One su te koje će svaki dan barem jednom pogladiti pacijenta po kosi, licu, ruci i reći mu da će sve biti uredu, iako to često i ne biva baš tako.

Dan sestrinstva

Svaki 12. dan u maju obilježava se kao Međunarodni dan sestrinstva, kada se barem na trenutak želi skrenuti pažnja na ulogu medicinske sestre u njezi bolesnih i zaštiti zdravih ljudi.

Jedna od njih je i 63-godišnja Vahida Hećo iz Sarajeva, pedijatrijska sestra sa 38 i po godina radnog staža sa najosjetljivijom, ali istovremeno, kako nam sama reče, najljepšom populacijom našeg društva.

Kaže kako je već u petom razredu osnovne škole maštala, a nedugo zatim bila potpuno sigurna da želi biti pedijatrijska sestra i posvetiti se zdravlju beba.

Želja joj se i ostvarila. Srednju medicinsku školu u Sarajevu, smjer pedijatrijska sestra, Vahida je završila 1980, a njeno prvo radno mjesto 1985. godine bila je Klinika za dječiju hirurgiju u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS), ali je već nakon 12 mjeseci prešla na Pedijatrijsku kliniku na Jezeru u kojoj je ostala 10 godina.

- Agresija na našu zemlju zatekla me je na Pedijatrijskoj klinici. Bio je to težak period za sve nas. I danas mi vrlo često navru sjećanja iz tog perioda. Najteže je bilo kada su nas sa agresorskih položaja oko Sarajeva bombardovali, pa smo djecu morali spašavati prebacivanjem na Klinički centar Koševo. Možete li zamisliti kako je to izgledalo kada bolesnu djecu, među kojima je bilo i onih koji su bili u jako teškom stanju, pod kišom granata prebacujete u Klinički centar. Sjećame se da su po neku djecu, koja su bila iz Sarajeva, roditelji došli i vodili ih kući, ali po onu koja su bila iz drugih gradova nije imao ko doći. Ti pogledi uplašene i bespomoćne djece do danas su mi ostali urezani u pamćenje i vjerovatno će tako ostati dok budem živa. Svi medicinari, ljekari, medicinske sestre, tehničari i ostalo osoblje, bili smo kao jedno, bili smo tako složni i svi smo imali samo jedan cilj - što prije izvući djecu i smjestiti ih na sigurno - prisjeća se Vahida.

Fotografija iz perioda agresije na BiH

Najteže joj je, kaže, bilo prilaziti krevetićima u kojima su bila djeca po koju niko nije imao doći jer su roditelji ginuli od agresorskih metaka i granata.

- Mnoga djeca nisu imala kod koga biti, pa su mjesecima ostajala na klinici. Sjećam se jedne djevojčice kojoj je majka poginula, a otac je bio u radnom vodu. Povremeno bi dolazio da je obiđe, ali ona je tražila majku. Na klinici je bila više od tri mjeseca i sve nas medicinske sestre zvala je - mama. Srce ti se u trenutku kad to čuješ stegne, hoćeš da pukneš, najrađe bih je povela kući, ali znam da to ne smijem uraditi... Čula sam da je dijete poslije izmješteno vani kod rodbine...

Uporedo sa radom na Pedijatriji, Vahida je radila i u ratnoj ambulanti.

- Oko tri godine radila sam u ratnoj ambulanti. Često bih išla po terenu, najčešće na brdo Žuč, zajedno sa suprugom i braćom koji su sa saborcima branili da agresor ne uđe u Sarajevo. Sjećam se jednog dana kada sam, nakon previjanja naših ranjenih boraca, zajedno sa kolegom dobila zadatak da moram otići do kuće čovjeka koji je taj dan poginuo i to saopćiti njegovoj supruzi. Bilo je zaista potresnih situacija, zamislite kada oko vas gine osam, 10 ljudi... Ali bio je rat, morali smo svi biti jaki, raditi svoj posao i ne pokleknuti.

Na Pedijatrijskoj klinici ostala je do jula 1994. godine kada prelazi u sadašnji Dom zdravlja Novi Grad, gdje i danas radi.

- Skoro 10 godina radila sam isključivo sa bebama od rođenja do navršenih dva mjeseca života. I to je nekako najsvjetliji period mog radnog vijeka. To je zaista nešto što se riječima teško zna opisati, nešto o čemu sam kao djevojčica maštala, razmišljajući o pozivu kojim se želim baviti. To jeste velika odgovornost, ali i lijek za dušu, držati u rukama tek rođeno, bespomoćno malo biće. Kasnije sam prešla na odjeljenje gdje su starija djeca i gdje je također lijepo raditi.

U penziju će sa navršenih 40 godina radnog staža, nekad u januaru 2025. Godine života i rada ostavile su traga. Kroz ruke su joj prošle hiljade beba i starije djece, bilo je i lijepih i tužnih trenutaka. Ovih prvih ipak, kaže, više i oni joj daju snagu.

- Moje bebe sada su odrasli, porodični ljudi, koji imaju svoju djecu sa kojom sada dolaze. Ima li išta ljepše kada vas prepoznaju na ulici, pozdrave, zagrle. Neki mi za Dan žena ili rođendan pošalju cvijeće. Sretna sam zbog toga, moje godine rada nisu prošle uzalud.

Iskustva iz pandemije

O radu u pandemiji dodaje kako je bilo posebno iskustvo za medicinske radnike, jako naporno i teško.

- Prvi put smo se sreli sa nevidljivim, vrlo opasnim neprijateljem. Tempo je bio zaista naporan. Puno se radilo i puno je bilo bolesne djece. Bili smo uključeni i u rad call centara, a uvečer se ostajalo i do 22 sata na poslu. Ali prošlo je i to je najvažnije.

Na pitanje, šta misli o položaju medicinskih sestara danas u Bosni i Hercegovini, odgovara "kako joj je uvijek teško o tome govoriti jer poziv nije cijenjen koliko bi trebao, bez obzira na to što svako ko je ikada bio u bolnici zna koliko su one važne".

- Živimo u zemlji u kojoj je puno problema, naročito u zdravstvenom sistemu. Nadam se da će se stanje popravljati, prije svega zbog naših građana koji su zaslužili bolju zdravstvenu uslugu, nas zdravstvenih radnika koji smo zaslužili bolje uvjete rada i vrednovanje našeg posla, ali i generacija mladih koji već sad razmišljaju da se bave ovom strukom - kazala je Vahida Hećo.