Bio u muzici, otišao, upisao Akademiju, vrlo brzo napravio dva filma- "Gori vatra" i "Kod amidže Idriza", trebao ući u treći, ali se nije desio jer sam se povrijedio. A onda je krenula komforna zona gdje će drugi producirati, a ja ću snimati, koja se ispostavila kao sve, samo ne komforna.

Ušao sam u fazu u kojoj sam bio nezadovoljno rondalo, koje traži krivicu u drugim ljudima, producentima, a koja objektivno ne postoji, jer nema producenta koji neće da napravi film, ali nekada nije moguće. Onda sam presjekao: "dobro, sada ću sam producirati", i vratio se onome što najviše volim. Ipak, na novom filmu "Koncentriši se, baba" opet nisam producent, nego scenarista i reditelj - govori na početku intervjua za Faktor, reditelj Pjer Žalica.

Snimanje na svom trećem dugometražnom igranom filmu "Koncentriši se, baba", koji govori o zadnjim danima mira, nedavno je završio u Sarajevu. Film produciraju Obala Art Centar, Sarajevo Film Festival i Turska državna radio-televizija u okviru zajedničkog projekta Sarajevo grad filma za globalne ekrane. U filmu je okupio vrsnu glumačku ekipu: Emira Hadžihafizbegovića, Jasnu Žalicu, Jadranku Đokić, Admira Glamočaka, Branislava Popovića, Izudina Bajrovića, Miru Banjac.

Kolika je bila pauza između drugog i trećeg dugometražnog igranog filma?

-Nisam osjećao da imam pauzu što je dobro i loše, jer sam stalno bio aktivan. Ali, nakupljala se frustracija da nikako ne realizujem projekte u kojim sam bio u stalnim pripremama. Radio sam “Orkestar“ koji je završio kao neki hibridni oblik, a od "Amidže", do "Babe" mislim da ima 15 godina. Dakle 15 godina kako nisam snimao dugometražni igrani film. Mislio sam da će "Baba" biti moj četvrti film, a ispao je treći.

Treći je trebao biti "Zehra i Fortuna"?

-Ne. "Zehra i Fortuna" je bio film na kojem sam bio angažovan najprije kao scenarista, pa kao reditelj. Onda sam, nakon nekoliko godina, otpušten sa projekta. Učestvovao sam u kreativnom dijelu. Nisu se obezbijedili uslovi, i jednim dijelom jer je rečeno da ja nisam dovoljno snažno ime, da ne mogu privući toliki novac, i zbog toga sam dobio otkaz. To je bio film koji je imao veliki budžet, bio je zamišljen kao veliki film, međunarodna produkcija.

To se sada odvija mimo Vas?

-U jednom trenutku, kada se nije mogao generisati novac da se to snima, kao slaba karika je navedeno ime reditelja, to jest ja. Umjesto mene je bio angažovan Tony Key iz Engleske, koji je fantastičan, dobitnik Oscara. Jedno vrijeme smo zajedno radili scenarij. Međutim filma nema. Nadam da će se pojaviti. Ja sam scenarista, i sa ove distance prihvatam odluku producenata kao objektivnu kategoriju. Kao reditelj sam siguran u sebe, znam da to niko ne bi bolje od mene izrežirao, ali u tom industrijskom smislu, potpuno mi je razumljivo. Sanjam da bilo ko dobar izrežira film, jer mislim da je veoma važan i dobar.

Prije toga me kao scenaristu i reditelja angažovao Dragan Bjelogrlić, imali smo dobar scenario, a onda je on krenuo u nekom drugom pravcu sa "Montevideo" i nekim drugim projektima, tako da je taj koji sam ja napisao i trebao režirati i dalje nerealizovan.

U međuvremenu je bila i "Žaba".

-Na "Žabi" sam bio scenarista, a Elmir Jukić koscenarista. Mada to nije bio težak posao, jer to što je bilo napisano za pozorište je fantastično. Moj treći klasični igrani film trebao je biti "Praznik rada", koji sam odlučio da ću ja napisati, producirati, režirati, a on će sada zapravo biti četvrti.

Vratimo se na film "Koncentriši se, baba" koji ste nedavno snimili. O čemu film govori?

