Srijeda, 29.01.2020.

Velika afera

Skandal koji će uzdrmati SAD: Dokumenti otkrivaju kako su američke vlasti lagale o ratu u Afganistanu

Od 2001. godine, Ministarstvo obrane, State Department i USAID potrošili su u Afganistanu, prema procjenama, između 934 milijarde i 978 milijardi dolara

Povjerljivi vladini dokumenti koji su u posjedu Washington Posta otkrivaju da visoki američki dužnosnici nisu govorili istinu o ratu u Afganistanu, te da su davali netačne izjave skrivajući dokaze koji sugeriraju da u tom ratu nisu mogli pobijediti.

Dokumenti su nastali u okviru projekta kojim su se ispitivali suštinski propusti u okviru najdužeg oružanog sukoba u historiji SAD-a. Oni uključuju više od 2.000 stranica prethodno neobjavljenih bilješki nastalih tokom razgovora s ljudima koji su imali direktnu ulogu u ratu, od generala i diplomata do radnika i afganistanskih zvaničnika.

Američka vlada pokušala je zaštititi identitete ogromne većine ispitanih i prikriti skoro sve svoje primjedbe. Washington Post je do dokumenata došao na osnovu Zakona o slobodi informiranja i to nakon trogodišnje pravne bitke. U intervjuima je više od 400 insajdera kritikovalo politiku SAD-a u Afganistanu.

- Bili smo lišeni suštinskog razumijevanja Afganistana, nismo znali šta radimo - rekao je Douglas Lute, general koji je služio za vrijeme administracije predsjednika Georgea W. Busha i Baracka Obame.

Lute je to izjavio u razgovoru koji je vođen 2015. godine, naglasivši da uopće nisu znali šta rade u Afganistanu.

- Kad bi američki narod znao razmjere ove disfunkcije... 2.400 izgubljenih života - dodao je Lute, optužujući Kongres, Pentagon i State Department za smrt vojnika.

Od 2001. godine, više od 775.000 američkih vojnika raspoređeno je u Afganistan, a mnogi od njih u više navrata. Od toga je 2.300 poginulo, a 20.589 je ranjeno.

U intervjuima je iznesen širok repertoar grešaka napravljenih tokom rata, a ističe se kako tri predsjednika - George W. Bush, Barack Obama i Donald Trump - te njihovi vojni zapovjednici, nisu uspjeli ispuniti svoja obećanja o Afganistanu.

Govoreći uz pretpostavku da njihove primjedbe neće postati javne, američki dužnosnici priznali su da su njihove strategije ratovanja bile pogrešne i da je Washington potrošio ogromne svote novca pokušavajući preurediti Afganistan u modernu državu. U intervjuima se također ističu neuspjeli pokušaji vlade SAD-a da reducira korupciju, izgradi afganistansku vojsku i policiju, te ograniči trgovinu opijumom. Američka vlada nije izračunala koliko je potrošila na rat u Afganistanu, ali troškovi su ogromni. Od 2001. godine, Ministarstvo obrane, State Department i USAID potrošili su, prema procjenama, između 934 milijarde i 978 milijardi dolara. Ti podaci ne uključuju novac koji troše druge agencije, kao što su CIA i Ministarstvo za boračka pitanja, koje je odgovorno za medicinsku njegu ranjenih veterana.

- Šta smo dobili za tri milijarde dolara – zapitao se Jeffrey Eggers, penzionisani SEAL-ovac i zaposlenik Bijele kuće za vrijeme Busha i Obame.

Dodao je da se Osama bin Laden nakon ubistva vjerovatno smijao u svom "vodenom grobu" zbog iznosa koji je potrošen u Afganistanu.

Dokumenti su također u suprotnosti sa nizom istupa američkih predsjednika, vojnih zapovjednika i diplomata koji su iz godine u godinu uvjeravali Amerikance da ostvaruju napredak u Afganistanu, te da taj rat se vrijedi voditi.

Nekoliko intervjuisanih ljudi opisalo je izričite i kontinuirane napore američke vlade da namjerno dovode u zabludu javnost. Oni su rekli da je bilo uobičajeno u vojnim štabovima u Kabulu i u Bijeloj kući da se iskrivljuju statistički podaci kako bi se učinilo da SAD pobjeđuje u ratu, iako to nije slučaj.

