U očima mnogih oni su neustrašivi, odvažni, hrabri momci, Spidermani, kako im, kada ih ugledaju na nekoliko desetaka metara iznad zemlje na užetu, djeca vole dovikivati pokazujući prstom roditeljima u njihovom pravcu i govoreći kako bi i oni jednom kad porastu željeli raditi baš to.

No, oni, skromni, kakvi zaista jesu, sebe ne vide tako. Kažu kako svoj posao obavljaju kao i svi drugi ljudi, trudeći se da ga urade što bolje i u roku, kako bi klijent bio zadovoljan.

A oni su tim od pet, šest, sedam momaka različitih zanimanja, od profesora sporta, do inžinjera, iskusni planinari i aplinisti, članovi Planinarskog društva "Željezničar", koji pomažu svom kućnom budžetu radeći poslove na visinama.

Rade sve, od pranja staklenih površina na visokim zgradama i neboderima, postavljanja velikih reklamnih panoa, kablova za struju i videonadzor, do sanacija fasada i krovova, farbanja zgrada...

Jedan od njih je i 35-godišnji Sead Muhić iz Sarajeva, profesor sporta, otac dvoje djece. Na početku razgovora otkriva kako je sve počelo spontano još davne 2005, a krenuli su od poziva komšije da mu namjeste oluk, skinu mačku sa krova, posijeku drvo...

- Većinu poslova na visini radimo ja i Faruk Memić, a ostali radnici su na zemlji koji nas opslužuju materijalom i alatom. Uglavnom, većina radova usko je u vezi s alpinizmom i vještinama koje jedan alpinist treba znati. Tehnika koju mi koristimo u izvođenju radova na visini koristili su alpinisti dok su se penjali na vrhove. To je bila naša prednost u trenutku kada se na tržištu pojavila potreba za takvim intervencijama. Jednostvano nije bilo ljudi koji su bili školovani isključivo za visinske radove, pa su alpinisti počeli popunjavati tu prazninu - objašnjava Muhić.

Metoda kojom rade priznata je u Evropskoj uniji

Danas je malo visokih zgrada u BiH na kojima Sead i njegov tim nisu bili iz nekog razloga. A koliko su dobri u onome što rade možda najbolje govori podatak da sve češće dobijaju pozive za rad i u susjednim državama.

Faruk Memić, koji je i član Gorske službe spašavanja Sarajevo, ovih dana vratio se iz Hrvatske.

{$galerijaFotografija}

- Hrvatima radne snage definitivno fali, a i naše cijene usluga su povoljnije od njihovih. Često odlazim tamo na poziv, a radim sve kao i u našoj zemlji - govori Memić.

Dnevno najviše mogu oprati 250 kvadratnih metara staklene površine. No, kažu kako, ne vole, ako ne moraju, pretjerivati, pa je četiri sata rada na užetu nešto čega se pridržavaju.

Cjenovnik nemaju, pa cijenu dogovaraju na mjestu rada.

- Znali smo mi "zaglaviti" i po deset sati na užetu, ali tada od nas sutradan nema ništa jer vrijeme, položaj sunca, itekako utječu na čovjeka koji radi ovaj posao. Znao nas je usred posla "uhvatiti" takav pljusak, da smo po sat čekali da kiša prestane, a onda onako mokri do kože nastavili bi raditi – dodaje Memić.

Za razliku od firmi, čiji radnici ovaj posao rade uz pomoć lifta, Sead i Faruk niz zgradu se spuštaju zahvaljujući užetu na kojem je instalirana mala klupica za sjedenje.

Metoda kojom obavljaju posao nije improvizacija. Naziv joj je "pristup užetom" i zvanično je priznata u Evropskoj uniji.

- Prednost ovakvog načina rada je što možete ići beskonačno visoko, a dizalica su ograničene. Imamo obični pojas koji se navuče na kukove i dvije kopče na koje se vežemo. Naravno, tu su i sprave koje služe za spuštanje po užetu. Kad dođemo do željene visine postoji uređaj koji se blokira i možemo početi sa poslom – objašnjava Muhić.

Otkrivaju kako je najveća visina, na kojoj su do sada radili, 110 metara visoki dimnjak Termoelektrane u Kaknju.

