Posljednje po čemu je dospjela u mediji na ovim prostorima je snimak na kojem se vidi da joj Vučić diktira riječ po riječ čak kad su u pitanju objave na društvenim mrežama. 

Suzana, zapeta, piši... 

Snimak srbijanske novinske agencije Tanjug otkriva kako Vučić ništa ne prepušta slučaju, kako ima potrebu da sve kontrolira, do te mjere da savjetnici Vasiljević naglašava čak i to gdje da stavi interpuncijske znake - zareze.

- Uspješna posjeta bila, zapeta (zarez, op. a.), i ma koliko da je domaćin gostoljubiv, onako i onoliko, zapeta, koliko naši turski prijatelji jesu, zapeta… - čuje se Vučić kako diktira savjetnici Vasiljević. 

 

 

Vasiljević je dugogodišnja Vučićeva savjetnica sa bogatim iskustvom u stranim medijima. Radila je, između ostalog, za BBC te njegamčke medije kao prevoditeljica i producentica. Bila je šefica Biroa za odnose s medijima u Vladi Srbije. Govori njemački i engleski jezik, a školovala se u Srbiji te zapadnim zemljama. Mediji u Srbiji je nazivaju savjetnicom sa burnom prošlošću i glavnim medijskim cenzorom po Vučićevom nalogu. 

Javnosti je manje poznato da Vučić ima savjetnicu koja je snimila dokumentarni film o srebreničkom genocidu. Vasiljević je film nazvala "Srebrenička sjećanja", kada je osnovala vlastitu producentsku kuću "DVS Infocus Balkans". Za ovaj film je dobila "Zlatnu maslinu" 2005. godine u Baru na festivalu televizijskog filma. 

Prema dostupnim informacijama film je prikazan i na BHT1 te 2005. godine, mada ga je sada nemoguće pronaći bilo gdje na internetu. 

Kada je film prikazan na Zagreb Film Festivalu, Vasiljević je razgovarala sa novinarkom Feral Tribunea. Ovako je glasio tekst iz 2005. godine u Feralu:

Na prošlosedmičnom Zagreb Film Festivalu prikazan je dokumentarni film "Srebrenička sjećanja" srbijanske redateljice Suzane Vasiljević. Riječ je o potresnom filmu u kojem je srebrenička tragedija ispričana kroz osobne priče četiriju žena koje su ostale bez svojih sinova, muževa, braće... Autorica filma dolazi iz Beograda gdje od 1994. radi kao producentica za BBC-jev dokumentarni program. S grupom prijatelja osnovala je vlastitu producentsku kuću "DVS Infocus Balkans" s kojom je realizirala ovaj film, kao i prošlogodišnji "Put u bespuće" u kojem se pozabavila ubistvom Ivana Stambolića.

Odakle motivacija za snimanje filma o Srebrenici?

Postojala je emotivna veza između mene i tog grada jer je moj otac pravio hidrocentralu u Zvorniku blizu Srebrenice i ja sam kao dijete provela tamo dosta vremena, dolazila bih vikendom s roditeljima, a pošto sam s dvanaest godina ostala bez oca, to su mi, zapravo, najljepša sjećanja. Kako sam radeći za strane medije prošla dosta ratišta i uglavnom znala što se događa u Srebrenici, a i drugdje, osjećala sam potrebu da to prenesem ljudima oko sebe koji iz raznih razloga nisu imali pojma o tome što se događa oko njih. Htjela sam da priču ispričaju žene koje su proživjele tragediju, bez novinara i komentara jer mislim da će lično svjedočanstvo najviše djelovati na ljude koji to budu gledali. Svaka žena u Srbiji može se vidjeti u ulozi te majke, može se poistovjetiti s bilo kojom od njih i stvarno biti pogođena njihovom patnjom. Kada vidiš ženu koja kopa po vrećicama i traži posmrtne ostatke svog sina, znaš da to ne može biti gluma i ne može da te ne pogodi.

Kako je protekao rad na filmu?

Bilo je užasno teško. Sama činjenica da kao beogradska ekipa idemo snimati film o Srebrenici mi je predstavljala problem. Trebalo je da, s mojim čistim beogradskim akcentom, nazovem Udruženje žena Srebrenice i Žepe i da ih pitam da li bi za srbijanski medij pričale o tome kako su im Srbi pobili sve živo. Mislila sam da ćemo naići na zid, ali već nakon prvog razgovora, koji je za mene bio najmučniji dio posla, shvatila sam da će nam te žene izaći ususret jer bez obzira na to što su preživjele tu tragediju, one i dalje ne mrze nikoga. Mislim da je to ona jednostavna bosanska duša koja može sve oprostiti, pa i najveći zločin. Jedna od njih je i u filmu rekla: "U Beogradu sam pozvala narod da se odvoji od onih koji nisu činili zločin i da počnemo da živimo zajedno."
Ono što je najvažnije, film su u Beogradu gledali moji prijatelji i svi od reda su plakali, što znači da sam uspjela ispričati priču bez političke pozadine i natjerati ljude da jednostavno suosjećaju s bolom.

Mislite da ljudi u Srbiji zaista ne znaju što se dogodilo u Srebrenici?

U Srbiji postoje ljudi koji nisu znali jer nisu htjeli da znaju, odbijali su prihvatiti činjenice jer kada ne primjećuješ problem, imaš dojam da ga i nema. U drugu grupu spadaju oni koji uključe prvi program RTS-a, sjede i gledaju i RTS kaže da Naser Orić ubija ljude u Srebrenici i oni vjeruju jer nikada nisu čuli ništa drugo. Televizija je bila jedini medij, a ona je naravno bila u rukama Slobodana Miloševića. Kada se danas priča o tome, ovi koji su odbijali znati kao da doživljavaju neku vrstu kajanja što nisu znali, dok ovi drugi i dalje odbijaju zato što im je teško da nakon petnaest godina svog života kojeg su uložili u Miloševića sada kažu "pa mi smo se zeznuli".