Biljka ruta je igrala nekad veliku ulogu kod starih Egipćana, a Grci i Rimljani su je cijenili kao svetu biljku i kao začin. Spominjao je i Hipokrat. U narodu se znaju našaliti pa kažu kako ruta najbolje uspijeva kada se ukrade.
U ljekovite svrhe se koristi njeno lišće i rascvjetala biljka, bez korijena. Koristi se u obliku praška, čaja, tečnog estrakta i kao tinktura.
U narodnoj medicini se koristi za reguliranje probave, nervoznog lupanja srca, pri menstrualnim bolovima, uganuću zglobova, iščašenjima, gihtu i kožnom osipu, za liječenje glaukoma, odnosno, problema s vidom.
Uzimanjem prevelikih količina rute pojavljuju se želudačne i crijevne tegobe, oticanje jezika i jako curenje iz nosa.
Interesantno je da muhe, stjenice, buhe i zmije bježe iz vrta u kojem raste rutica, a samo nekoliko njenih listova u ormaru uspješno djeluje protiv moljaca. Naime, cijela biljka ima intenzivan miris koji potječe od lako hlapljivih ulja iz žlijezda smještenih u zeljaste dijelove biljke, a okus joj je mirođijski.
Raste na siromašnom tlu, na kamenjarima, ali se također uspješno uzgaja u vrtovima i na poljima.