-Priča "Koncentriši se, baba" je neki predložak za film koji sam mislio da ću pripremati 2020. godine kada uđem u produkciju "Praznika rada". I ta produkcija ide dobro, i trebalo bi se desiti neko čudo da mi na ljeto ne snimamo taj film. Međutim onda se pojavio vrlo specifičan konkurs SFF-a i TRT-a za niskobudžetni film. Imao sam do pola razrađenu priču, dovršio je, i dobio povjerenje. Tako je "Koncentriši se, baba" upao prije reda. To je fantastično, jer, znate, kada dugo nešto ne radite niste više ona ista osoba koja je nekada radila sa lakoćom i sigurnošću. Bio sam prestravljen. Ojektivno me bilo strah. Nije to neki kreativni strah, nego bazični- šta sad?

Vrlo mi je drago kada ljudi cijene ono što sam radio nekad, super je da osjećaju poštovanje, ali kao čovjek iz prošlosti, trebao sam opet postati čovjek iz sadašnjosti. I tu sam jako zahvalan Amri Bakšić, Jovanu Marjanoviću i Miri Purivatri, producentima filma, koji su imali specifičan prijateljsko - producentski odnos, pustili me potpuno na miru sa svojim strahovima, mada u jednoj dinamici koja je, onako, pomalo nenormalna.

Mislim da se nikada nisam slobodnije osjećao kao autor nego u ovoj produkciji, koja je ograničena tim nekim "no budget" okvirom, stvarno minimalnim finansijama, ali i ogromin bogatstvom po svim drugim elementima. Tako da je bilo lako nadoknaditi taj finansijski nedostatak. To, sve skupa, mi je pomoglo da prevaziđem strah.  Producenti, glumci i kreativni tim, sve je bilo super, svi su se radovali, ponašali su se kao da smo jučer stali, kao da nije bilo pauze. Tako da sam lagano, u gotovo porodičnoj atmosferi, ponovo ušao u posao u kom sam stvarno uživao. Drugi dan kada sam sjeo u rediteljsku stolicu, rekao sam: "želim samo ovo da radim, šta god sam radio zadnjih godina, neka sam, ali neću više". Dakle učionica kao profesor i set kao reditelj. Tome ću se posvetiti u budućnosti, jer mislim da je dosta bilo svega drugog.

"Koncentriši se, baba" se događa na jednom mjestu, tako da smo sve snimali u Sarajevu. Film jeste malo zatvoren, ali mislim da ima osjećaj dinamike prostora i akcije, pa neće biti klaustrofobičan. Film govori o raspadu porodice koja se posvađa oko trivijalnih materijalnih stvari dok se oko njih raspada svijet. Ne primjećuju ozbiljne stvarne stvari zaslijepljeni nekim nevažnim sitnim stvarima. Film pripada vremenu prije rata, ali mislim da vrlo snažno govori o današnjem vremenu, i što je dosta važno to govori na duhovit način, gotovo da je komedija. Mislim da će takav oblik voljeti gledati.

Film je u postprodukciji?

-Film je duboko u postprodukciji. Zbog nekih zahtjeva TRT-a kao glavnog producenta morali smo jako brzo završiti neku prvu montažnu verziju filma, koja će kao informacija biti gledljiva.

Možemo li premijeru očekivati na Sarajevo Film Festivalu?

To je do producenta, ali ja mogu samo reći svoje želju da, naravno, želim da bude prikazan na SFF-u. Imao sam svaki film na SFF-u, dobio 12 nagrada na SFF-u, sa raznim filmovima, bilo bi mi nekako neobično da i ovaj ne bude, u nekom obliku, na SFF-u.

Smontirali smo tu prvu verziju, sada sam konačno, na kraćoj pauzi, da udahnem, jer otkako je bilo jasno da ću raditi film, nisam imao nijedan dan pauze, što nije dobro za autorski proces. Kada sam se riješio onog početnog straha, želio sam samo da radim. Budio sam montažera noću, kući nosio da montiram, jer sam bio nestrpljiv kao dijete. Osjećam se kao da sam se vratio kući, i neću iz kuće. Međutim treba napraviti otklon. Nakon gledanja prve verzije su me počeli upozoravati na neke logične slabosti, koje ja nisam vidio, od stalnog rada. Sada, nakon pauze od samo desetak dana, počeo sam ih uviđati, svhatati. Nastavit ću odmah iza praznika, tada radimo drugu fazu montaže, potom završnu obradu, tako da bi film mogao biti gotov do kraja februara.

