Srebrenica je danas pust grad u kojem jedva da možete sresti čovjeka na ulici, a i ako srenete, uglavnom su to osobe starije dobi, koje su odlučile posljednje godine života provesti tamo gdje su napravili prve korake. Na zemlji svojih očeva i djedova, uz bolna sjećanja sa ranama na srcima koje nikada neće zarasti ni prestati krvariti.

Tišina koja vlada Srebrenicom ledi krv u venama, a posebno je primjetna u danima pred 11. juli jer je to period kada svake godine umru posljednje nade majki, kćerki, sinova, supruga..., da će im se njihovi voljeni očevi, muževi, amidže, daidže, djedovi..., vratiti. Nisu, i neće nikada, a sa tim valja živjeti, odnosno preživljavati okružen onima koji su im ih oduzeli. Svirepo ubili!

{$galerijaFotografija}

Pandemija koronavirusa tu tišinu još više je naglasila. Mnogi objekti su zatvoreni, ljudi ponovo žive u strahu za vlastite i živote svojih najmilijih. Sada im prijeti i nevidljivi neprijatelj, a kao da im neprijatelja nije bilo dovoljno sve ove godine. 

- Ostalo je još nešto mladih, ali iskreno da vam kažem, žao mi ih je jer nemaju se čemu nadati. Ovdje je samo gore iz dana u dan. Srebrenica je mrtav grad, a mi, koji smo ostali tu, nama nije do života - sa knedlom u grlu nam je kratko kazao čovjek kojeg smo sreli na ulici.