Tog ljeta je u Srebrenici i okolini ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka. Svoju priču o preživljavanju genocida Đulsa Velić je ispričala Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) i Memorijalnom centru Srebrenica u okviru projekta "Životi iza polja smrti", mjesec prije nego je preminula.

Đulsa Velić morala je na početku rata noću tražiti spas u šumama oko sela Pobuđe kod Bratunca, gdje je živjela sa suprugom i djecom. Na selo u kojem je živjela od rođenja 1946. godine pucano je, prema njenim riječima, iz Kravice i Rogača.

- Poslije je bilo granatiranje, a prvo su počeli da pucaju iz puški - rekla je Đulsa u svom jedinom intervjuu koji je dala novinarima.

Već prve godine rata njen petogodišnji sin je ranjen u desnu nogu kada je otišao da pusti ovce.

- Kako je pošao u kuću, njega na vratima stigao metak. Ja čujem, plače dijete, dreči, viče: "Uj, mama". Ja sam tamo potrčala, a on je obukao neke male čizmice. Puna je ona njegova čizmica bila krvi - kazala je Đulsa i dodala da je sinu bila ukazana pomoć, ali da nije bilo materijala kako bi mu se previla noga.

Tokom 1993. godine Đulsa je sa suprugom Hasanom i djecom izbjegla u Srebrenicu, u kojoj je već tad veliki broj izbjeglica pokušao naći spas. Izbjeglice i lokalno stanovništvo našli su se u središtu velike humanitarne krize.

Struje i vode nije bilo, prema njenom kazivanju, a stanovništvo se moralo snalaziti za hranu. Kada bi dobili humanitarnu pomoć, to nije bilo dovoljno da se prehrani porodica.

Proglašenje Srebrenice zaštićenom zonom i dolazak pripadnika UNPROFOR-a 1993. godine ulilo je nadu stanovništvu da će se poboljašti stanje u ovoj enklavi.

- Kad je došao UNPROFOR, mislio je narod da neće ništa biti, da će biti sve dobro, nadao se narod da će, eto, svako otići svojoj kući - rekla je Đulsa te dodala kako je osjećala strah kada bi djeca trčala za pripadnicima UN-a, a oni se smijali.

Po tome, kako je pojasnila, osjetila je da će se nešto loše desiti.

"Pobit će nas – tako je i bilo"

U julu 1995. godine Đulsa s porodicom i stotinama drugih stanovnika odlazi prema Potočarima.

- Jedanaestog jula, bio je utorak kada je pala Srebrenica. Bilo je tužno kada smo pošli iz Srebrenice, ja sam sve plakala do ovdje. Tako mi je došlo nešto teško, rekoh: "Neće narod ostati, pobit će nas." Tako je i bilo - rekla je Đulsa.

Prisjećajući se toga dana, Đulsa je istakla kako je sa suprugom sjedila za ručkom kada je došao poznanik i rekao im da sve stanovništvo odlazi i da bi i oni trebali ići. Uputili su se prema Potočarima.

Đulsa je pojasnila da oni nisu bili u fabrici u Potočarima, nego da su prenoćili vani, u blizini jednog mosta.

- Bila je strašna ona noć. Pa ne daj Bože ono nikad više dočekati. U četiri smo prešli na asfalt i sve bili do deset sati. Gužva, ne može, svako se jami da ne ostane, svako hoće da izvuče život. Opasno je bilo, teško je bilo - ispričala je Đulsa.

Kada su došli autobusi, kako se prisjetila, najviše su žene, djeca i starci ulazili u njih. Đulsa se sjetila i da su iz Potočara odvodili ljude, ali i razdvajali muškarace prilikom polaska za Kladanj.

- Svašta se dešavalo. Idu ljudi na vodu, idu ljudi da se snađu, da donesu malo vode. Kad pogledaju tamo – ljudi u kući poklani - kazala je Đulsa i dodala da se u mraku nije sve moglo vidjeti, ali da se čulo šta se dešava.

