Život od 1995. godine za njega je bilo preživljavanje, jer bez tableta za smirenje, govori nam, ne može započeti ni završiti nijedan dan.

-  Preživio sam genocid. Po danu sam se krio među mrtvima. Uzeo bih leš, meni nepoznatog čovjeka uglavnom, stavio na sebe i tako čekao do noć kada sve utihne, kako bih nastavio dalje prema slobodi - prisjeća se Salihović.

{$galerijaFotografija}

Osim oca izgubio je tri tetka, sedam tetića, daidžu, amidžiće, amidže... i svi su pronađeni. Ostao je još njegov otac Bajro, kojeg će ukopati ovog 11. jula.

Bahrudin je neko vrijeme živio u Vogošći, da bi 1998. otišao u Švicarsku, odakle se 2002. godine vratio u Voljevicu, u rodni kraj. Danas tu živi sa suprugom i majkom, svaki dan gledajući u oči one koji su mu ubili pola porodice.

-  Svaki dan ih gledam. To su bili moji školski drugovi. Nemamo nikakav odnos, osim onoga što moramo. Nikada niko od njih nije pokazao bilo kakvo kajanje ili stid zbog onoga što je bilo. Ostavljeni smo na milost i nemilost da živimo sa ubicama - ističe Salihović.

Hasiba Musić, ove godine ukopat će supruga Kemala Musića, s kojim je bila tri i po godine u braku kada je svirepo ubijen.

-  Imala sam 24 i po godine kada s ga ubili. Ostala sam sama sa našom dvoipogodišnjom kćerkom. Sve ove godine sam se nadala da će se pojaviti, da će nam doći, ali sada kada su mu pronašli kosti, i kada gledam u njegov tabut, sve moje nade i snovi su umrli. Jedino što me održava u životu je što znam da ću imati mjesto gdje ću moći otići porazgovarati sa njim i proučiti mu fathu- kroz suze govori Hasiba.

{$galerijaFotografija}

Kadu Krimić sreli smo uplakanu nad tabutom zeta Hasiba Hasanovića. Njena sestra nije mogla doći, jer je za nju taj susret suviše bolan.

- Moja Amela više nema nade. Nema više nade - govori gotovo panično u suzama Kada i nastavlja:

- Muž jo je imao 25 godina kada su ga ubili. Ostala je sama sa kćerkom od četiri godine. I ja sam izgubila muža, pokopala sam ga 2009. godine. Ovo nije život, ovo je preživljavanje.