Ne bih nikada rekao da su moji filmovi bolji od holivudskih, nisam poludio, međutim, moji filmovi su u Bosni i Hercegovini imali više gledalaca od holivudskih hitova u kinima. Danas više nije tako. Ne vjeruju mi kad kažem da sam u BiH imao više gledalaca od Harry Pottera. Danas nije tako. U Multiplex kada odete, na našem filmu bude 17 ljudi. Dakle, šta će nam i takva kinematografija. Ne bih volio da me neko pogrešno razumije, ali ja filmove pravim najprije za ljude iz BiH. Sve kreće iz tvoje kuće, pričam priču koju znam, ljudima do kojih mi je najviše stalo. Možete osvojiti na festivalu šta god hoćete, ali kod nas ljudi zbog toga ne idu u kino. Mi smo malo ters. Mi više vjerujemo preporuci od usta do usta. To je jedini marketing koji kod nas funkcioniše. Mi smo jedna velika mahala. Da me pitaju hoćeš li 100.000 ljudi u kinima ili Cannes, ja bih odgovorio 100.000 ljudi.

I novu godinu započinjete sa snimanjem četvrtog filma "Praznik rada". Iz naslova, jasno je da film govori o 1. maju. Kakvu priču želite ispričati?

-Da, "Praznik rada". To je projekat kojem su finansije većim dijelom zatvorene. Do sada smo dobili podršku u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj, Srbiji, u januaru trebamo dobiti rezultate iz Slovenije, Crne Gore, dobili smo podršku programa Media, Creative Europe, ići ćemo na Eurimages. Tako da još tih nekoliko tačaka za finansiranje, ali i bez njih, snimaćemo film.

Film govori o mahali koja se priprema da tradicionalno obilježi 1 maj, praznik rada. To je poslijeratna priča, savremena. Prati momka koji se vraća kući iz Njemačke, gdje je otišao kao medicinski brat, oženio malo stariju doktoricu porijeklom iz Turske i sa mladom dolazi da iznenadi oca. Međutim, umjesto praznika, derneka koji tradicionalno organizira mahala svake godine, dočeka ga masivna porodična nevolja. Tada je i mahala na vagi, između strašne porodične tragedije i slavlja. Šta je važnije, dernek ili tragedija? Film ima elemente komedije, ali je dosta bremenita priča iz današnjeg vremena koje je preopterećeno prošlošću.

Jeste li već razmišljali o glumcima?

-Skoro da imam podjelu. Ovo je velika koprodukcija, jer mi ne možemo isfinansirati sami. Pošto je koprodukcija, mora svako biti iz neke zemlje, svi hoće svoje autore i glumce. Tako da imamo glumce iz Srbije, Makedonije, Hrvatske. Na svu sreću mi imamo talentovane ljude koji rade puno u drugim državama pa imaju i te pasoše, recimo Dragan Marinković Maca je prijavljen kao glumac Srbije, mada je naš glumac, Emir Hadžihafizbegović i Gogo Bogdan kao glumci iz Hrvatske. Sreća je da imamo kvalitetne glumce sa puno pasoša. Ali, temelj podjele, čine naši glumci.

I produkcija uključuje sve zemlje regije. Čini se da je ovakve saradnje moguće postići samo u umjetničkim krugovima.

-Tako je. Sad u filmu sam radio sa Mirom Banjac, koja nije osjećala da je u nekoj drugoj zemlji. Ona ujutro izađe iz hotela, ode na Baščaršiju na kafu, kaže da za mjesec dana nije uspjela platiti kafu, jer je ljudi prepoznaju i vole je. To trebamo razvijati, staviti u stranu bilo kakvu političku konotaciju. Svi ljudi su bliski, nema tu nikakve dileme. Pogotovo ljudi koji govore isti jezik, dijele zajedničku historiju, imaju sličnu duhovnost koja se emanira kroz različite običaje, i imaju isti mentalitet. U principu treba razvijati što nam je zajedničko, što volimo, a ne različitosti, jer, pazite, imate različitosti između brata i sestre, ali oni ipak i dalje brat i sestra.

