Nakon tri godine rada za druge u različitim kompanijama, shvatio je da ga to ne ispunjava jer nije vidio priliku da može napredovati i odlučio se upustiti u avanturu koja se, na njegovu sreću, pokazala ispravnom.

Kao svjetski putnik posjetio je više od 80 zemalja, bio je na pet kontinenata, naučio pet stranih jezika, radio je kao kao teniski sudija na nekim od najvećih svjetskih turnira gdje je imao priliku da sudi Nadalu, Mareju, Berdihu, Del Potru, Fereru, Monfilsu, Fonjiniju i mnogim drugima.

Radio je i na Formuli 1 u Belgiji. Dva puta. Napisao je i četiri knjige. Prvi interaktivni turstički vodič u bivšoj Jugoslaviji Travel mapping, putopisnu knjigu o putovanju po Južnoj Americi, te još dvije knjige o putovanju Bosnom i Hercegovinom.

U intervjuu za Faktor Robert je objasnio kada i kako se odlučio upustiti u avanturu, da li je sve bilo sjajno na početku kao što je sada, kada za svoj rad dobija i brojne svjetske nagrade, koje je bilo najskuplje, a koje najjeftinije putovanje, koja zemlja ga je posebno oduševila i iznenadila, kako planira svoja putovanja...

Obično kada slušamo priče ljudi poput tebe koji su napravili neke preokrete u životu, prva rečenica koju svi kažu je: "Odlučio sam pratiti snove i uspio sam". No u stvarnosti znamo da nije baš jednostavno odustati od sigurnog posla i plaće, napustiti zonu komfora, krenuti od nule. Da li ste Vi krenuli od nule ili ste ipak imali neki siguran izvor primanja i jeste li se ikada (na početku) pitali – zašto mi je ovo trebalo?

- Radio sam u tri firme prije nego ću početi raditi sam. U svakoj firmi sam bio po godinu, možda malo jače, i bilo mi je super u svakoj firmi, ljudi su bili divni gdje god sam radio. Ali ja sam radio neke stvari, ne mogu reći beznačajne, ali nisu me ispunjavale i shvatio sam da ne mogu tu napredovati. To su bile često velike firme od 200 ljudi i ti si tu čovjek koji izvršava neke zadatke i često nije bilo posla uopće, što je možda ok da imam 60 godina, ali tada, sa svojih 25 želio sam više da radim. Onda sam iskoristio svaki slobodan momenat na poslu da pišem svoj blog koji sam pokrenuo 2015. godine. Na pauzama, kada su ljudi išli da jedu, ja sam pisao taj blog, navečer kada dođem kući, pisao sam taj blog i kačio neke slike na Facebook. Tada nisam znao, niti sam imao ikakvu ideju da ću se ovim baviti, ali sam prosto znao da hoću nekako da kreiram sadržaj na tu temu jer sam uživao u putovanjima i mislio sam da imam neke informacije koje možda neki drugi ljudi nemaju. I onda jedna po jedna stvar, to je lagano raslo i 2018. godine sam dobio ideju da idem u Južnu Ameriku na nekoliko mjeseci.

Znao sam da mi nijedna firma neće dati toliki godišnji i onda sam odlučio da nađem sponzore, odnosno da nađem kompanije koje bi mi dale finansijsku podršku, na neki način platile da ja putujem. To je svima bilo smiješno, niko mene nije razumio i s kim sam god pričao o tome, svi su bili kao "ok". Postoji taj momenat komunizma još, kao "nađi siguran posao, šta će ti to", jer sam radio svaki vikend, stalno sam nešto kuckao nadajući se da će to nekada izaći na nešto više. Nakon nekoliko mjeseci tog traženja uspio sam da nađem nekoliko kompanija koje su mi platile bukvalno cijelo putovanje i tada sam shvatio da postoji nešto u tome što ja radim. Nije to bio neki novac, ali mogao sam otići u Južnu Ameriku. Otkaz na poslu sam dao jer sam već tada sa dva prijatelja iz Banje Luke pokrenuo kurs digitalnog marketinga, koji zaradi neki novac čisto da mogu sebe malo finansirati i da mogu da putujem. Moje je bilo samo da razvijam kanale. Glavna stvar koju sam izvukao iz svega toga, možda je i glavni savjet koji bih dao nekome ili mlađem sebi, jest taj da je najbitnije da naučiš neku vještinu koja će ti omogućiti tako da radiš online. Meni je to bio digitalni marketing. Imao sam neke klijente i već tada sam mogao da nađem neki posao online, mogao sam da putujem i da radim. I dan-danas kada god putujem, uvijek nešto radim. Nikad ne putujem samo onako. Shvatio sam i da mi diploma fakulteta, koliko god da sam se ja trudio i ganjao prosjeke, ne znači ništa, ako nemam neko znanje koje mogu upotrijebiti i koje može biti od neke koristi.

