open-navfaktor-logo
search
Intervju
Zijah Sokolović: Trebali bismo naučiti da kontrolišemo naša sjećanja
Mi više nemamo individualno ili lično sjećanje, a ako imamo ne smijemo da ga kažemo, zato što ne pripada grupnom sjećanju koje je mnogo jače, agresivnije, i čak neugodno u odnosu prema pojedincima
10.05.2019. u 16:00
get url
text
Sokolović: Večeras premijera predstave "Svu moju ljubav"

Da li su nas sjećanja zarobila u prošlosti, kada su ona bitna, zašto im nekada ne smijemo davati previše pažnje, da li nas griju i razaraju istovremeno... Večeras će sa scene Sarajevskog ratnog teatra SARTR odgovoriti glumci Selma Alispahić, Igor Skvarica, Davor Sabo i Sead Pandur na premijernom izvođenju predstave "Svu moju ljubav".

Predstava je nastala po tekstu francuskog pisca Laurenta Mauvigniera, u režiji proslavljenog glumca i reditelja Zijaha Sokolovića, i nastavlja niz zahtjevnih i neobičnih projekata koje bira ansambl SARTR-a.
Predstava govori o rasulu unutar jedne porodice koja u svojoj prošlosti ima traumatičan događaj kojeg se trude obnoviti, rekonstruirati i prisjetiti na različite načine, o čemu je Sokolović govorio u intervjuu za naš portal.

Dugogodišnje i veoma uspješno rediteljsko iskustvo je iza Vas. Radom na predstavi "Svu moju ljubav" podržavate  SARTR-ovu angažiranost da  progovara o temama koje su bitne, dok, čini se, mnogi drugi teatri danas podilaze ukusima publike.

Sigurno je da je prisutna jedna vrsta prilagođavanja publici. Ili realnije, dogodila se jedna prostitucija pozorišta ili umjetnosti na svim nivoima, iz kapitalističkog ugla, da bi gledaoci došli i gledali, potrošili para, a mi nekako zaradili ili uspostavili kontakt. I to je postalo, ako mogu reći, tradicija.

SARTR kao i svako pozorište bi trebalo da ima svoj identitet. I ima, pokušava da ga zadrži. I pozorište bi danas trebalo da postoji i kao društvena forma ili jedan oblik komunikacije, da ljudi koji u njega dolaze vide o svojoj stvarnosti iz nekog drugog ugla, pozorišnog ili umjetničkog. I to je osnovna poruka svih pozorišta. Ona se malo izgubila, i zato je došlo do te neke devalvacije vrijednosti.

Predstava "Svu moju ljubav" govori o sjećanju. Da li se danas na ispravan način sjećamo događaja, odnosno doživljaja iz naše prošlosti??

Ovo je jedan savremeni francuski tekst čovjeka koji živi danas, čovjeka koji se bavi nekom problematikom i društva i pojedinca u tom kolektivu, što je najznačajnije za ovo vrijeme i Sarajeva i cijele zemlje jer smo se  izgubili u tom nekom totalnom načinu razmišljanja ili ako možemo reći iz odnosa predstave, u jednom grupnom ili totalnom načinu sjećanja. Mi više nemamo individualno ili lično sjećanje, a ako imamo, ne smijemo da ga kažemo, zato što ne pripada grupnom sjećanju koje je mnogo jače, agresivnije, i čak neugodno u odnosu prema pojedincima.

A ova predstava zato jeste SARTR-ova, jeste Alešova (op.a. Aleš Kurt, direktor SARTR-a) jedna odluka da uzme jedan takav tekst, na kraju možda da pozove i mene da se bavim time, s obzirom na to da sam radio nekoliko zadnjih predstava upravo u nekom tom pravcu, o pojedincu. Ova je predstava koja treba nekako da gledaoce podsjeti na način na koji se oni sjećaju nekih stvari, svoje prošlosti ili nekog događaja iz prošlosti.

Ovo je predstava u kojoj ima jedan događaj, ali mi ne znamo koji je i svaki lik iz svog ugla ima svoja sjećanja na to, a gledaoci ipak ne saznaju šta se dogodilo, što znači da je to neka opomena gledaocima da i oni razmišljaju, da li se stvarno sjećaju tih stvari ili insistiraju na nekom sjećanju koje stvarno nije realno.

Insistiramo li više na sjećanjima koja nisu realna i je li to upravo ono što svakoga od nas koči na putu prema vlastitom ili kolektivnom napretku?

Imamo grupno, odnosno kolektivno sjećanje koje je agresivno, čak fašističko, ali je nažalost takvo kakvo jeste, bilo da je potkrepljeno vjerom, politikom, kapitalom, bilo čime. Ali se u tom sjećanju čovjek lično izgubio. Čak i onaj koji je doživio sjećanje, neku tragediju, ne smije da je se sjeća zato što to nije grupno sjećanje, i njegovo pojedinačno potpuno postane nebitno i nevažno bez obzira na to koliko on u tim osjećanjima patio ili se radovao.

