open-navfaktor-logo
search
Članarine i oprema
Sve se plaća: Koliko roditelje košta ako žele da im se djeca bave sportom?
Osim članarina, roditelji su u većini slučajeva dužni svojoj djeci osigurati opremu za treniranje, koja za neke sportove košta po nekoliko stotina maraka, pa i više, kao i plaćati kotizacije i putovanja na takmičenja, kao i ostale (ne)predvidive troškove
21.12.2019. u 20:05
get url
text

Bavljenje sportom ili bilo kojom drugom fizičkom aktivnošću za djecu je veoma poželjno, ali koliko god to bilo poznato, nemaju svi roditelji mogućnost djecu upisati u neki klub ili školu sporta, zato što to košta.

Osim članarina, roditelji su u većini slučajeva dužni svojoj djeci osigurati opremu za treniranje, koja za neke sportove košta po nekoliko stotina maraka, pa i više, kao i plaćati kotizacije i putovanja na takmičenja, kao i ostale (ne)predvidive troškove.

S druge strane, škole sporta, i pored redovnih članarina koje plaćaju članovi, uglavnom se bore za preživljavanje, a rijetke uspiju namaći koju marku "sa strane".

Prema riječima Senada Hodžića, direktora Škole fudbala Šampion sa Ilidže, fudbal je jedan od najjeftinijih sportova kojim se djeca mogu baviti.

- Djeca kod nas plaćaju mjesečnu članarinu od 50 maraka, u koju je uključen i prijevoz. Što se tiče opreme koju moraju imati, to je ta neka osnovna oprema, naprimjer dres i trenerka u kompletu sa čarapama i štucnama, koja košta 90 KM. Djeca to uzmu, a neka od njih je nose i po pet godina jer zaista može dugo da traje. Ne mogu ni ja svaki mjesec ili godinu od roditelja tražiti da kupe novu. Roditelji, kada prvi put dijete dovedu u školu, odmah pitaju koliko je oprema? Polako, kažem im, prvo da vidimo hoće li dijete ostati tu, ako ostane, poželjno da je svi budemo jednoobrazni. Nije baš uredu da odemo na utakmicu i dijete igra u Realovom dresu ili Bayernovom jer eto voli taj klub – kazao je Hodžić.

FOTO: Facebook

Dodao je kako pomagala za fudbal, poput lopti, čunjeva, ljestvi i drugog, škola kupuje od novca koji dobije za članarine.

- Jedna malo bolja lopta je 50 KM, a mi ih moramo imati najmanje 20 na terenu, da bismo mogli raditi. Moramo plaćati i sale za treninge. Ljudi misle da mi naplaćujemo članarine i zarađujemo milione. Da su to barem sale koliko-toliko prikladne fudbalu, već su to male sale u školama. Termin u maloj školskoj sali od sat i po, bar ovdje gdje mi treniramo, košta 30 KM. Ove veće dvorane su skuplje, Naprimjer, KSC Ilidža je oko 100 KM i to te automatski odbija. Ja sam sad htio organizovati zimski turnir od dva dana, kaže može, ali dvorana košta 2.150 KM. Hvala vam, prijatelju, i svako dobro – istaknuo je, te dodao kako se i učešće na svakom turniru plaća, te da je uplata po ekipi 100 KM, za šta roditelji plaćaju oko 10 KM. Roditelji, navodi naš sagovornik, to plaćaju jer žele da im djeca igraju utakmice.

Benefiti sporta

Odgovarajući na pitanje da li ono što roditelji za sve godine koje njihova djeca treniraju fudbal, vrijedi uloženih sredstava, Hodžić je kazao da je to neupitno. Naveo je primjer kada je jedan otac, čija trojica sinova kod njega treniraju, na nekom turniru sa drugim roditeljima izračunao da mu za 10 godina treba oko 50.000 KM.

- Nedavno sam bio na dženazi mladiću koji je ranije trenirao kod mene. Pred kraj osnovne škole, pod svoje su ga uzeli neki ljudi, koji nisu bili uredu i krenuo je lošim putem. Napustio je školu, skrenuo s puta i tragično je završio. Postavio sam im pitanje šta misle koliko bi njegov otac dao da mu se sin vrati među žive? Bit je da su djeca tu. Nikad na upisu ne kažemo roditeljima da će im dijete biti Ronaldo ili Messi ili da će zaraditi neku paru i biti profesionalac. Bitno je da dijete u kriznom periodu svog razvoja bude u sportu. Ne mora fudbal, bilo koji sport je bolje nego ništa – zaključio je.

Da je važno djecu skloniti s ulice, smatra i Mirza Čampara, trener Plivačkog kluba Sharks iz Sarajeva.

- Možda zvuči kao kliše, ali zaista je tako. Dijete zauzvrat dobije sve benefite koje pruža sport, od zdravstvenih do socijalnih i ono što je možda najvažnije, nije na ulici. Onda imamo zdravo dijete sa zdravim navikama. Što se tiče plivanja, osnovna oprema za početnika košta minimalno 50 KM, a u to spada kupaći kostim, papuče, naočale i kapa. Kada se počne malo aktivnije baviti ovim sportom, treba više opreme, od peraja koje koštaju oko 65 KM, lopatica koje koštaju nekih 25 KM, do disaljke čija je cijena oko 50 KM. Kasnije im trebaju i neki skuplji kupaći i naočale. To onda već ide na nekih 200 KM i više, samo na opremu – kazao je Čampara.