VEZANI TEKST - Bosna i Hercegovina ima najbolji turistički film na svijetu

Dakle imali ste izvor sigurnih primanja, to je važno naglasiti za one koji možda maštaju o nekim svojim avanturama..

- Da, pokušao sam da imam pola plaće koju sam imao ranije, da mogu biti slobodniji jer sam znao da ako imam više slobodnog vremena, da ako ne radim od 8 do 16, mogu tražiti više klijenata i više posla, da mogu učiti više stvari. Prosto je to nekako išlo korak po korak, ali je građenje te baze sigurno trajalo dvije-tri godine. Učenje marketinga i svega toga.

Vaše prvo putovanje, kako ste rekli, bilo je u Južnu Ameriku?

- Da, prva veća destinacija kada sam dao otkaz je bila Južna Amerika. Tada sam napisao i putopis koji se rasprodao u 1.000 primjeraka i tada sam opet shvatio da se meni dopada taj način života. Jer nisam znao da li će se meni dopasti da putujem tako dugo, da li će mi faliti kuća, da li ću se snaći, da li ću uopće to moći raditi i onda sam shvatio da mi je bilo super, da evo i dan-danas ne želim da radim za nekoga negdje, prosto mi taj neki momenat slobode, da mogu ustati kad se meni ustaje, da mogu organizovati svoje vrijeme i raditi za sebe daje potrebni mir. Majka mi je uvijek govorila: "Radi u banci, banka ti je siguran posao". Šta znači siguran posao? Nikada ne znam kako finansijski stoji ta firma, mogu jedan dan dobiti otkaz, tek tako. Ako radiš sam, koliko god je teže u početku i komplikovanije, ti opet možeš biti siguran svaki mjesec koliko ćeš novca dobiti na kraju i sam se boriš za to.

Osim sigurnog izvora prihoda, ipak, za posao kojim se bavite je potreban i avanturistički duh, hoću reći, to mora biti karakterna crta.

- Da, sigurno. Bez toga ne može i nema ništa smisla.

Možete li sada uopće prebrojati koliko ste zemalja do sada posjetili, jeste li obišli skoro cijelu planetu Zemlju?

- Ma ne, ja sam samo procentualno vidio 45 posto planete, 84 zemlje, a do kraja godine bit će možda 90. Moj životni san je da obiđem sve nekim laganim tempom.

Vidjeli ste puno različitih kultura, upoznali se sa različitim nacijama, šetali važnim historijskim mjestima. Šta je na Vas ostavilo poseban utisak. Koja kultura, čija historija, koji ljudi? Gdje ćete se sigurno opet vratiti?

- To je najteže pitanje. Ali mogu reći koje mjesto me je oduševilo, a da nisam očekivao nikako. Većinu destinacija iščitaš, neko mišljenje ili stav, i to obično bude tako, ali 2020. godine u novembru kada se onako nije moglo nikako putovati, tada sam gledao gdje bi se ipak moglo ići i jedina zemlja koja je tada bila otvorena za putovanje bio je Pakistan i još možda neka zemlja. Odabrao sam Pakistan, bile su neke jeftine karte. Pomislio sam da bi se moglo otići tamo iako ništa nisam znao, a sve što sam čitao jeste da je to najnesigurnija zemlja na svijetu kao Afganistan, teroristi, Al Kaida. Kome god sam rekao gdje idem, svi su mi govorili: "Ti nisi normalan", a meni nikada nije bilo bolje. Pakistan je mnogo sigurniji nego Barcelona ili Pariz ili neki evropski gradovi jer apsolutno vam se neće ništa desiti. Ljudi su tako dobri. I moj stav prema migrantima koji dolaze ovdje se puno promijenio nakon toga jer ti ljudi stvarno su u poziciji takvoj da je ekonomska situacija jako loša, pa moraju ići. Ali je narod divan i hiljadu je neki malih primjera za to. Jednom smo bili ispred muzeja, stajali i razmišljali da li da snimimo nešto ili ne i nama priđe neki momak koji nas je posmatrao. Kupio nam je karte za muzej jer je mislio da mi nemamo para. I takvih milion stvari. Od toga da ako nemaš gdje jesti i spavati, da pitaš bilo koju osobu na ulici mogu li spavati kod tebe, svi će reći može i nahranit će te uz to.

