Nekada i sad

Praznici u porodici dr. Elmira Jahića: Ne smijemo zaboraviti krvave bajrame

Objavljeno: 04.06.2019. u 21:02 Autor: A. Sijerčić

Bajrami za jednog od danas najeminentnijih kardiologa u našoj zemlji donose radost, ali i sjetu za minulim vremenima, djetinjstvom u Zvorniku, za babom Nedžibom, nenom Hanifom i dedom Salihom koju su preselili na onaj - ljepši svijet, ali i tugu koju su uzrokovala dešavanja '92, kada je počela golgota bošnjačkog naroda sa Drine

Dr. Elmir Jahić sa suprugom Mahirom, kćerkama Semijom, Eminom i sinom Muhamedom

Ramazanski bajram, jedan od najvećih vjerskih muslimanskih praznika, širom naše zemlje dočekuje se u porodičnom okruženju.

U tradiciji Bošnjaka ovaj praznik zauzima posebno mjesto. Od jutarnjih sati muški članovi porodica odlaze da klanjaju bajram-namaz, dolaze kući, čestitaju, a žene pripremaju hranu i dočekuju goste.

Bajrami su i u porodici dr. Elmira Jahića iz Tuzle povod za okupljanje porodice, familije, prijatelja, dani kada i kuća i čaršija, ali i ljudi drugačije izgledaju, ponašaju se, mirišu...

Sreća zbog djece koja se vraćaju kući sa studija, zbog saznanja da su još jedan bajram svi na okupu živi i zdravi jer to je najvažnije u životu.

No, bajrami za jednog od danas najeminentnijih kardiologa u Bosni i Hercegovini imaju još jednu dimenziju jer donose sjetu za minulim vremenima, djetinjstvom u Zvorniku, za babom Nedžibom, nenom Hanifom i dedom Salihom koju su preselili na onaj - ljepši svijet, ali i tugu koju su uzrokovala dešavanja '92, kada je počela golgota bošnjačkog naroda sa Drine.

Babo nas je uvijek savjetovao da ne trošimo u besposlice

- Kada se vratim u sedamdesete i osamdesete godine svog djetinjstva i mladosti, koje sam proveo u mom Zvorniku, ispred očiju mi se odmah stvore dva lika – nena Hanifa, koju smo svi zvali majka, i dedo Salih. To su roditelji moje majke Mensure, oko kojih su se "vrtili" svi bajrami mog djetinjstva. Nena je bila oličenje tradicionalne bosanske žene, koju su krasili blaga i fina narav, žena koja je posjedovala onu našu bosansku mudrost i znanje kako da se razgovara i odgajaju djeca. Ona je, ustvari, u velikoj mjeri i odgojila mene i mog brata Edina - prisjeća se dr. Jahić.

Nakon što bi muški članovi porodice klanjali bajram-namaz, krenulo bi se u kuću nene i dede na obavezni bajramski ručak, koji je, kaže dr. Jahić, bio serviran nešto ranije, već oko desetak sati ujutro.

- Majka bi tada pokazala svu svoju vještinu u kuhinji jer bi na stolu bilo svega, od dolmi, čorbi, bamije, pita, baklava, ružica, hurmašica, kompota... Mi djeca nismo se previše zadržavali za sofrom jer većinu jela tada, osim pite sirnice, bureka i čokolade, nismo voljeli jesti. Ono čega se sjećam su bajramluci koje smo dobijali od familije. Nije išlo sve sa iste kase, svi su davali - i majka i otac, dedo, nana, amidže, strine, tetke, prijatelji mojih roditelja, komšije. Baš sam prije nekoliko dana o tome pričao sa suprugom Mahirom. Interesantno je da su nam oni koji su davali veći bajramluk ostali u lijepim uspomenama i danas. Na kraju bi se fina suma skupila, a kasnije bismo od toga kupovali svakakve đakonije, od puški, lopte, bicikla, sjećam se, skupljali smo i za sto za stoni tenis. Babo nas je uvijek savjetovao da ne trošimo u besposlice. Želio je da se novac pametnije iskoristi, ali mi kao i svaka djeca, imali smo svoje želje.

Malo je, kaže dr. Jahić, bajrama kada se ne sjeti 1992. godine i početka agresije na BiH, koju je dočekao kao student Medicinskog fakulteta u Tuzli.

- Oni koji su odrastali uz Drinu nikada neće i ne smiju zaboraviti krvave bajrame i stradanja koja smo doživjeli. Zvornik je napadnut baš na bajram. Sjećam se, bila je subota - 4. april. Iz Tuzle sam otišao kod svojih u Zvornik. U nedjelju sam se vratio kući, a samo dva-tri dana poslije Arkanovci su napali i okupirali grad. Još se nisam bio oporavio od smrti oca, koji je preselio u martu 1992, a onda kao grom iz vedra neba - ubijanje, odvođenje, pljačka moje familije, prijatelja, sugrađana, komšija, školskih drugova. To su misli i slike kojih se sjećam gotovo svakog dana, a posebno kada dođu bajrami.

Ramazan je bio prilika da se sve naše duše i srca očiste

Na svu sreću, majka Mensura i brat Edin uspjeli su, kaže dr. Jahić, pobjeći Arkanovim zlikovcima i prebaciti se u Tuzlu.

- Sada je moja majka preuzela tradiciju okupljanja naše porodice, pa smo svaki bajram kod nje. Starija kćerka Semija i sin Muhamed studiraju medicinu u Beču, a druga kćerka Emina sa nama je u Tuzli. Radujemo se što su i ovog bajrama sa nema jer nema veće radosti i sreće nego kada roditelji okupe svoju djecu. Tome smo ih učili od malih nogu i oni su to prihvatili. Bajram je prilika i da razmijenimo poklone. Majka, osim ručka, uvijek pripremi bar neku sitnicu za sve nas jer joj je važno da smo na taj dan svi na okupu i da se radujemo jednom od naših najvećih praznika.

Na kraju razgovora, govoreći o poštivanju islama i tradicije bošnjačkog naroda na ovim prostorima, te važnosti njegovog jedinstva, kako mu se više nikada ne bi ponovila 1992. godina, dr. Jahić je posebno istakao i važnost uvažavanja drugog i drugačijeg.

- Ramazan je bio prilika da se sve naše duše i srca očiste i da shvatimo da je jedini način našeg opstanka i kvalitetnog življenja međusobno uvažavanje i tolerancija drugoga. Jedino na taj način možemo napraviti iskorake. Nadam se da ćemo svi zajedno, i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, krenuti u pravcu mentalnog i duhovnog ozdravljenja, koji je u suštini preduvjet za svako drugo ozdravljenje. Samo postoji jedna kriza, a to je moralna, duhovna, odnosno mentalna kriza, koje kao manifestacija neke bolesti, izrastaju i kreiraju i sve druge krize, kao što su politička, ekonomska, društvena - poručio je dr. Jahić na kraju razgovora. 

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije