Jasna Ladanović je rekla da je početkom rata živjela u Rogatici sa roditeljima i bratom, te da je sa samo 13 godina svjedočila ratnim dejstvima u ovom gradu i bacanju bombe na zgradu u kojoj je stanovala.

- Mi smo svi bili u jednom stanu suterena, a u drugom je bila Milka. On je bacio na njen stan bombu misleći da smo mi tu - prisjetila se dana kada je Milan Lošić, koji je ranije po Rogatici pričao kako će "pobiti sve muslimane", bacio bombu u stan do njihovog.

Nakon provedenog ostatka dana u podrumskim prostorijama, Ladanović se sjeća da je došla vojska po njih i odvela ih ispred Crkvenog doma, gdje su razdvojili muškarce, a žene odveli u Srednjoškolski centar. Tada je posljednji put vidjela svog oca i brata dok su im vezali ruke, čije posmrtne ostatke nikada nije pronašla.

- Mi smo bili smješteni u jednu učionicu – drveni pod, ništa nismo imali. Kad smo stigli, već su neke žene bile smještene. Majka je tu zatekla svoju sestru koja je dobila neku deku na kojoj smo rodica i ja spavale - opisala je svjedokinja mjesto gdje su žene dovedene.Ona je kazala da su vojnici redovno obilazili prostorije i nisu se smjele kretati izvan učionice.

- Navečer su dolazili vojnici i izdvojili žene, zapravo djevojke - kazala je.

Na pitanje branioca Aleksandra Lazarevića, da li su joj poznata imena stražara ili vojnika, svjedokinja je negirala, dodajući da je slušala kako zarobljeni pričaju o Kušiću kao organizatoru i komandantu svih aktivnosti.

Prema optužnici, Kušić je bio komandant Teritorijalne odbrane u Rogatici, a kasnije komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske, a istovremeno i član Kriznog štaba opštine Rogatica. Tužilaštvo BiH optužilo je Kušića 2014., ali s obzirom na to da živi u Srbiji, njegov predmet je preuzelo srbijansko pravosuđe, koje je podiglo optužnicu u oktobru 2020. godine.

Svjedok Selim Omeragić kazao je da je u rodnu Rogaticu iz Sarajeva došao 4. aprila 1992. godine kako bi posjetio roditelje u selu udaljenom oko 15 kilometara od grada, ali da su nakon njegovog dolaska autobusne linije prekinute i nije se mogao vratiti nazad u Sarajevo.

- Na selu se nije dešavalo odmah ono što se dešavalo u gradu. Tek kad su ljudi iz grada počeli pristizati u naše selo, saznavali smo da se dešavaju zatvaranja, maltretiranja i ubijanja - kazao je on.

Omeragić je ispričao da je obimnije granatiranje počelo 22. maja, kada su uništena sela od Rogatice prema njegovom, odakle su pristizali ljudi i prepričavali šta su sve vidjeli.

- Stariji ljudi, preko 90 godina neki, su ostali misleći da im niko neće ništa, a ubijeni su u svojim kućama - ispričao je.

On je rekao da nije očevidac nijednog zločina i da je sve o njima saznavao kada su izbjeglice iz Rogatice i okolnih sela dolazili u njegovo selo.

Na pitanje branioca Lazarevića, da li je bio komadant jednog bataljona od ukupno tri formirana, svjedok je potvrdio, dodajući da je to na početku bila neformalnija grupa ljudi koja se okupila s ciljem da se pokušaju zaštititi i odbraniti, ukoliko dođe do napada.

Svjedok na nekoliko pitanja branioca Lazarevića nije želio odgovoriti, tvrdeći da ona izlaze iz okvira onoga za šta je pozvan da govori, iako je to ranije u iskazima Tužilaštva BiH govorio.

Opominjujući svjedoka da postavlja pitanje koje ga može izložiti krivičnom gonjenju, Lazarević je pitao Omeragića da li je učestvovao u napadima na srpska sela oko Rogatice, na šta svjedok nije želio odgovoriti.

Treći svjedok Tužilaštva, Mehmed Bajrić, kazao je da optuženog poznaje prije rata i da ga nikada tokom rata nije vidio, ali je znao i slušao priče da je on "glavni odgovorni".

Zbog ratnih dejstava koja su se proširila iz Rogatice prema okolnim selima i progonima stanovništva kojima je svjedočio, Bajrić je kazao da se sa porodicom morao iseliti u drugo selo, gdje mu je žena rodila četvrto dijete.

On je ispričao da je na početku rata odveden i njegov brat, a do danas nije saznao ništa o njemu.

Nakon saslušanja svjedoka, isključen je videolink sa Višim sudom u Beogradu.