Jako je puno kvalitetnih informacija na internetu, a isto tako, nažalost, puno je lažnih. Koliko si se još puta, osim za Pakistan, uvjerio da sve što si čitao su bile laži?

- Da, jeste. Pogotovo kada čitate neke američke novine. Puno njih piše o nama neke stvari koje su onako dosta netačne. Pišu da je BiH jedna od najnesigurnijih zemalja u Evropi. Gdje god sam bio, uvidio sam da postoje opasnije zemlje – bio sam u Hondurasu, Kolumbiji gdje ima jako puno ubistava, u Gvatemali, Brazilu. Stvarno postoje dijelovi gradova ili zemalja koji nisu sigurni uopće, ali generalno većina toga dosta je ok, većinu dijelova tih zemalja možeš obići normalno, možda ne u 23 sata, ali tokom dana možeš. Najbolja stvar putovanja je što shvatiš da je cijeli svijet dobar i što su ljudi generalno svugdje dobri i da ako postoji neki problem, to je mali procenat pojedinaca koji ih prave. Puno ljudi koji dođu kod mene kući i kada ih pitam šta su čuli o BiH, to obično budu katastrofa priče. Puno njih kaže da su čitali da ima jako puno mina. Znam da postoje, ali pored svih stvari koje imaju kod nas – poput prelijepe prirode, historije, hrane, kad čujem da neko piše o minama, bude mi fascinantno. Onda me ljudi pitaju da li kod vas postoji Coca-Cola, kečap. Isto možda mi gledamo neke zemlje. Prosto mediji učine to na neki način tako da ljudima uliju strah i neku dozu nepovjerenja.

VEZANI TEKST - Na festivalu u Njemačkoj: Robert Dacešin ponovo osvojio nagradu za video o Bosni i Hercegovini

Zato ste Vi tu, jedan ste od najboljih ambasadora BiH, a taj Vaš trud da prikažete domovinu u najljepšem izdanju je nagrađen svjetskim nagradama. Kada ste radili taj spot, jeste li uopće mogli zamisliti da će Vam donijeti svjetske nagrade iz sfere turizma?

- Pa nisam iskreno. Taj video je nastao iz ljubavi i sav taj sadržaj koji radim je iz čiste ljubavi. Nikakve firme ne stoje iz toga, nikakve kompanije to ne plaćaju. Jako me puno ljudi pita kada putujem vani, šta se može vidjeti kod vas i uvijek šaljem odvojene videe kao evo vidi Kravice, Štrbački buk, Livno.. I kažem sebi, hajde da ja napravim neki video koji ću moći poslati kada me neko pita o domovini, gdje bi sva ta ljepota bila na jednom mjestu, u jednom videu. I uradio sam taj video. Nije bilo u planu da se šalje na bilo kakve festivale jer ja prosto nisam znao ni da postoje ti festivali, ali se dogodilo da je ambasador BiH u Japanu Siniša Berjan vidio video i puštao ga na nekim svojim predavanjima. Tada mi se obratio i informisao me o festivalu u Japanu, uz poruku "prijavi se". Uradio sam to bez ikakvih očekivanja.

Zaboravio sam da sam poslao, i kroz mjesec-dva mi stiže mail da je video ušao u finale, a potom je osvojio prvo mjesto u konkurenciji od 1.542 videa. Bio sam šokiran. U tom nekom periodu video je osvojio nagradu prvo mjesto na festivalima u Istanbulu, Singapuru, Indiji, na jako puno festivala. U periodu od 1. do 20. oktobra je bilo glasanje za najbolji video u cijelom svijetu i kako su meni kasnije rekli, dobio je glasove iz 140 zemalja i najviše glasova ikada u historiji tog glasanja.

Uvijek srdačno dijelite i savjete kako što bolje proći na putovanjima. Kako se Vi pripremate, a da pri tome Vaš budžet ne prelazi neke ogromne cifre za kartu, smještaj i hranu?

- Sve dobro istražim prije nego krenem jer kad si na licu mjesta, nikada nemaš dovoljno dana, a ja hoću da iskoristim najbolje što mogu u tom vremenskom roku. Generalno, svaki trošak putovanja se dijeli na tri osnovne stvari. Prije svega trošak dolaska na neku destinaciju. Ima dosta letova iz Tuzle, Banje Luke, Sarajeva, to je sada dosta bolje nego prije i dosta je lakše. Praktično, na sve i jednu destinaciju u Evropi možete otići za 50-100 eura. Uvijek ima nekih jeftinijih letova. A onda iz tih zemalja, recimo ako neko putuje u Južnu Ameriku, obično su najbolji letovi iz Amsterdama i Pariza. Ako neko putuje naprimjer za istok, za Aziju, onda je Istanbul najbolji ili Katar. A sve to vremenom skontaš.