- Svaki podatak je izmijenjen kako bi se prikazala najbolja moguća slika - rekao je Bob Crowley, vojni pukovnik koji je služio kao viši savjetnik vojnih zapovjednika u 2013. i 2014. godini.

John Sopko, šef savezne agencije koja je provodila intervjue, priznao je za Washington Post da dokumenti pokazuju da se "američkim građanima neprestano lagalo".

Intervjui su nusprodukt projekta kojeg vodi Sopkova agencija, Ured specijalnog inspektora za obnovu Afganistana. Poznata kao SIGAR, agenciju je osnovao Kongres 2008. godine kako bi istražili rasipanje i prevare u ratnom području.

Prije pet godine ja SIGAR odstupio od uobičajene misije obavljanja revizija i pokrenuo sporedni projekat. Nazvan "Naučene lekcije", projekat vrijedan 11 miliona dolara imao je za cilj dijagnosticiranje propusta u politici u Afganistanu kako SAD ne bi ponovile greške sljedeći put kada napadnu neku zemlju ili pokušaju da obnove razrušenu državu.

Osoblje angažirano u projektu je intervjuiralo više od 600 ljudi. Većina su bili Amerikanci, ali analitičari SIGAR-a također su putovali u London, Brisel i Berlin kako bi razgovarali sa saveznicima u NATO-u. Pored toga, intervjuirali su dvadesetak afganistanskih zvaničnika, razgovarajući o programima obnove i razvoja.

Oslanjajući se dijelom na razgovore, kao i na druge vladine zapise i statistike, SIGAR je objavio 2016. sedam zvještaja u kojima se ističu problemi u Afganistanu i preporučuju promjene za stabilizaciju zemlje. Ali izvještaji, pisani gustom birokratskom prozom i fokusirani na vladine inicijative, izostavljali su oštre i najiskrenije kritike iz intervjua.

- Otkrili smo da strategija stabilizacije i programi koji se koriste za njeno postizanje nisu pravilno prilagođeni afganistanskom kontekstu, a uspjesi u stabilizaciji afganistanskih okruga rijetko su trajali duže od fizičke prisutnosti koalicionih trupa i civila – navodi se u uvodu jednog od izvještaja, objavljenog u maju 2018.

Izvještaji su takođe propustili imena više od 90 posto ljudi koji su intervjuirani za projekt. Dok je nekoliko zvaničnika pristalo zvanično govoriti, agencija je saopćila da je obećala anonimnost svima ostalima s kojima je razgovarala kako bi izbjegla kontroverze oko politički osjetljivih pitanja.

Po Zakonu o slobodi informiranja, Washington Post je u augustu 2016. zatražio zapise iz projekta "Naučene lekcije", a SIGAR je to odbio tvrdeći da su dokumenti povjerljivi i da ih javnost nema pravo vidjeti. Washington Post je morao tužiti SIGAR i to dva puta. Agencija je na kraju otkrila više od 2.000 stranica neobjavljenih bilješki i transkripata iz 428 intervjua, kao i nekoliko audio snimaka.

Dokumenti identificiraju 62 osobe koje su intervjuirane, ali SIGAR je zacrnio imena 366 osoba. U pravnim podnescima, Agencija je tvrdila da se na te osobe treba gledati kao na zviždače i doušnike koji bi se mogli suočiti sa ponižavanjem, uznemiravanjem, odmazdom ili fizičkim povredama ako njihova imena postanu javna.

Povezivanjem datuma i drugih detalja iz dokumenata, Washington Post je idenfiticirao još 33 osobe koje su intervjuirane, uključujući nekoliko bivših ambasadora, generala i zvaničnike Bijele kuće.

Washington Post je zatražio od sudije da prisili SIGAR da otkrije imena svih ostalih intervjuiranih, tvrdeći da javnost ima pravo znati koji zvaničnici kritikuju rat i tvrde da je vlada dovela u zabludu američki narod. Washington Post također tvrdi da zvaničnici nisu zviždači ili informatori, jer nisu saslušavani u okviru istrage. Odluka sudije Amy Berman Jackson sa američkog okružnog suda u Washingtonu čeka se od kraja septembra.

