Od gelera granate koja je pala ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, 9. aprila 1995., poginula je 17-godišnja odbojkašica Maja Đokić dok se vraćala sa treninga iz sarajevske Skenderije. Almir Hodžić, predsjednik Odbojkaškog kluba "Bosna" se tog dana također vraćao sa treninga.

- Maja je bila simbol jednog kosmopolitskog Sarajeva, simbol besmisla cijelog rata. Sav apsurd ratovanja i svega je sublimiran u toj njenoj sudbini. Nakon što je bila teško ranjena, pogođena gelerom u vrat, čovjek koji je sadio cvijeće u parku ispred zgrade Predsjedništva, koji se zvao Aleksandar je Maju na rukama odnio do svog auta koje je bilo tu i odvukao je u bolnicu Koševo - priča Hodžić.

On je kaže otišao prema Ciglanama, a Maja sa dvoje kolega prema zgradi Predsjedništva BiH. Deset minuta nakon zvuka granate dobio je informaciju šta se desilo.

Ivan Ivandić, krajnji desno. Odlazak na Olimpijadu 1992. godine u Barcelonu  FOTO: Ivandić

Početkom rata, na istoj lokaciji gdje je ubijena Đokić, Ivan Ivandić, bivši reprezentativac Jugoslavije i tadašnji trener Karate kluba "Bosna", svjedočio je masakru dok se iz pravca Predsjedništva kretao ka popularnom FIS-u na trening.

- Možda sam bio na nekih 50 metara od FIS-a, pala je granata. Mene je digla detonacija u zrak, geler mi se zabio u čizmu, ali nisam povrijeđen. Vani je bio masakr, tada je četiri do pet ljudi teško povrijeđeno - objašnjava on.

Na treninge se išlo pješke, a svaki put u Sarajevu pod opsadom značio je rizik i moguće stradanje od granate ili snajpera. Hodžić dodaje da je Maja bila perspektivna odbojkašica te da se nakon njene pogibije zaustavio rad ženskog odbojkaškog kluba na 15 godina. On se prisjetio da su tokom opsade Sarajeva, među ostalim sugrađanima, stradali i džudista Vinko Šamarlić, odbojkaš Bedrudin Kamerić te rukometaš Goran Čengić.

Ishrana vrhunskih sportista ni po čemu se nije razlikovala od ishrane drugih ljudi tada. Zbog loše ishrane za vrijeme opsade često su dobijali povrede, kako kaže Hodžić, na bizaran način. Za osvojeni turnir, koji su se tih godina igrali u Skenderiji, dobijali bi lanč paket iz humanitarne pomoći kao nagradu.

- Znači dobiješ paket u kojem ti stoji komad sira, dvije čokolade i taj neki humanitarni keks i dobijemo to kao nagradu i onda napravimo u klubu druženje poslije toga svega i proslavimo uz taj paket - prisjeća se Hodžić, kao i da se zbog nedostatka struje igralo sve dok ima dnevnog svjetla i da se živjelo za utakmice.

Ivandić dodaje da je ljubav prema sportu jedino što ih je održavalo u životu, te da je tada vladao veliki entuzijazam.

- To je neki taj entuzijazam i ljubav prema ovom sportu, jer karate je uvijek bilo takvo da su ljudi vježbali iz ljubavi, nikad nije bio nešto plaćen, nije to fudbal, košarka. To je baš sport iz ljubavi i mi smo svi manje-više bili fanatici tog sporta - ističe on.

Treninzi pod granatama i snajperima

Mirsada Burić   FOTO: Enes Sijarić ustupio fotografiju kupljenu od fotografa Emila Grebenara

Mirsada Burić, bh. atletičarka i studentica novinarstva, početkom juna 1992. godine je razmijenjena iz logora u Rajlovcu, gdje su bili zatočeni mještani iz Bojnika, Ahatovića i Dobroševića. Po dolasku u Sarajevo počinje trenirati za odlazak na Olimpijske igre u Barceloni.

- Obično sam izlazila da trčim kada sam mislila da je intenzitet granatiranja bio smanjen. Imala sam osjećaj da sam uvijek bila na nišanu, ali podstreci i bodrenje mojih sugrađana su mi davali još dodatnu snagu da istrajem. Kada se zbog žestokog granatiranja nije moglo trenirati po ulicama, onda sam koristila stubišta unutar zgrada kao i podzemno parkiralište Holiday Inna - priča Burić, koja još drži rekorde na 5.000 metara u dvorani i na stazi.

