Zdravstveni zvaničnici koristili su isti pristup i prije stotinu godina, kada se tzv. španska gripa širila svijetom. Rezultati su bili različiti. Ali zapisi iz pandemije iz 1918. godine sugerišu da je jedna tehnika borbe sa gripom, danas malo poznata, bila zaista efikasna.

Teško usvojeno iskustvo iz najveće pandemije u zapisanoj historiji, moglo bi nam, tvrde neki stručnjaci, možda pomoći i u narednim sedmicama i mjesecima.

Jednostavno rečeno, ljekari su otkrili da se bolesni od gripe, koji se njeguju vani, oporavljaju bolje od onih liječenih u zatvorenom prostoru.

Čini se da je kombinacija svježeg zraka i sunčeve svjetlosti spriječila smrt pacijenata i pojavu infekcije među medicinskim osobljem. Za ovo postoji i naučna podrška.

Naime, istraživanja pokazuju da je zrak na otvorenom prirodno sredstvo za dezinfekciju. Svježi zrak može ubiti virus gripe te druge štetne mikrobe. Jednako tako, sunčeva svjetlost je germicidna (zaustavljanje razvoja mikroorganizama) i postoje dokazi da može ubiti virus gripe.

Tokom velike pandemije španske gripe iz 1918. godine, dva najgora mjesta bile su vojne kasarne i šatori. Prepunjenost i loša ventilacija stavili su vojnike i mornare na visoki rizik od gripe i drugih infekcija koje su ga često pratile.

Kao i kod trenutne epidemije Covid-19, većina žrtava tzv. španskog gripa nije umrla od zaraze - umrli su od upale pluća i drugih komplikacija.

Kada je 1918. godine pandemija gripe stigla na istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, grad Boston bio je posebno teško pogođen.

Tako je Državna garda odredila hitnu bolnicu. Najgore slučajeve odveli su među mornare na brodovima u luci Boston. Ljekar bolnice je primijetio da su najteže bolesni mornari bili u slabo prozračenim prostorijama. Brzo im je omogućeno više svježeg zraka, stavljajući ih u šatore, a po lijepom vremenu izvodili su ih iz šatora na sunce. U to vrijeme bila je uobičajena praksa da se bolesni vojnici izvode vani.

Kao što je poznato, terapija na otvorenom široko se koristila za žrtve sa zapadnog fronta i postao je tretman za drugu smrtonosnu respiratornu infekciju vremena - tuberkulozu.

Pacijente su u krevetima iznosili vani da dišu svježi zrak ili su bili njegovani u odjeljenjima sa ventilacijom sa otvorenim prozorima danju i noću.

Režim na otvorenom ostao je popularan sve dok ga antibiotici nisu zamijenili 1950-ih godina prošlog stoljeća.

Ljekari koji su imali iskustva sa terapijom na otvorenom u bolnici u Bostonu bili su uvjereni da je režim efikasan, a tome u prilog govorile su i cifre jer se smrtnost pacijenata u bolnici smanjila sa 40 na oko 13 posto.

Pacijenti koji su liječeni na otvorenom imali su manju vjerovatnoću da budu izloženi zaraznim klicama koje su često prisutne u konvencionalnim bolničkim odjeljenjima.

Disali su čisti zrak u okruženju koje je moralo biti uglavnom sterilno. Tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća naučnici Ministarstva odbrane SAD-a dokazali su da je svježi zrak prirodno dezinfekciono sredstvo.

Nešto u zraku, (faktor otvorenog zraka), daleko je štetnije za bakterije u zraku – i virus gripe – od zraka u zatvorenim prostorima. Nisu mogli tačno utvrditi šta je faktor na otvorenom, ali su otkrili da je efikasan i noću i tokom dana.

Njihova istraživanja također su otkrila da se dezinfekcijske moći na otvorenom nivou mogu sačuvati u prostorijama ako se nivo ventilacije održi dovoljno visokim.

Značajno je da su bolnička odjeljenja sa visokim plafonom i velikim prozorima upravo zato i projektovana.

Ali dok su naučnici sve to otkrili, terapija antibioticima zamijenila je liječenje na otvorenom.

Od tada germicidni efekti svježeg zraka nisu upotrijebljeni u kontroli infekcije ili bolničkim uvjetima, a štetne bakterije postaju sve otpornije na antibiotike.

Izlaganje zaraženih pacijenata suncu možda je pomoglo jer inaktivira virus gripe. Također, ubija bakterije koje inficiraju pluća i druge infekcije u bolnicama.

Tokom Prvog svjetskog rata, vojni hirurzi rutinski su koristili sunčevu svjetlost za zarastanje zaraženih rana. Znali su da je to sredstvo za dezinfekciju. Ono što nisu znali je da je jedna od prednosti smještaja pacijenata vani na sunce mogućnost da sintetiziraju vitamin D u svojoj koži ako je sunčeva svjetlost dovoljno jaka. Ovo je otkriveno tek 1920-ih godina.

Nizak nivo vitamina D sada je povezan sa respiratornim infekcijama i može povećati podložnost gripi. Također, čini se da biološki ritam našeg tijela utječe na to kako se odupiremo infekcijama.

Nova istraživanja pokazuju da mogu promijeniti naš upalni proces na virus gripe.

Kao i kod vitamina D, i u vrijeme pandemije 1918. godine važna uloga sunčeve svjetlosti u sinhronizaciji tih ritmova nije bila poznata. Iako se preporučuju nositi, hirurške maske trenutno ne pomažu previše u zaštiti od zaraze koronaviros.

No, maske su nošene i prije 100 godina, tokom velike pandemije, kako bi pokušale zaustaviti širenje virusa gripe.

Hirurške maske mogu pružiti određenu zaštitu od infekcije, jer se zalijepe na lice i ne filtriraju male čestice iz zraka.

Godine 1918. svi u hitnoj bolnici u Bostonu, koji su imali kontakt sa pacijentima, morali su nositi improvizirane maske za lice. Sastojale su se od pet slojeva gaze postavljenih na žičanom ramu koji je pokrivao nos i usta.

Okvir je bio oblikovan tako da odgovara licu nosioca i sprečava da gazni filter dodiruje usta i nosnice. Maske su se mijenjale svaka dva sata.

Takve maske bile su preteča N95 respiratora koji se danas koriste u bolnicama za zaštitu medicinskog osoblja od infekcija.

Osoblje u bolnici održavalo je visoke standarde lične i ekološke higijene. Nema sumnje da je ovo igralo veliku ulogu u relativno niskim stopama zaraze i smrtnih slučajeva koji su tamo prijavljeni.

Brzina kojom su podignute njihove bolnice i drugi privremeni objekti na otvorenom, kako bi se nosili sa naletom oboljelih od upale pluća, bila je još jedan faktor.

Danas mnoge zemlje nisu spremne za tešku pandemiju gripe. To najbolje pokazuje i ova pandemija koronavirusa jer su u nekim zemljama, poput Italije, zdravstveni sistemi preopterećeni.