Prije nego što se presuda donese, Washington Post je počeo sa objavljivanjem dokumenata kako bi informirali američku javnost dok Trumpova administracija pregovara sa talibanima i razmatra hoće li povući 13.000 američkih trupa koje se nalaze u Afganistanu.

Generalni inspektor Sopko izjavio je za Washington Post da ne skriva kritike i sumnje u rat koje su zvaničnici istaknuli u intervjuima. Rekao je da su njegovom uredu potrebne tri godine da objavi evidenciju, jer ima malo osoblja i zato što su druge savezne agencije morale pregledati dokumente kako bi se spriječilo da državne tajne budu otkrivene.

Zapisi o intervjuima su sirovi i neuređeni, a osoblje SIGAR-ovog projekta nije ih uklopilo u jedinstvenu cjelinu. Ali oni su prepuni strogih procjena ljudi koji su oblikovali ili provodili američku politiku u Afganistanu.

- Ne napadamo siromašne zemlje kako bi ih učinili bogatim. Ne napadamo autoritarne zemlje kako bismo ih učinili demokratskim. Napadamo nasilne zemlje kako bismo ih učinili mirnim i u Afganistanu očigledno nismo uspjeli - rekao je James Dobbins, bivši visoki američki diplomata koji je za vrijeme Busha i Obame služio kao specijalni predstavnik za Afganistan.

Washington Post je dobio stotine stranica prethodno povjerljivih bilješki o ratu u Afganistanu koje je diktirao ministar odbrane Donald H. Rumsfeld između 2001. i 2006. godine. Radi se o kratkim uputstvima ili komentarima koje je šef Pentagona diktirao svojim podređenima, često i nekoliko puta dnevno.

Rumsfeld je dio dokumenata objavio 2011. godine, zajedno sa svojim memoarom "Poznato i nepoznato". Ali većina njegovih dokumenata, oko 59.000 stranica, ostalo je tajna.

Prije dvije godine, kao odgovor na tužbu koju je podnio Nacionalni arhiv sigurnosti, neprofitni istraživački institut sa sjedištem na Univerzitetu George Washington, Ministarstvo odbrane započelo je pregledavanje i objavljivanje preostalih Rumsfeldovih dokumenata. Arhiv je te dokumente dostavio Washington Postu.

Zajedno, SIGAR-ovi intervjui i Rumsfeldovi dokumenti koji se odnose na Afganistan predstavljaju tajnu historiju rata i nespojivu ocjenu 18 godina sukoba.

Mnogi od Rumsfeldovih dokumenata ukazuju na probleme koji i dalje proganjaju američku vojsku, više od decenije kasnije.

- Možda sam nestrpljiv. U stvari, znam da sam pomalo nestrpljiv - napisao je Rumsfeld u jednoj poruci upućenoj nekolicini generala i viših pomoćnika.

- Nikada nećemo povući američku vojsku iz Afganistana ako se ne pobrinemo da se nešto dogodi što će pružiti stabilnost koja će nam biti potrebna odemo. U pomoć! – dodao je u zapisu od 17. aprila 2002. godine, šest mjeseci nakon što je rat započeo.

Sa svojim iskrenim opisima kako su SAD zaglavile u ratu, kao i odlučnošću vlade da to sakrije od javnosti, dokumenti iz projekta "Naučene lekcije" podsjećaju na dokumente Pentagona, najtajniju historiju Ministarstva odbrane u vrijeme rata u Vijetnamu. Kada su procurile 1971. godine, dokumenti iz Pentagona izazvali su senzaciju, otkrivši da je vlada dugo dovodila u zabludu javnost o ulozi SAD-a u Vijetnamu. Sabrana u 47 tomova, studija na 7.000 stranica u potpunosti se temeljila na internim vladinim dokumentima. Kako bi sačuvao tajnu, ministar odbrane Robert McNamara izdao je naredbu kojom autorima zabranjuje razgovor s bilo kime.

SIGAR-ov projekat "Naučene lekcije" nije imao takva ograničenja. Osoblje je obavljalo razgovore između 2014. i 2018., uglavnom s zvaničnicima koji su služili tokom vladavine Busha i Obame.

Napravljeni su transkripti za oko 30 intervjua. Za ostale su prekucani sažeci. Neki intervjui su neobjašnjivo kratki. Zapisnik o intervjuu s Johnom Allenom, generalom koji je predvodio američke i NATO snage u Afganistanu od 2011. do 2013., sastoji se od pet pasusa.