U Potočarima su sa Đulsom bili njen suprug Hasan, troje maloljetne djece, ali i dvije udate kćerke sa svojom djecom, od kojih je jedno bilo i njen unuk Mahir Omerović.

- Ušli smo mi u autobus. I ja sam ušla i sjela s djecom. A u mene taj čovjek što je bio, on je bio malo ono prebrz. On je uvijek žurio. A onda samo, valjda se čovjek zbunio, nije znao gdje se nalazi u onom strahu. I on je samo obilazio oko autobusa. A ja išaretom morala da ga zovem da uđe u autobus - kazala je Đulsa.

Hasan se, kako je rekla, obložio vrećicama u kojim je bilo brašno i hljeb, pa su ga vojnici pustili u autobus misleći "da je sirotinja".

Tokom transporta do Kladnja, navela je Đulsa, nije bilo vojnika u autubusu, ali je naglasila da su vojnici tokom puta u Konjević-Polju i Kasabi zaustavljali autobus kako bi ušli. Vozač autobusa im nije to dozvoljavao.

- On im je rekao: "Ja sam zadužen ovaj narod da prevezem dokle ja trebam. A vi idite u šumu pa tražite po šumi, a nemojte ovdje. Ja ne dam" - prisjetila se Đulsa i dodala da je tokom puta do Kladnja vidjela zarobljene Srebreničane kako hodaju s rukama na potiljku.

Mnoge od njih poznavao je njen suprug Hasan, a ona je saznala da su odvedeni u Kravicu i ubijeni.

Nakon što su autobusi došli u Tišću, rekla je Đulsa, nastavili su put pješke dok nisu došli ljudi s vozilima, koja su ih prebacila do Kladnja.

- Kad smo došli do Dubrava, gdje je ko imao da noći, neko je noćio tamo u onim njivama gdje smo i došli. Neko je noćio ko je imao koga svoga u Živinicama. I tamo su nas odvezli. Nismo imali mjesta. Puna škola i tamo bila. I onda nas vrate u one Vranoviće. Izišli su ljudi. Zovu nas da mi ostanemo tu. Deset i po godina bili smo u izbjeglištvu - rekla je Đulsa, dodavši da su se njen suprug i ona u konačnici nakon rata vratili svojoj kući u Pobuđe.

Ubijeni članovi porodice

Tokom genocida u Srebrenici živote je izgubilo više članova Đulsine porodice, među kojima i njen stariji brat. Ranijih godina je izgubila i druge članove porodice.

Đulsa Velić sa unukom i suprugom

- Moj brat stariji je ostao. Šta su uradili, niko to ne zna. Odvojili su ga od njegovih u Potočarima. Bila mu žena s njim. Ona je plakala i pošla za njime kad su ga poveli tamo. Oni su joj rekli: "Vraćaj se. Nemoj da ubijemo i tebe" - rekla je Đulsa i dodala da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni nakon rata i da je ukopan u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari.

Unuk Mahir se svoje nene Đulse sjeća kao blage i tihe žene, koja je bila vjernica i vodila brigu o svojoj porodici.

- Imala je osmero djece, osamnaestero unučadi i sedam praunučadi. Brinula se o svima nama podjednako i imala je veliko srce, u koje smo svi mogli da stanemo. S obzirom na to da smo proveli skoro cijeli život zajedno, od Srebrenice, Potočara, života u Kolektivnom centru nikada za taj period nije povisila ton dok smo bili djeca - kazao je Omerović.

Đulsa Velić posljednji je put napustila Srebrenicu u decembru 2020. godine, skoro mjesec od davanja svog prvog i posljednjeg intervjua u sklopu projekta "Životi iza polja smrti".

Za projekat "Životi iza polja smrti", tokom kojeg je snimljeno 100 svjedočanstava osoba koje su preživjele genocid, Đulsa je kao artefakt poklonila dimije i šamiju koje je sačuvala prilikom izlaska iz Srebrenice.

Na dan Đulsine dženaze rodilo se njeno sedmo praunuče i njen unuk Mahir u tome vidi jednu životnu simboliku – da kada se jedan život gasi, drugi se život rađa.