- Što smo visočije, to je bolje jer je tada manje štrikova za veš, kablova, antena, a to su sve stvari koje nas ometaju dok radimo – ističe Faruk.

Prvi ozbiljan posao, kada su prije 15-ak godina počinjali raditi, imali su u Crnoj Gori, a završio je, kaže Sead, njihovim hapšenjem na granici sa BiH.

- Sjećam se, bilo je to u vrijeme kada je T-Mobile kupio crnogorsku operativnu mrežu. U to vrijeme po Crnoj Gori provodila se kampanja, vrijeme kada je trebalo postaviti veliki broj reklama na zgrade po čitavoj zemlji. U tom trenutku dolje to niko nije radio, pa smo se mi, na poziv jedne zagrebačke firme, koja je preuzela taj posao, odazvali. Sve smo završili u najboljem redu, a onda smo na izlasku iz Crne Gore u Šćepan Polju uhapšeni jer je bio problem preko granice prenijeli alat sa kojim smo radili, a nismo imali papire. U pritvoru smo bili 12 sati. Na svu sreću, na kraju se sve dobro završilo - prisjeća se Muhić.

Iako prije odlaska na zadatak prolaze kroz ozbiljne pripreme, kažu kako je bilo situacija kada su im životi bili ugroženi. No, strah je, uvjeravaju nas, emocija koju ne osjećaju.

- Jedini strah koji osjećam je onaj da nam klijent neće platiti nakon što uradimo posao. Naše je pravilo kad krenemo sa spuštanjem, u tom trenutku sve što nam je potrebno moramo imati sa sobom. Dešavalo se naravno, i da nešto zaboravimo, a onda reaguje kolega koji nas opslužuje. Držimo se radnog sistema, ali pored njega imamo i BackUp sigurnosni sistem, koji nas, u slučaju da prvi zakaže, potpuno preuzima. Do sada nismo bili u takvoj situaciji - govori Sead.

Na 17. spratu "dočekala ih" oskudno odjevena žena

U moru poslova koje su radili, neke "simpatične situacije", kaže Faruk, dugo će pamtiti. Među njima je i trenutak kada su greškom završili u zgradi Ambasade Albanije u BiH jer su ih neki, misleći da su električari, poslali tamo da "završe posao".

- Nismo električari, ali često na visinama povlačimo kablove za videonadzor i alarme. Možemo doći sa vanjske strane hangara i zašarafiti kanalicu kroz koju će ići instalacija. Tako smo jednom, jer su neki mislili da smo električari, završili u Albanskoj ambasadi na Baščaršiji da im ruter formatiramo i premjestimo televizor sa jednog zida na drugi. Jednom smo na 17. spratu stambene zgrade, dok smo nešto radili, ugledali prelijepu ženu oskudno odjevenu kako se fenira. Bila nam je okrenuta leđima. Žena jednostavno nije očekivala da se na toj visini može pojaviti neko sa druge strane prozora i vidjeti je. Pokucali smo na prozor, mahnuli joj, malo se prepala, ali se na kraju sve dobro završilo... - prisjeća se uz osmijeh Faruk.

Često im se, kažu, dešava da kad rade na visokoj zgradi, ljudi otvaraju prozore i mole za "fotografiju sa Batmanom".

- Dugo ću pamtiti doživljaj jednog našeg kolege, koji je po struci inžinjer mašinstva, a koji se "potrefio" jednom na zgradi. Žena ga je ugledala, otvorila prozor i kazala mu: "Moj sine, što si izabrao opasan posao, mogao si barem pravo završiti". Toga se često sjetim i uvijek plačem od smijeha - kaže Muhić.

Posla, otkrivaju, najviše imaju s proljeća, a najmanje u zimskom periodu. Kad prođe sezona, kreću sa onim u ono u čemu najviše uživaju, a to su bh. planine, osvajanje evropskih i svjetskih vrhova, vožnja bicikla i motora.

- Već imamo dogovorene poslove za potečak marta, ali se radujemo ljetu i jeseni do kada ćemo skupiti malo novaca, a onda krenuti put Maroka da napunimo duše - rekoše na kraju razgovora Sead i Faruk.