Nasuprot tome, zapisi o intervjuima s drugim utjecajnim ličnostima mnogo su obimniji. Bivši američki ambasador Ryan Crocker dao je dva intervjua na 95 prekucanih stranica. Nijedan dokument nije označen kao povjerljiv. Nakon što ih je Washington Post zatražio, intervenirale su druge agencije, pa su neke dokumente označili kao povjerljive.

State Department, na primjer, tvrdio je da bi objavljivanje dijelova određenih intervjua moglo ugroziti pregovore s talibanima o okončanju rata. Ministarstvo odbrane i DEA također su neke odlomke intervjua označili kao povjerljive.

Intervjui iz projekta "Naučene lekcije" sadrže malo detalja o vojnim operacijama. Ali sadrže bujicu kritika koje opovrgavaju službeni narativ o ratu, od njegovih najranijih dana do početka Trumpove administracije.

Na početku, na primjer, američka invazija na Afganistan imala je jasan cilj, da se osveti Al-Qaedi i spriječi ponavljanje napada od 11. septembra 2001. Ipak, intervjui pokazuju da su se, kako se rat odmicao, ciljevi i misija stalno mijenjali, a nedostatak vjere u američku strategiju ukorijenio se unutar Pentagona, Bijele kuće i State Departmenta.

Temeljna neslaganja ostala su neriješena. Neki američki zvaničnici željeli su iskoristiti rat kako bi Afganistan pretvorili u demokratsku državu. Drugi su željeli transformirati afganistansku kulturu i povećati ženska prava. Drugi su htjeli preoblikovati regionalnu ravnotežu snaga između Pakistana, Indije, Irana i Rusije.

Intervjui također otkrivaju kako su se američki vojni zapovjednici borili da objasne protiv koga se bore, a kamoli zašto. Da li je Al-Qaida bila neprijatelj, ili su to talibani? Da li je Pakistan bio prijatelj ili protivnik? Šta je sa Islamskom državom i zbunjujućim nizom stranih džihadista, a kamoli ratnika na platnim spiskovima CIA-e? Prema dokumentima, američka vlada nikada nije ponudila odgovor. Kao rezultat toga, na terenu američke trupe često nisu mogle razlikovati neprijatelja od prijatelja.

- Mislili su da ću doći do njih sa mapom, da im pokažem gdje žive dobri, a gdje loši momci. Bilo im je potrebno nekoliko razgovora da shvate da nisam imao te podatke u svojim rukama. U početku su se samo pitali: "A ko su negativci, gdje su?" - rekao je jedan neimenovani bivši savjetnik tima Vojnih specijalnih snaga 2017. godine

Ni Pentagon nije znao mnogo više.

- Ne znam ko su loši momci - požalio se Rumsfeld u poruci od 8. septembra 2003. godine

SAD su izdvojile više od 133 milijardi dolara za izgradnju Afganistana, više nego što je potrošeno u okviru Marshallovog plana nakon Drugog svjetskog rata.

Intervjui pokazuju kako je grandiozni projekat izgradnje nacije bio loš od samog početka. Američki zvaničnici pokušali su stvoriti demokratsku vladu u Kabulu po uzoru na njihovu u Washingtonu. To je bio strani koncept za Afganistanace, naviknute na tribalizam, monarhizam, komunizam i islamsko pravo.

- Naša politika je bila da stvorimo snažnu centralnu vladu, što je idiotizam, jer Afganistan nema historiju jake centralne vlade. Vremenski okvir za stvaranje jake centralne vlade je 100 godina, a mi nismo imali to vrijeme - rekao je neidentificirani bivši službenik State Departmenta 2015. godine.

Tokom vrhunca borbi, od 2009. do 2012. godine, američki zakonodavci i vojni zapovjednici vjerovali su da što više troše na škole, mostove, kanale i druge projekte, brže će se sigurnost unaprijediti. Humanitarni radnici rekli su da je to kolosalna pogrešna procjena.

Jedan neimenovani izvršni direktor USAID-a pretpostavio je da je 90 posto onoga što su potrošili bilo prekomjerno.

- Izgubili smo objektivnost. Dali su nam novac, rekli su da ga potrošimo i to smo učinili, bez razloga – kazao je.