Mirsada priča kako je nakon angažmana Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine dobila malo bolju ishranu u sarajevskom hotelu Holiday Inn.

- Restoran je u to vrijeme posluživao kontigent stranih novinara i čelnike UNPROFOR-a. Hotel je bio pod konstantnom snajperskom paljbom i granatiranjem tako da sam svakodnevno rizikovala život pješačeći od Koševskog Brda, gdje sam bila privremeno smještena kako bi se prehranila - kaže Burić, koju su u popularnoj humorističnoj emisiji Nadrealisti prozvali "Madam Sniper".

FK Željezničar 1994. na Koševu. Kvalifikacioni turnir pred završnicu prvenstva FOTO: Dželaludin Muharemović

Pješke s kraja na kraj grada išao je i Dželaludin Muharemović, fudbaler koji je za Željezničar odigrao 300 utakmica i postigao više od 170 golova. Za njega su treninzi bili način da se zaborave svakodnevna dešavanja.

- Ja sam bio na Alipašinom Polju i onda pješke do Čengić Vile, pješke do Skenderije. Tu smo se družili, zezali, igrali, trenirali, tako da smo pokušavali da se osjećamo kao neki igrači u tom ružnom periodu jer svi smo mi, neko manje neko više, po sedam, osam ili desetak godina prije toga bili u trenažnom procesu, trenirali s klubom i željeli smo to da nastavimo - kaže Muharemović, dodajući da su treninzi ponekad prekidani zbog ratnih dejstava.

U dvoranama nije bilo vode. Igrači koji su živjeli bliže, kako se sjeća, donosili su vodu u kanisteru ili flaši, kako bi se mogli umiti nakon treninga.

Uprkos takvim uvjetima, prvo fudbalsko prvenstvo u BiH odigrano je 1994. godine. Kvalifikacije su igrala 22 tima podijeljena u četiri grupe u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Jablanici. Završni turnir se igrao u Zenici. Željezničar je igrao u grupi "Sarajevo" u kojoj su još bili klubovi Zmaj od Bosne, Rudar Breza, Budućnost, Usora i Zenica.

- Prve dvije ekipe iz grupe su išle na završni turnir koji se igrao u Zenici i to nas je vuklo treninzima - prisjeća se Muharemović, dodajući da je na završnom turniru u Zenici prvo mjesto osvojio je Čelik, dok je Željezničar bio četvrti.

Živa sjećanja na ratne sportske ekipe

Igor Stojanović je za KK Bosna igrao od 1993. do 1998. godine. Kaže da se za vrijeme opsade Sarajeva u Skenderiji igrala ratna liga košarke. U tom periodu za Bosnu su, osim njega, igrali Elmedin Konaković, Zlatko Moratić, Nermin Tihić, braća Vedran i Damir Vukotić, Armin Isaković, Damir Mirković, Merso Džafo, Amer Branković, Asim Bradić. Treneri su bili Ante Đogić i Mladen Jojić.

- Utakmice su bile mnogo posjećenije nego danas. S obzirom na ratna dejstva i broj utakmica u jednom kolu, igralo se cijeli dan pet-šest utakmica. Skenderija je često bila dupke puna. Ponesete nešto od kuće da pojedete i ostanete gledati konkurente deset do 12 sati dnevno. Bio je to bijeg od rata i želja za normalnim životom. Osjećali smo se relativno sigurno jer je uz Skenderiju bila baza UN-a. Mnogi igrači su dolazili sa linije fronta na utakmicu - kaže Stojanović.

Dodaje da je najviše uspjeha u ratnim godinama imala ekipa Ćesko Promex, za koje su igrali iskusni, stariji igrači, koji su do rata igrali Prvu B ligu Jugoslavije.

- Mi koji smo igrali za KK Bosnu u tom periodu smo imali samo tri do četiri punoljetna igrača. Ostali su bili kadeti i juniori. (…) Treninzi se nisu propuštali ni kada su padale granate. Patike su zalijepljene trakama za bandažu od đona preko gornjeg dijela kože - prisjeća se Stojanović i dodaje da su najveće derbije igrali protiv Ćeske, Čarlija, Cenexa, Sarajeva.