Što se tiče smještaja, dugo godina koristim jedan sajt gdje bukvalno čovjek može da noći kod drugih ljudi. I ja sam počeo da putujem tako. U pitanju je Couchsurfing. Ljudi iz cijelog svijeta mogu, ako putuju, da pošalju zahtjeve tim ljudima da prespavaju kod njih besplatno – noć, dvije, tri. Kod mene u Banjoj Luci je bilo ljudi iz 30 zemalja sigurno – Argentine, Australije, Južne Koreje, Tajvana... Uštediš dosta toga tako. Puno ljudi pita je li to provjereno. Jako je sigurno. Kad ja budem kod nekoga, ostavim komentar kako mi je bilo, pa onda oni koji će ići kod te osobe ostave komentar da li je ta osoba serijski ubica ili nije (smijeh). Najbolja stvar toga je što pored besplatnog smještaja, pored toga što uštediš novac, imaš osobu sa kojom kuhaš i jedeš. Uštediš i na hrani vrlo često, a dobiješ i dobre savjete od te osobe, šta da vidiš, šta ne. A ono što ti ostaje je tvoj trošak nekih suvenira, izlazaka. Većina mojih putovanja koliko god bila daleka, nisu bila nešto skupa.

Koje je bilo najskuplje, a koje najjeftinije?

- Jeftinih je bilo puno. Putovanje Koreja – Japan od 22 dana mislim da je koštalo 12.000 eura sa svim. Najskuplje putovanje bilo je Centralnom Amerikom prošle godine u proljeće jer je bio period korone i morao se raditi PCR test svugdje i bili su skupi. Bukvalno smo na to platili 1.500 KM, bilo je limita i koliko je moglo osoba biti u sobama, pa smo morali uzeti privatnije sobe.

Kod mene su dolazili ljudi koji putuje biciklom u Japan, drugi autostopom u Indiju, treći hodaju do Egipta. A oni ti kažu kao šta te košta, šta je problem? Vidiš da ni oni nemaju puno novca, ali prosto je "mindset" njihov takav da će oni radije prosto da žive sa manje. Ljudi su stvarno dobri i gdje god odete, naći ćete nekoga ko će vam platiti ručak, nekoga ko će vam pomoći. Novac je bitan, ali više je do glave ljudi...

Šta je sljedeće - gdje ćete putovati, šta ćete snimati?

- Drugar i ja radimo dokumentarni film o Kubi, o životu na Kubi, koji bi ako sve bude ok, trebao da se nađe u kinima negdje na proljeće. Jer kada smo bili tamo, napravili smo puno materijala. Puno naših ljudi misli da je Kuba tropski raj, a realna slika života je mnogo teža. Ljudi žive zaista teško, prosječna plaća je 20 dolara, ljudi nemaju hrane i lijekova i htjeli smo da prikažemo život na Kubi i sve što se pogrešno percipira kod nas. Većina ljudi ima mišljenje da je Ernesto Che Guevara super, da je Fidel Castro super, da je taj kubanski sistem drugačij. Ali kada čovjek istraži, kada sa nekim ko je tamo razgovara, onda shvati da je Che Guevara, koji se smatra za nekog revolucionara i idolom mnogih ljudi, zapravo ubio mnogo drugih ljudi jer je bio loš lik. Ali medijski je od njega napravljen simbol nečega što nije. Tako da ideja tog filma će biti da se sruše stereotipi o nekoj zemlji koja je ovde dosta popularna i da se prikaže realna slika.

Paralelno s tim radimo novi film o BiH koji ćemo opet aplicirati za neke festivale. Trebao bi da bude gotov do kraja januara. Treba nam još jedan sunčan dan da se nešto snimi, a uskoro bi trebala izaći i jedna knjiga koja je gotova. Bit će to, a putovanja će biti prilično spontana.

Kada sve stignete?

- Kada već to pitate, moram spomenuti da za vikend u Banjoj Luci pravimo jedan putnički festival jer mi je to dugo bila želja da se napravi događaj gdje će doći putnici iz drugih krajeva, koji će pričati o putovanjima. Uvijek su neki projekti i uvijek je zabavno po tom pitanju.