Mnogi humanitarni radnici optužili su Kongres za ono što su smatrali bezobzirnom žurbom s trošenjem. Pomoć je rezultirala i ogromnom korupcijom.

Christopher Kolenda, vojni pukovnik koji je nekoliko puta služio u Afganistanu i koji je savjetovao tri američka generala zadužena za rat, rekao je da se afganistanska vlada, koju je predvodio predsjednik Hamid Karzai, "samoorganizovala u kleptokratiju" do 2006. godine i da američki zvaničnici nisu uspjeli prepoznati smrtonosnu prijetnju koju je predstavljala njihova strategija.

- Volim da koristim analogiju karcinoma. Sitna korupcija je poput raka kože; postoje načini za liječenje i vjerovatno ćete biti dobro. Korupcija u ministarstvima višeg nivoa je poput raka debelog crijeva; to je gore, ali ako to otkrijete na vrijeme, vjerovatno ćete biti uredu. Kleptokratija je, međutim, poput raka mozga; to je fatalno – kazao je.

Korupcija je uništila novu afganistansku vlast. Sa sudijama i šefovima policije i birokratima koji iznuđuju mito, mnogi Afganistanci su se okrenuli talibanima da uvedu red.

- Naš najveći pojedinačni projekat, na žalost i nenamjerno, možda je bio razvoj masovne korupcije - rekao je Crocker, koji je bio američki diplomata u Kabulu 2002. i opet od 2011. do 2012.

Iz godine u godinu, američki generali govorili su u javnosti da postižu stalni napredak u obučavanju afganistanske vojske i nacionalnih policijskih snaga koje mogu odbraniti zemlju bez strane pomoći.

Međutim, u intervjuima američki vojni treneri opisali su afganistanske snage sigurnosti kao nesposobne, nemotivirane i pune dezertera. Nijedan nije izrazio uvjerenje da bi afganistanska vojska i policija ikada mogli samostalno zaustaviti, a pogotovo poraziti talibane. Više od 60.000 pripadnika afganistanskih snaga sigurnosti je ubijeno, a to je smrtnost koju su američki zapovjednici nazvali neodrživom.

Jedan američki vojni oficir procijenio je da su jedna trećina regruta u policiji bili "narkomani ili talibani". Još jedan ih je nazvao "budalama koje kradu" jer su iz američkih baza pljačkali toliko goriva da su neprestano mirisali na benzin.

- Ideja da bi mogli tako brzo i tako dobro mogli izgraditi vojsku bila je suluda - rekao je neimenovani visoki zvaničnik USAID-a.

U međuvremenu, Afganistan je postao vodeći svjetski izvor opijuma. Američke vlasti su potrošile devet milijardi dolara u borbi protiv te pošasti u posljednjih 18 godina, ali afganistanski farmeri uzgajaju više opijumskog maka nego ikad. Prošle godine Afganistan je bio odgovoran za 82 posto globalne proizvodnje opijuma.

U intervjuima su bivši zvaničnici opisali gotovo sve što su učinili kako bi ograničili uzgoj opijuma.

- Izjavili smo da je naš cilj uspostaviti tržišnu ekonomiju. Mislio sam da smo trebali odrediti procjenu trgovine drogom. To je jedini dio tržišta koji radi – kazao je Douglas Lute, vojni zapovjednik od 2007. do 2013. godine.

Od početka, Washington zapravo nikada nije smislio kako da uključi rat protiv droge u svoj rat protiv Al-Qaede. Do 2006. američki zvaničnici su se plašili da su trgovci narkoticima postali jači od afganistanske vlade i da je novac od trgovine drogom pokretao pobune. Nijedna jedina agencija ili država nije bila zadužena za afganistansku strategiju borbe protiv droga, tako da su se State Department, DEA, američka vojska, NATO saveznici i afganistanska vlada neprestano "sudarali glavama".

Agencije i saveznici pogoršali su stvari prihvatajući nefunkcionalnu zbrku programa. U početku su afganistanskim uzgajivačima maka Britanci platili da unište svoje usjeve, što ih je samo ohrabrilo da sade više sljedeće sezone. Kasnije je američka vlada bez naknade uništavala polja maka, što je samo naljutilo poljoprivrednike i ohrabrilo ih da se pridruže talibanima.