FOTO: Ilustracija

Objasnio je kako se troškovi članarine kreću od 50 do 80 maraka mjesečno, a da se i u ovom sportu također plaćaju učešća na takmičenjima.

- Trenutno je situacija u plivanju takva da čak i reprezentativci, plivači koji nastupaju za nacionalne timove, sami snose troškove za učešća na takmičenjima na evropskim i svjetskim prvenstvima. O turnirima da i ne govorimo... Kotizacija za takmičenja ide od pet do 10 KM po jednoj disciplini na kojoj nastupe, a imaju pravo nastupiti na nekih četiri do osam disciplina. Kada se sve sabere, jednom djetetu mjesečno treba minimalno 100 KM ukoliko se aktivno bavi plivanjem - dodao je.

Novac od članarina, između ostalog, pokriva i iznajmljivanje bazena, a za tri dnevna termina to mjesečno košta 3.000 KM.

Za treniranje rukometa, kako nam je objasnio Sanjin Kolaković, trener u Školi rukometa Sedmerac iz Sarajeva, djecu za početak košta samo 40 KM mjesečno, koliko njihovi roditeli trebaju izdvojiti za članarinu.

- Djeca traniraju u standardnoj opremi koju koriste na časovima fizičkog, to jest majici i šorcu. U slučaju da idu na takmičenja, mi im posuđujemo našu klupsku opremu, koju oni nakon toga vraćaju, mi je peremo i čekamo neko sljedeće takmičenje. Godina treniranja rukometa za dijete košta otprilike oko 500 maraka, većinom nemaju dodatne troškove osim kotizacija za takmičenje, koje su na godišnjem nivou simbolične, oko 40 KM – kazao je Kolaković.

FOTO: Facebook

Ova škola rukumeta također mora plaćati iznajmljivanje sale.

- Što se tiče sale, nikad nam niko nije dao ništa besplatno. Plaćamo uredno salu, ljudi nam izdaju račun i to je neki iznos od oko 500 KM mjesečno. Kao i ostali, često apliciramo na projekte za sport. Nekad prođe, nekad ne, ali to nisu iznosi kojima se možemo pohvaliti. Najveću pomoć nam u tom dijelu pruža Općina, a što se tiče kompanija i društveno odgovornih projekata, slabo ko da nam pomogne, kao i kod svih – istaknuo je.

Za razliku od ovih sportova, oprema za karate za onu djecu koja se njime ozbiljnije bave, doseže iznose i od četiri cifre. Prema riječima Ante Krešića, iz Karate kluba "Do" u Tuzli, za opremu djece do 14 godina potrebno je izdvojiti oko 1.000 KM.

- Tu spada "radna i paradna" oprema da bi dijete moglo trenirati do balkanskog nivoa. Djeca, odnosno takmičari i reprezentativci, koji to prerastaju, njima sad u ovom trenutku, s obzirom na to da je Svjetska karate federacija promijenila pravila u smislu oblačenja, treba plava i crvena oprema. Sada i kimono morate imati označen sa plavim i crvenim, tako da dosadašnji jedan kimono moramo uduplati. Za jednog seniora ili juniora koji se takmiči na visokom nivou, treba otpriliko oko 3.000 KM opreme. U to spadaju rukavice, pape, štitnici, prsluci, dva kimona, pojasevi i to je otprilike to - objasnio je.

Sale su "društveno dobro", ali se moraju plaćati

Krešić je naveo kako mjesečne članarine u karate klubovima iznose od 20 do 50 maraka, zavisno u kojem gradu se nalaze.

- U Sarajevu je malo skuplje, u Tuzli jeftinije. Da bi neko išao naprijed i zabilježio rezultate, mora da se takmiči minimalno tri puta mjesečno na turnirima, da li domaćim ili stranim, za šta roditelji plaćaju kotizacije. Moj klub će ove godine potrošiti budžet oko 150.000 KM, a ja ću od društvene zajednice dobiti, po mojim procjenama u ovom trenutku, nekih 10-ak hiljada maraka. Ostalo je od članarina, od roditelja i nas koji smo u kubu, ili svoje pare izvadite i stvarate šampiona. Lično potrošim i nekoliko desetaka hiljada maraka svog novca na karate - dodao je.

Naš sagovornik je naglasio kako su sale u kojima treniraju bolna tačka, te da klubovi moraju iz svog budžeta sve plaćati jer uglavnom nema nikakve pomoći, ustupanja sala niti subvencija za njihovo korištenje. 

- Sale su drušvene, mi smo ih nekad gradili. Čak sam i ja davao nekakve doprinose od svojih plaća, ali vama sad ministarstvo naplaćuje tu školsku salu kao i sve drugo, tako da je ona postala komercijalna. To je stvarno jedan bezobrazluk. Nekoliko puta sam pokušavao preko ministarstva da pokrenem tu priču jer to je društveno sredstvo koje trebamo čuvati i domaćinski koristiti. Ali vjerujte da moramo plaćati i sale u osnovnim školama - naglasio je.

Što se tiče rezultata, Krešić objašnjava da na 100 upisane djece dobiju jednog šampiona.

- To je i Bogom dato, genetski i njihovim trudom. Imamo nekih 20 do 30 posto djece koja nikada neće biti šampioni, ali u sportu je za svako dijete, pa i ono koje apsolutno nije talentirano, bitno da se uključi i u tome mu treba pomoći - zaključio je. 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.