Košarkaški savez BiH je u septembru 1992. godine primljen u Međunarodnu košarkašku federaciju (FIBA) i prijavljen za učešće na Evropskom prvenstvu, koje se 1993. godine igralo u Njemačkoj. Ibrahim Krehić na poziv prvog selektora košarkaške reprezentacije BiH Mirze Delibašića, kojeg je trenirao u šampionskoj generaciji Bosne, preuzima ulogu jednog od trenera.

- Pripreme za to prvenstvo počele su u decembru 1992. godine. Treninzi su se održavali u dvorani Osnovne škole "Slaviša Vajner Čiča" (sadašnja ‘Isak Samokovlija’), a bili su slabi i neredovni. Dvorana je bila hladna. Suština je bila da se okupimo, da se družimo - kaže Krehić.

Adis Bećiragić, igrač zeničkog Čelika, koji je došao u aprilu 1992. na Bajram u Sarajevo i zbog blokade puteva ostao, bio je na tim pripremama.

- Bilo je bombardovanja te škole. Vrlo dobro se sjećam da smo nakon jednog treninga jedva ostali živi - kaže Bećiragić, koji je sa još nekoliko reprezentativaca napustio grad, prilikom čega su nekoliko puta zaustavljani na barikadama.

Reprezentacija BiH je na tom Evropskom prvenstvu osvojila osmo mjesto, što je najbolji rezultat bosansko-hercegovačke košarke. Najbolji strijelac turnira bio je Sabahudin Bilalović sa prosjekom od 24,6 poena po utakmici.

- Igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u tom periodu značilo je imati pomiješane osjećaje. S jedne strane veoma veliki ponos i sreća, a s druge strane sam strepio za porodicu koja je ostala u ratu - kaže Bećiragić.

Sportisti koji su izašli iz opkoljenog Sarajeva uspjeli su ostvariti prve značajne rezultate za Bosnu i Hercegovinu.

Povratak opkoljenom Sarajevu

Islam Đugum, poznati atletičar i bivši olimpijac, često se mogao vidjeti kako trči ulicama opkoljenog Sarajeva. Bivši član Atletskog kluba Sarajevo bio je pripadnik Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), a kada nije bio na dužnosti trčao je od 30 do 50 kilometara dnevno.

- Nažalost, kada sam trebao postizati najbolje rezultate, desila se opsada. Već je počela tada borba za život, granatiranje svakodnevno, spašavanje, nestašica struje, vode. Malo mi je Sarajevo bilo, trčao sam po sarajevskim brdima, ulicom Put života, na Željezničkoj stanici na peronima, u zatvorenom FIS-u, gdje god sam nalazio prostora - prisjeća se Đugum u razgovoru za Birn.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, 1994. prvi put odlazi iz opokoljenog Sarajeva na Evropsko prvenstvo u Helsinki, kada u maratonu osvaja 53. mjesto od 88 učesnika. Iste godine u novembru trči maraton u New Yorku, gdje osvaja 88. mjesto među četrdeset hiljada takmičara. Đugum je često, kako kaže, dobijao ponude od poznanika iz cijelog svijeta da napusti Sarajevo i nastavi se baviti sportom u nekoj drugoj zemlji.

- I sad oni kažu rat, puca, gdje ćeš nazad? Pa s kojim pravom ja da ostavljam svoju porodicu? Vraćam se ponovo u svoju jedinicu, vraćam se ponovo u našu stvarnost sarajevsku - kaže on i dodaje da je 12. augusta 1995. godine učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Gothenburgu, a 1996. godine na Olimpijskim igrama.

On je početkom aprila 1995. godine u Sarajevu organizovao Međunarodnu gradsku atletsku trku "Vivicitta", koja je održana u Skenderiji sa stotinu učesnika.

- Kao jučer se sjećam svega toga, gori Vijećnica, ja trčim, gori Zetra, ja trčim, tako život ide dalje, bitno da se nije klonulo duhom. Nikad niste mogli znati hoće li vas pogoditi negdje snajper ili granata. Tada nam je bila uzrečica "vidimo se, čuvaj se" - kaže on, dodajući da je tokom rata sportski duh u Sarajevu živio.