- Bilo je tužno vidjeti kako se toliko ljudi ponaša tako glupo - rekao je jedan američki zvaničnik.

U početku su se visoki američki zvaničnici smijali mogućnosti da se u Afganistanu ponovi vijetnamsko iskustvo.

- Naučili smo nekoliko vrlo važnih lekcija u Vijetnamu. Ljudi me često pitaju: "Koliko će ovo trajati?" Ova bitka trajat će onoliko vremena koliko je potrebno da se Al-Qaida privede pravdi. Može se dogoditi sutra, može se dogoditi za mjesec dana, a može potrajati i godinu ili dvije. Ali mi ćemo pobediti – kazao je Bush 11. oktobra 2001. godine, nekoliko dana nakon prvih vojnih intervencija.

Međutim, američki zvaničnici su pribjegli staroj taktiki iz Vijetnama, manipuliranju javnim mnijenjem. Na konferencijama za novinare i drugim javnim nastupima odgovorni za rat slijedili su istu matricu. Uvijek su, neovisno o stanju na terenu, govorili kako napreduju.

Na primjer, neke poruke koje je Rumsfeld diktirao pokazuju da je dobio niz neobično oštrih upozorenja iz ratne zone 2006. godine.

Nakon povratka iz misije u Afganistanu, penzionisani general Barry McCaffrey izvijestio je da su talibani postigli impresivan povratak i predvidio da ćemo "u naredna 24 mjeseca naići na vrlo neugodna iznenađenja."

- Afganistansko nacionalno rukovodstvo kolektivno je prestrašeno zbog toga što ćemo u narednih nekoliko godina napustiti Afganistan, ostavljajući posao NATO-u, i cijela stvar će se ponovo srušiti - napisao je McCaffrey u junu 2006.

Dva mjeseca kasnije, Marin Strmecki, civilni savjetnik Ramsfelda, dao je šefu Pentagona povjerljiv izvještaj na 40 stranica ispunjen lošim vijestima. Rečeno je da se protiv afganistanske vlada gradi ogromno narodno nezadovoljstvo zbog korupcije i nesposobnosti. Također je rečeno da su talibani postajali sve jači, zahvaljujući podršci Pakistana, američkog saveznika.

Ipak, uz Rumsfeldov lični blagoslov, Pentagon je sakrio tmurna upozorenja i ispričao javnosti sasvim drugačiju priču.

U oktobru 2006. godine, Rumsfeldovi savjetnici su napravili dokumen pod nazivom "Afganistan: Pet godina kasnije". Napunjen optimizmom, istaknuo je više od 50 obećavajućih činjenica i brojk.

- Pet godina kasnije, postoji mnoštvo dobrih vijesti. Iako je u nekim krugovima postalo moderno nazvati Afganistan zaboravljenim ratom ili reći da su SAD izgubile fokus, činjenice negiraju mitove – pisalo je u dokumentu.

Rumsfeld je smatrao da je to sjajno.

"Ovaj dokument je odličan rad. Kako ga koristimo? Treba li to biti članak? Op-ed komad? Brošura? Izjava za medije? Sve navedeno? Mislim da bi to trebalo doći do mnogih – napisao je.

Njegovi saradnici su se pobrinuli da dokument dođe do javnosti. Novu verziju poslali su novinarima i objavili na web stranicama Pentagona. Od tada, američki generali gotovo su uvijek propovijedali da rat dobro napreduje, bez obzira na stvarnost na bojnom polju.

- Mi postižemo stalni napredak – rekao je komandant 101. vazduhoplovne divizije general Jeffrey Schloesser u septembru 2008. godine, čak i dok su on i drugi američki zapovjednici u Kabulu hitno zahtijevali pojačanje kako bi se nosili sa jačanjem talibanskih vojnika.

Dvije godine kasnije, kako je broj stradalih među američkim i NATO trupama rastao, general-potpukovnik David Rodriguez održao je konferenciju za novinare u Kabulu.

- Prvo, stalno postižemo napredak - rekao je.

U martu 2011., tokom saslušanja u Kongresu, skeptični zakonodavci obrušili su se na generala Davida H. Petraeusa, zapovjednika američkih i NATO snaga u Afganistanu, sumnjajući u učinkovitost američke vojne strategije.

- U proteklih osam mjeseci došlo je do značajnog, ali teškog napretka - odgovorio je Petraeus.

