open-navfaktor-logo
search
Problemi slijepih
Slijepi dobiju bijeli štap, ali ne i obuku, dok o psima vodičima i ne razmišljaju
Obuka za korištenje bijelog štapa u pravilu bi trebalo da traje 100 sati i košta oko 2.500 KM po osobi, što u FBiH ne mogu obezbjediti jer država ne plaća obuku
20.10.2018. u 21:24
get url
text

U Bosni i Hercegovini je oko 5.000 slijepih osoba, a manje od 200 njih kao pomoć pri kretanju koristi bijeli štap. Zašto ga ne koristi veći broj slijepih, razlozi su višestruki - od skupe obuke, straha da izađu na ulice zbog mnoštva prepreka, do stida koji nerijetko osjećaju slijepe osobe ili njihove porodice.

Fikret Zuko, direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo, kaže nam da pored svega i ne razmišljaju o psima vodičima, jer su oni izuzetno skupi.

- Ove godine mislim da smo obučili osmero slijepih u Federaciji u korištenju bijelog štapa. U pravilu potrebno je nekih 100 sati obuke, iako ide i do 160 sati. Ako je sat osobe koja obučava 25 KM, to je nekih 2.500 KM da bi se čovjek obučio. Međutim, mi to ne možemo platiti. U našem slučaju ljudi se obučavaju do 25 sati kako bi savladali elementarno, i to po osobi košta oko 600 KM.  Taj novac se obezbjeđuje preko projekata, to ne daje država - priča Zuko.

Dodaje kako je opet, s druge strane, teško motivisati ljude da počnu koristiti bijeli štap.

- Ne opredjeljuju se za štap zato što ih je sramota, ne mogu da prihvate sljepoću i onda mi puno radimo na podizanju samopouzdanja. Više potrošimo da čovjeka ubijedimo da koristi bijeli štap nego da ga obučimo, čast izuzecima. Kada bih iskustveno procjenjivao, ne vjerujem da više od 200 ljudi u BiH koristi bijeli štap. Relativno mali broj koristi jer nema adekvatne podrške, obuke, ali ima i dosta ljudi koji se stide i to vrlo često ne same slijepe osobe, već njihova familija. Prošle godine negdje u Butmiru obučavali smo čovjeka, a onda su komšije krenule s komentarima: "Pa bolan šta će ti to", "pa nije ti to nužda, nemoj se brukati", i na kraju odustane čovjek - ispričao nam je Zuko.

Dodaje da pored svih problema s kojima se susreću, i ne razmišljaju o psima vodičima.

- Oni su skupi "da Bog mili sačuva", oko 15 hiljada KM, jer je duga obuka. Na zapadu ih države plaćaju. Mi ne možemo dobiti ni Brajevu mašinu, a kamoli psa. U Federaciji nema slijepih s psima vodičima. Bio je jedan čovjek koji je imao takvog psa, ali mu je uginuo. Veoma je teško naći i da su pas i čovjek kompatibilni. Ima desetak godina i više da je u FBiH usvojen Zakon o psima vodičima, tako da kod nas takvi psi mogu u vozila gradskog prijevoza, ali nema cuka - kazuje Zuko.

Hamdo Kentra, koji je usljed ranjavanja u ratu ostao bez vida, koristio je štap '96. godine na potezu od Grbavice do Skenderije, a kaže nam i kako je bio u situaciji da dobije psa vodiča.

- Kada sam ja koristio bijeli štap, tada nije bilo toliko vozila, pa se nekako i moglo, a sada se ne bih usudio da gradom hodam s bijelim štapom. To pomagalo mi koristi izuzetno u zatvorenom prostoru. A i da bi neko koristio bijeli štap potrebna je obuka, a mi je ne dobijemo s bijelim štapom. Znate i kada dobijete zvučni toplomjer, Brajev sat, ili mašinu, neko vam mora pokazati kako se koristi. Što se tiče psa vodiča ja sam '95. prošao proceduru jer je jedna ambasadorica izrazila želju da mi pomogne i kupi psa vodiča. Na kraju mi je rečeno da moram biti mjesec dana u Zagrebu kao završno navikavanje na psa. Nisam mogao pristati na to jer ne mogu biti u drugom gradu bez pratioca - ispričao nam je Kentra.

Kaže da je u zemljama poput Švedske sve uređeno kada je riječ o psima vodičima.

- Radni vijek tog psa je osam godina, nakon čega se pas penzioniše. Osoba kojoj je do tada pomogao ga može zadržati, a ako ne želi, dobit će drugog psa vodiča. A kod nas? - uzalud pita na kraju našeg razgovora Kentra.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.