Analizu prenosimo u cijelosti:
Film "Quo Vadis, Aida?" iz Bosne i Hercegovine ušao je 9. februara u uži izbor za Oskara za najbolji film na stranom jeziku Američke akademije filmskih umjetnosti i nauka. Riječ je o filmu o Srebrenici, preciznije o događajima unutar šireg narativa, koji su se odigrali u Srebrenici između 11. i 13. jula 1995. godine. Radnja filma odvija se u bivšoj fabrici akumulatora u Potočarima, gdje su bazu imali članovi holandskog bataljona mirovnih trupa Ujedinjenih nacija (Dutchbat). Film preispituje ulogu holandskih vojnika u tom događaju koji je doveo do toga da više od 2.000 muškaraca i dječaka pod njihovom zaštitom završi u zatočeništvu trupa bosanskih Srba, a zatim budu ubijeni u genocidu počinjenom protiv bošnjačkog stanovništva u istočnoj Bosni.
Glavni fokus filma je na događajima koji su se odigrali u okviru holandskog kompleksa, gdje je hiljade izbjeglica iz Srebrenice potražilo sklonište, uključujući neke članove porodica UN-a i osoblja holandskog bataljona. To je priča o izdaji i brutalnosti, priča koja se mogla dogoditi svakome od nas. Priča je donekle zasnovana na životu Hasana Nuhanovića, čovjeka kojeg poznajem i duboko poštujem, ali je riječ o fikciji koja se drži činjeničnog okvira događaja i objašnjava širu sliku genocida počinjenog po nalogu Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji služe kazne za zločine.
Premijera u Bosni i Hercegovini održana je u Memorijalnom centru Srebrenica sa više desetina preživjelih u publici. Od tog momenta, online armija srpskih nacionalista mobilizirala se u lokalnoj operaciji koja je imala za cilj smanjenje rejtinga filma na IMDb-u. Uprkos njihovim najboljim pokušajima, film će ipak biti dio načina na koji naše potomstvo uči o Srebrenici.
Kako to biva, otprilike u isto vrijeme kada je "Quo Vadis, Aida?" ušao u uži izbor za Oskara, Vlada Holandije odlučila je dodijeliti nagrade od 5.000 eura svim pripadnicima bataljona koji su bili u Srebrenici u julu 1995. godine, kao "gest zahvalnosti" za njihove proživljene traume. Društvo u Holandiji stavilo je svoje mirovnjake u centar nacionalnog narativa događaja u Srebrenici, što je donekle razumljivo, ali isključuje mnogo veći dio slike. Postoji veća priča koja mora biti ispričana: naša priča. Do sada, priča o Srebrenici je prepričavana na sudovima, pričalo je nekoliko akademika (nekih dobronamjernih, ali i onih zlonamjernih), kao i u medijima. Mi, koji smo preživjeli genocid, tek smo počeli da pričamo našu priču.
Naša priča je priča o hiljadama muškaraca koji su predati Srbima da budu ubijeni, dok su holandski vojnici postavljeni da ih štite stajali skrštenih ruku. To je priča o hiljadama muškaraca koji su pješice pokušali da se domognu sigurnosti, samo da bi bili lovljeni i ubijeni. To je priča i o desetinama hiljada žena i djece koji su prisilno deportirani. Priča o tri godine gladi, patnje i straha života pod opsadom. Priča o izdaji međunarodne zajednice koja je obećala da će nas štititi, a koja je dok su nas ubijali, samo skrenula pogled. U okviru ove priče, holandski bataljon samo je neukusna fusnota. Sve dok i dalje postavljaju holandske vojnike u središte svog narativa o Srebrenici, holandsko društvo, a posebno holandska vlada, u dosluhu su sa revizionističkim snagama koje pokušavaju prikriti ljudsku cijenu genocida u Srebrenici i ograničiti našu priču na periferne margine evropske istorije.
Nama nije potreban niko da priča našu priču. Mi biramo kako, kada i kome da je ispričamo. Kada ste preživjeli, nekada se teško "rastati" od vlastitog iskustva. Trenutak kada pričaš ili pišeš o tome, to više ne pripada samo tebi, već postaje dio šireg znanja. Ipak, kako bismo osigurali da se naše iskustvo pamti, neophodno je to uraditi. U tom smislu, "Quo Vadis, Aida?" je film koji je ispisao historiju samim tim što je snimljen. Kao prvi, nadam se, od mnogih filmova koji će biti snimljeni o Srebrenici, "Aida" govori u ime naše generacije - generacije koja je više mrtva nego živa.
(Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige: "Etničko čišćenje: politika i nasilje - srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji" i "Razglednica iz groba").