Fudbal je oduvijek bila najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali je u posljednje vrijeme i biznis... Svugdje u svijetu, pa tako i kod nas.

"Šaka" maraka, eura, funti, dolara..., gurnuli su u drugi plan ono zbog čega ova igra privlači navijače na tribine.

U neka druga vremena bilo je teško postati zvijezda, čak i u trećoj deceniji života, a sada je situacija drugačija. U "modernom fudbalu" zvijezda se "postaje" onog trenutka kada roditelji odluče svog sina poslati na prvi trening. Još ako je on iole talentovan, već se mašta o milionima.

Da su ovim, sa sigurnošću se može utvrditi pogrešnim, putem krenuli Edin Džeko i njegova porodica, Dijamant nikada ne bi postao Dijamant i vjerovatno mu se nikada ne bi divila BiH, Evropa, ali i ostatak svijeta. A Džeko je samo jedan od primjera ispravnog puta. Od Željezničar, preko Češke, do Njemačke, Engleske i Italije...

Upravo bi Dijamant trebao biti uzor mlađim naraštajima, onima koji se ne sjećaju Asima Ferhatovića Haseta, Ivice Osima, Safeta Sušića, Josipa Katalinskog, Želimira Vidovića Kelija, Harisa Škore, Faruka Hadžibegića, Vlade Čapljića, Ibrahima Biogradilića, Miše Smajlovića, Mehmeda Janjoša, Envera Hadžiabdića, Mirsada Fazlagića...

Asim Ferhatović Hase odrastao je na Kovačima, gdje je još kao dječak počeo igrati fudbal na lokalnom igralištu. Kao 15-godišnjak odlazi na Koševo i pristupa omladinskom timu FK Sarajevo...

- Ne mogu, brate, ja igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im. Bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu igrati samo u Sarajevu - kazao je legendarni Hase, po kojem ime nosi stadion Koševo, nakon što se poslije devet odigranih utakmica iz Fenerbahčea vratio u Sarajevo.

A upravo Hasetove riječi najbolje oslikavaju da se ljubav prema klubu nije mjerila novcem...

Svi spomenuti i još mnoge druge zvijezde su postali zalaganjem na terenu, a do dresova Sarajeva i Željezničara stizali su preko manjih klubova iz sarajevskih mahala. A gdje su sada svi ti brojni klubovi?

Sjeća li se neko FK Sloga iz Buča Potoka? To je klub u kojem je karijeru počeo Smajlović. Sloga je svoje utakmice igrala na pomoćnom stadionu Željezničara, gdje su Mišu "zapazili" Plavi, čiji je član postao 1956. godine.

Svetozar Vujović je još jedna od legendi Sarajeva. Iako je rođen u Bileći, fudbalom se počeo baviti u Hadžićima, gdje je nosio dres Radnika, odakle je i stigao na Koševo.

Josip Škija Katalinski na Grbavicu je stigao iz ilidžanskog Igmana, a nešto "dalji" put do Doline ćupova prošao je Haris Škoro, koji je karijeru počeo u UNIS-u iz Vogošće, nastavio u Bosni iz Visokog, a potom stigao do dresa Željezničara.

Sarajevo je sredinom sedamdesetih godina imalo problema sa desnim bekovima, budući da je dugogodišnji bek Mirsad Fazlagić završio karijeru, a njegova zamjena Anđelko Tešan je bio sve dalje od forme, koja ga je krajem šezdesetih promovisala u standardnog reprezentativca.

U Sarajevu su tako bili primorani tražiti nova rješenja. Tadašnja Uprava nije putovala po Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji... Skoknuli su do niželigaša sarajevske Bosne, iz koje je doveden 21-godišnji Želimir Vidović, koji je već u prvim seniorskim sezonama pokazao veliki potencijal.

Ni za legendarnog Ibrahima Biogradlića Sarajevo nije izdvojilo basnoslovno obeštećenje. Odrastajući na Skenderiji, tik pored fudbalskog igrališta, od malih nogu je bio u vezi s fudbalom, pa je tako i već sa 15 nepunih godina počeo igrati u omladincima Udarnika.

Kada je u oktobru 1946. godine došlo do fuzije Udarnika i Slobode, u novi klub Torpedo, koji će kasnije promijeniti naziv u Sarajevo, Ibro je pristupio novoformiranom timu, u kojem je ostao do kraja karijere (odigrao 378 utakmica).

- Ja sam s Vratnika, a gore si, ili fudbaler ili član vatrogasnog društva. U suprotnom nisi Vratničanin. Ja sam, srećom, odabrao fudbal. Davne 1968. godine primljen sam u pionire FK Sarajevo gdje sam ostao do 1975. kada sam potpisao profesionalni ugovor. Iste godine sam posuđen sarajevskoj Iskri, pa Vratniku, da bi se 1977. vratio na Koševo i tu ostao do 1986, nakon čega sam otišao u španski Hercules. Nakon toga sam se vratio u Sarajevo, odigrao još godinu i otišao u tursku Adanu Demirspor - ispričao je svojevremeno Mehmed Janjoš, koji je uz Haseta najveća legenda sa Vratnika.

A osim Vratnika, Sloge, Igmana, UNIS-a, dva najveća sarajevska kluba talente su crpili iz mnogobrojnih klubova koji su u to vrijeme igrali niželigaška takmičenja, od kojih treba spomenuti Vrbanjušu, Saobraćajac, Pofalićki, Partizan, Jug, Mošćanicu, Famos, Đerzelez, Ozren (Semizovac), Hrid, Ilijaš, SAŠK Napredak, Biser, Širokača, Koševsko brdo, Sloboda (Švrakino selo), Iskra...

Tada se igralo za raju, uživalo se u potezima igrača kojima nije bila važna frizura, nego ono što će uraditi na terenu.