Spontani pobačaj predstavlja psihičku traumu za ženu te izaziva strah zbog mogućeg ponavljanja. Svjetska zdravstvena organizacija definirala je spontani pobačaj kao gubitak trudnoće do 22. sedmice, odnosno veličine embrija, tj. fetusa do 500 grama.

Učestalost spontanog pobačaja otprilike je 8 do 20 posto, no učestalost je manja kod žena koje su barem jednom rodile zdravo dijete (oko 5 posto). Učestalost se smanjuje napredovanjem trudnoće, a ti se podaci odnose na trudnoće koje su klinički utvrđene, dakle potvrđene. Pretpostavlja se da je učestalost spontanih pobačaja veća u klinički neprepoznatim trudnoćama i da iznosi oko 13 do 16 posto svih trudnoća.

- Ženama treba obzirniji pristup i specifična njega nakon gubitka trudnoće, kad god se ona dogodi - kažu istraživači za BBC.

Toni Edwards-Beighton (36) kaže kako je mislila da gubi razum, od svih pomiješanih osjećaja nakon svog spontanog pobačaja osjećala se kao da umire.

- Istovremeno sam bila užasno tužna, ali kao da je moja krivnja bila pogrešna jer se nije radilo o "pravom djetetu". Bila sam u potpunom šoku - kaže ona.

Toni i njen suprug Matt iz britanskog Leicestera su čuli da je njihova beba umrla u dobi od 12 sedmica, a to je otkriveno ultrazvukom, kad doktor nije mogao detektirati otkucaje srca. Nakon toga je došlo do spontanog pobačaja, tijelo se "očistilo samo" dok je bila kod kuće, u kupatilu.

Iako ju je doktor upozorio da bi se situacija mogla tako razviti te je to bolja opcija nego kiretaža, nije očekivala da će tako jako krvariti punih osam dana, kao i osjećati bolne kontrakcije.

- Mislila sam da ću izludjeti, nisam znala šta mi se događa, šta mogu očekivati i kako se uopšte trebam osjećati - rekla je.

Na kraju je nešto "prepoznatljivo i veličine dlana" palo između njenih nogu usred noći. Kad je sljedećeg dana nazvala bolnicu, rekli su joj da “donese tkivo“ te će ga oni analizirati riješiti ga se.

- Meni to nije tkivo, već naše dijete - kaže Toni.

Nakon toga počela je paničariti zbog svega, posebno njihove kćerke koja je u to vrijeme imala četiri godine.

- Brinula sam se hoće li umrijeti, zamišljala sam kako pada i umirala od straha - ispričala je.

Mjesecima kasnije, njen doktor opće prakse dijagnosticirao joj je PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) i ponudio joj savjetovanje - ali nije otišla jer je tada bila ponovno trudna.

- Sljedećih devet mjeseci bilo je grozno, bila sam uvjerena da ću ponovo izgubiti dijete - kaže ona.

Toni i Matt sada imaju dvije kćerke, Phoebe koja ima osam godina, a Willow dvije.

U istraživanju na 650 žena, koju su proveli Imperial College London i KU Leuven u Belgiji, 29 posto njih pokazalo simptome posttraumatskog stresa mjesec dana nakon gubitka trudnoće, a ta se brojka smanjila na 18 posto nakon devet mjeseci. Većina je prošla rani pobačaj prije 12 sedmica - ostali su imali izvanmateričnu trudnoću.

Mjesec nakon gubitka, 24 posto žena ima simptome anksioznosti i 11 posto njih boluje od depresije.

- Nekim je ženama ovo prvi put da su doživjele nešto što je van njihove kontrole, a to su duboke rane koje dugo ostaju na duši - smatra dr. Jessica Farren, specijalistica i klinička suradnica na Imperial College Londonu, koja pobačaj smatra iznimno traumatičnim iskustvom.

Iako su ti gubici u vrlo ranoj fazi, žene traže potvrdu za njih, kaže dr. Farren.

Savjetovanje i podrška pomoći će mnogim ženama, ali onima sa simptomima PTSP-a potreban je specifičan tretman ako se oporavljaju, navodi se u istraživanju.

To može biti u rasponu od kognitivne bihevioralne terapije do lijekova, a svakako bi trebale porazgovarati sa stručnjakom. S jedne strane, one osjećaju veliku bol, s druge strane se ona minorizira jer je riječ o ranoj trudnoći. No, niko ko to nije proživio ne može pretpostavljati o kojem se gubitku radi, kaže Farren.