U intervjuu za Anadolu Agency (AA), nekadašnji ljubimac navijača "crno-bijelih" kaže da nikome ne treba zamjeriti zbog promašaja sa 11 metara jer se još uvek nije rodio fudbaler koji nijednom nije omanuo sa bele tačke.

- Mitrović je želio najbolje, isto tako Višća i Hajradinović. Ogroman je to pritisak, nije lako preuzeti odgovornost u tim trenucima utakmice. I meni se dešavalo da promašim, čak u vrlo bitnoj utakmici protiv Dresdena u Kupu šampiona. Više sam dodao loptu golmanu, nego što sam šutnuo na gol. To je moj najgori penal u životu. Mnogo sam češće pogađao mrežu. U sezoni 1982/83. kada smo osvojili devetu titulu šampiona Jugoslavije i skinuli sa trona zagrebački Dinamo, bio sam prosto nepogrješiv. Dao sam devet golova i bio drugi strijelac tima iza Dragana Mancea. Sjećam se dobro tog antologijskog duela sa Modrima na stadionu Crvene zvezde. Oni su vodili sa 2:0 i samo što je počelo drugo poluvreme, Vlak je oborio Vargu, a sudija Zuber pokazao na penal. Nisam imao ni najmanju dilemu. Bio sam već iskusan, 33 godine, mogao sam da istrpim pritisak. Postavio sam loptu na belu tačku i rutinski zatresao mrežu. Kao i u finalu Mitropa kupa kada smo slavili sa 1:0 protiv Honveda i osvojili jedini evropski trofej u historiji Partizana - rekao je Trifunović.

Mijenjaju se trendovi i modeli igre u savremenom fudbalu, ali jedna stvar ostaje konstanta – nema vrhunske ekipe bez prave desetke i vrhunskog golgetera u špicu navale.

- U moje vrijeme, bilo je mnogo sjajnih napadača. Na mene je Vahid Halilhodžić ostavio najjači utisak. Pružio je u reprezentaciji manje nego što je zaista mogao. Sa Bajevićem je činio pakleni tandem u dresu Veleža, to ne znaš koga prije da juriš tokom utakmice. Nenadmašan u skok igri, odličan udarac glavom. Danas nema puno špiceva Vahinog kalibra. Sa desetkama smo još više deficitarni. Ja sam tokom karijere najviše problema imao sa Franjom Vladićem, Juricom Jerkovićem i Pižonom Petrovićem. Danima sam razmišljao kako da ih zaustavim. Nisam bio tip igrača koji će se zalijepiti za direktnog rivala i igrati flastera 90 minuta. Uvijek sam hteo više, da učestvujem u napadima svoje ekipe, ali da stignem na vrijeme nazad i zatvorim prostor ispred našeg gola. Bavio sam se isključivo fudbalskim detaljima i nisam trošio energiju na neke sporedne stvari, recimo na sudije, iako se dešavalo da nas pokradu. Odemo u Zenicu, sudija ti prije utakmice kaže: "Šta se trudiš, ovo je riješeno", a ti ne znaš da li je ozbiljan ili te samo provocira - istakao je Trifunović.