Film nas je proslavio u svijetu, dobili smo titulu Grad filma, a jedva da se jedan godišnje snimi. Hoće li doći bolji dani?

-Švicarci užive u lagodnom životu jer imaju funkcionalan sistem. Bez funkcionalnog i poštenog sistema, nema ni uslova za lagodan život. Konkretno iz umjetnosti, mora da se izbaci etnički i politički aspekt kao kriterij, samo kvalitet može da bude ono što je mjera za dobijanje podrške. Prije četiri godine i u kinematografiju je uveden taj pogubni, etničko-regionalni princip. Čisto politikanstvo. Slušam ljude iz kinematografije koji koriste rječnik koji nikada nije bio, da je ono što dolazi iz Sarajeva Bošnjačko, bez obzira ko to radi, iz Banja Luke Srpsko, iz jedne strane Mostara, Hrvatsko...

Ja sam iz BiH i ne pristajem na manje. Ovo o čemu govorim uvedeno je prećutno, nećete to nigdje naći na papiru, mada se insistira da bude uvedeno u zakon o Kinematografiji. Kako god, tako je u praksi zadnje četiri godine i to nije dalo ništa dobro. Lako se to promijeni, ali mora biti volje. A, kako da je bude, kad je sistem je zatrovan mnogo dublje i temeljitije od same kinematografije. Sistem je zatrovan od dejtona, a principi na kojima mi funkcionišemo su, naprosto, antidejtonski, to sam rekao i ma sastanku koji smo imali sa dijelom federalne vlade.

Da bi bili umjetnici, da bi radili ono što radimo, mi se ne možemo uklopiti u dejton. Mi reagujemo na stvarnost i pričamo priče o tome što vidimo, svako na svoj način, koji je uvijek na kraju duboko personalan. Tako da dajte, pustite nas na miru, inače neće biti dobri rezultati. Šta će vam umjetnost koja nije kritička, koja ne govori o stvarnosti.

Dugo Vas nema ni u pozorištu. Planirate li nešto režirati?

-Režirao sam prije godinu dana u Kamernom. Za dalje ne znam, sada sam u popriličnoj gužvi. Strašno volim raditi u pozorištu, ali malo se osjećam kao uljez. Osjećam kao da nekome uzimam prostor. Ipak, volio bih raditi savremeni tekst, domaćeg mladog pisca koji će biti tu da me "maltretira" dok radimo. Volio bih raditi i TV seriju, razvijam jedan takav projekat, i to će mi vjerovatno uzeti 2020. godinu u ovom nekom profesionalnom smislu, tu je i Akademija, predajem, dakle - gužva.

Opet, čini mi se da ipak dolaze bolji dani. Žalosno je da se u regionu rade broje TV serije, samo ne u BiH, i to bespotrebno jer i ovde postoji novac za to. Nedavni sastanak koji smo imali u BH telecomu najavljuje da bi se to moglo promijeniti. Oni žele da uđu u veliki projekat produkcije dramskih serija za svoj kanal, što je fantastično.

Ako se još podigne fond za kinematografiju i ako se umjesto jednog filma bude radilo pet, mislim da ćemo onda postati relevantni i za međunarodne koprodukcije. I, strašno je značajno što je SFF uspio dobiti od UNESCO-a titulu Sarajevo grad filma, jer to vas stavlja na mapu sa samo još nekoliko gradova. To što su dobili taj pečat znači da ipak postoje ozbiljni uslovi za infrastrukturu gdje se mogu raditi ozbiljni televizijski i filmski projekti.

Od 1. januara treba početi zaživjeti povrat sredstava za sve produkcije. To bi trebalo privući i strane produkcije u Sarajevu. Tako da bolji dani, možda, ipak dolaze.

I šta želite poručiti kolegama i sugrađanima za Novu godinu?

-Citirat ću repliku iz filma "Koncentriši se, baba": "Ma biće to ljudi sve uredu".