I to je jedna opomena. Čovjek mora da ima sjećanja. Ona čine njegovu stvarnost, prave mozaik njegovih osjećaja ili postupaka koje ima danas. I mi se ne možemo suprotstaviti sjećanju što ono dolazi iz zvuka, iz mirisa, iz osjećaja, iz detalja, iz pokreta. To je, kako da kažem, jedno biće, a hiljadu mogućnosti da se sjećate nečega. E sad, postoje ta tragična sjećanja koja su nekako potiskivana u nekim prostorima i ta neka radosna kojih se pokušavamo sjetiti da bi nam se rodio serotonin, da bi danas bili sretniji ili drugačiji. Ali se postavlja pitanje i ova predstava postavlja pitanje, da li bi trebali nekako ipak da kontrolišemo naša sjećanja, zato što ona određuju našu stvarnost danas. Mislim da bi trebala da postoje, ali ne smiju da određuju.

U prijevodu, ne bismo smjeli konstantno živjeti u prošlosti?

Upravo. Mi u suštini živimo u prošlosti. Moramo napraviti neku granicu do koje možemo ići u tim sjećanjima. Ova predstava je prelijepa zbog toga što gledaoci neće saznati šta se njenim akterima dogodilo u životu, ali će saznati da svi intenzivno, sa mnogo ljubavi, sa mnogo energije ubjeđuju druge šta im se dogodilo po sjećanju. I samo taj ugao sjećanja dovodi do, mogu reći, jednog dramskog zapleta ili do katarze. Do haosa. E zamislite kada se sad to dešava na teritoriji države geografski ili na teritorijama država, gdje je taj jedan haos sjećanja, odnosno koliko smo potpuno izgubljeni u tome. I na kraju krajeva koliko treba proći vremena da ljudi studiraju naša sjećanja, odnosno historiju, da bismo mi dobili jedan pravi dokument za 50 ili 100 godina. I to je možda tragedija civilizacije danas. A mislim da će gledaoce koji će doći da gledaju našu predstavu, pozorište na neki lijepi način, umjetnički i bezbolan, a opet i jeftin način, u odnosu na druge komunikacije koje postoje, podsjetiti da pokušaju da naprave kontrolu svojih sjećanja.

Da ne postanu zarobljenici vlastitih sjećanja?

Da, svakako. O tome kako smo se razveli, kako smo živjeli, kakva nam je bila prva ljubav, u bilo koja sjećanja. Otprilike, da bi bio malo ironičan, to je isto kada baba i deda preuzmu unuke da ih prevaspitavaju sjećajući se šta su sve pogriješili, pa žele da ispave na unucima. Eto, to je možda najbolji primjer.

Glavni lik predstave govori zašto nam je to sjećanje potrebno. Je li nam to potrebno da bismo živjeli danas. Potreban je jedan dio, ali ne toliko i na takav način. E to je poruka predstave.

S obzirom na to da se nakon premijere završava i Vaš angažman na ovoj predstavi, šta ćete novo raditi. Pripremate li  projekte?

Radio sam predstavu u Novom Sadu, jedan lijepi tekst Tijane Glumić, sličan ovoj temi. Zove se "Najusamljeniji kit na svijetu". To je predstava o plavom kitu koji pliva na frekvenciji od 52 herca i niko ga ne čuje. Premijera je bila u martu, i mislim da sam, po kritikama, napravio jedan vrlo dirljiv i romantičan komad. Da li se mi danas čujemo? Da li se narodi danas čuju? Da li se mi u okviru čujemo? Ono što ću sigurno raditi je da ću se posvetiti pripovijedanju bajki u Hrvatskoj. To je jedan veliki projekat da djeci pripovijedam bajke, odnosno da im pričam bajke uživo. I ono što je najinteresantnije, bajke koje oni pišu. To je nešto što me stvarno raduje.

Simbolično je da ste u vrijeme protesta u Srbiji radili predstavu na temu koliko se narod čuje danas, kada su, uvjerili smo se, odbili da ih čuju oni koji su trebali, zbog kojih su izašli na ulice.  U pokretu "Jedan od pet miliona" su i mnoge Vaše kolege. Koliko protesti danas imaju smisla i da li biste podržali jedan od njih?

Uključen sam u odnos stvarnosti na neki drugačiji način i podržavam svaki oblik u koji ljudi vjeruju, sem onoga koji je neka vrsta ubijanja ili neka vrsta agresije. A kad bi živio tamo, ne znam kako bih mislio, da li bih se priključio ili ne, ali iz nekog mog ugla, ja bih se prije bavio predstavama i pravio predstave koje će govoriti o tome, a manje ovim stvarima, zato što gubim sjećanja kako je to počelo.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.