U gimnazijskim danima Senija Jašarević je od svoje nene, mamine mame, počela učiti da kera.

Bilo je, kaže, potrebno dosta vremena da savlada tu tehniku, a nedugo nakon što je naučila, keranje je silom prilika ostavila po strani.

- Uradila sam nekoliko komada za sebe i sve to ostavila. Kada sam bila u izbjeglištvu, heklala sam, a onda se ponovo vraćam keranju. Kada sam doselila u Sarajevo, s obzirom na to da nisam radila, aktivnije sam počela sa keranjem – priča Jašarević.

Sporo se, kaže, savladava keranje pa je sve manje i onih koji bi naučili da keraju.

- Treba vremena. Radila sam godinu, ali te radove nisam mogla ni sebi staviti negdje da to neko vidi, a kamoli da prodam. Ti radovi nisu ispunjavali moje neke kriterije. Sad sam se baš tome posvetila, imam vremena i volim da radim – kaže Jašarević.

Tradicija je nešto što se čuva, a keranje je rijetka vrsta ručnog rada i malo je žena i udruženja koje gaje ovu vrstu ručnog rada.

- Ljubav prema keranju me drži uz iglu i konac. Treba dosta strpljenja i vremena. Skuplje je dosta nego druge vrste ručnog rada jer se sporo i dugo radi. Morate uraditi prije svega goblen na veoma tankom materijalu, pa se taj goblen poslije obrađuje, nakon toga se kera okolo i po želji se povećava i širi da li salveta ili stoljnjak – pojašnjava.

{$galerijaFotografija}

Za keranje se koristi šivaća igla i konac, što tanji, pojašnjava, to je rad skuplji i kvalitetniji.

- Heklam, pletem, ali uglavnom najviše keram. Onaj ko zna šta je keranje, zna ga i cijeniti. Ako je neko iz kuće u kojoj se znala vrijednost i u kojoj se cijenio ručni rad, tako i sam zna da cijeni njegovu vrijednost. Ima i onih kojima se zavrti kada kažem koliko košta, pitaju je li plastično, ali mojih radova ima po cijelom svijetu – navodi.

Uglavnom se kerane salvete koriste kao ukras na stolu, komodi, na tacnama, a naročito su se ranije, kaže, kerale jamenije.

- I dan-danas čuvam nekoliko keranih komada od svoje nene, mislim da im ima i više od 100 godina. To su muzejski primjerci, baš to čuvam i rat su preživjeli – kazala je Jašarević.

Za manji komadić treba i do dva dana, ali za stoljnjake veće od metar treba puno više vremena.

Još nije svoje znanje prenijela na nekog drugog, ali kaže da bi, ukoliko bi bilo zainteresiranih, rado to učinila.

- Bilo je zainteresiranih žena, ali kada kažem da bi ta neka obuka trajala barem dva mjeseca, one lahko odustaju, a šteta je jer će sve manje žena biti koje keraju. Ovaj rad nema cijene. Nekada se njegova vrijednost mjerila sa vrijednošću zlata baš zato što je teško raditi, mustre su jako zahtjevne – kaže Jašarević.

Ni sama ne zna koliko je radova napravila, ali sigurno je da će ih, ako je zdravlje posluži, biti još puno.