Godinu dana kasnije, tokom posjete Afganistanu, ministar odbrane Leon Panetta držao se istog scenarija, iako je upravo on lično izbjegao samoubilački napad.

- Kampanja, kao što sam već istaknuo prije, je postigla značajan napredak - rekao je Panetta novinarima.

U julu 2016., nakon napada talibana na velike gradove, general vojske John W. Nicholson Jr., tadašnji zapovjednik američkih snaga u Afganistanu, ponovio je istu priču.

- Vidimo određeni napredak - rekao je on novinarima.

Za vrijeme rata u Vijetnamu, američki vojni zapovjednici oslanjali su se na sumnjiva mjerenja kako bi uvjerili Amerikance da pobjeđuju. Pentagon je preuveličavao brojke ubijenih neprijateljskih vojnika kako bi dokazao svoje rezultate.

U Afganistanu, s povremenim izuzecima, američka vojska uglavnom izbjegava objavljivanje broja stradalih. Ali intervjui sadrže brojna priznanja da je vlada rutinski reklamirala statistike za koje su zvaničnici znali da su iskrivljene, lažne ili potpuno neistinite.


Foto: Washington Post

Osoba koja je identificirana samo kao visoki dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost rekla je da je postojao stalni pritisak Obamine administracije i Pentagona da proizvedu brojke za pokazivanje rasta trupa od 2009. do 2011. godine, uprkos dokazima o suprotnom.

- Bilo je nemoguće stvoriti dobre metrike. Pokušali smo koristiti brojeve obučenih vojnika, nivo nasilja, kontrolu teritorija i nijedna od njih nije stvorila tačnu sliku - rekao je visoki dužnosnik NSC-a tokom 2016.

Čak i kada bi broj stradalih i drugi podaci izgledali loše, visoki dužnosnik NSC-a rekao je da su Bijela kuća i Pentagon spinovali do apsurdnosti. Samoubilački bombaški napadi u Kabulu predstavljeni su kao znak očaja talibana, da su pobunjenici previše slabi da bi se uključili u direktnu borbu. U međuvremenu, rast američkih žrtava naveden je kao dokaz da su američke snage vodile borbu protiv neprijatelja.

U ostalim izvještajima sa terena, vojni zvaničnici i diplomati koristili su istu retoriku. Bez obzira na dešavanja na terenu, tvrdili su da napreduju.

- Od ambasadora do nižerangiranih zvaničnika, svi kažu da radimo sjajan posao. Stvarno? Dakle, ako radimo tako sjajan posao, zašto se osjećam kao da gubimo? – kazao je 2015. Michael Flynn, penzionisani general.

Po dolasku u Afganistan, zapovjednici američkih vojnih brigada i bataljona dobili su istu osnovnu misiju: zaštititi stanovništvo i poraziti neprijatelja.

- Dakle, svi su dolazili na devet mjeseci ili šest mjeseci, i dobili su tu misiju, prihvatili su je i izvršili tu misiju. Tada su svi rekli, kad su otišli, da su izvršili su tu misiju. Svaki pojedini zapovjednik. Nijedan zapovjednik neće napustiti Afganistan i reći: "Znate šta, nismo ispunili svoju misiju." - rekao je Flynn, koji je kasnije kratko služio kao Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost,

Bob Crowley, pukovnik u penziji, koji je 2013. i 2014. služio kao savjetnik za protunapad u Afganistanu, rekao je da je "istina rijetko dobrodošla" u vojnom štabu u Kabulu.

Drugi visoki dužnosnici rekli su da veliku važnost pridaju posebno jednoj statistici, iako se radi o onom statističkom podatku o kojem američka vlada rijetko voli javno raspravljati.

- Mislim da je ključno mjerilo ono koje sam predložio, a to je koliko Afganistanaca bude ubijeno. Ako se broj povećava, onda ste gubimo. Ako se broj smanjuje, dobijamo. To je tako jednostavno - rekao je bivši američki diplomata James Dobbins pred senatskim vijećem 2009. godine.

U ratu je prošle godine ubijeno 3.804 afganistanskih civila, saopćeno je iz Ujedinjenih nacija. To je najviše u jednoj godini od kada su Ujedinjene nacije počele pratiti broj žrtava.

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh