Download-ujte našu aplikaciju

15:44 / 01.11.16

Komentar: Koja je cijena života i smrti

I pogrebna preduzeća u Bosni i Hercegovini odavno se susreću s pojmom “socijalna dženaza i sahrana”

 

Piše: Dženita ČOLAK

Dženaze i sahrane u BiH posljednjih godina koštaju cijelo bogatstvo. Hiljade maraka potrebne su za pokopnu opremu, prijevoz, sanduk, grobno mjesto, tehničku pomoć, postavljanje nišana ili spomen-ploča, vjerske usluge...

Tako se porodice umrlih nerijetko odluče njihove najmilije ukopati uz minimalne troškove i poštivanja vjerskih propisa i običaja. I pogrebna preduzeća u našoj zemlji odavno se susreću s pojmom „socijalnih dženaza i sahrana“. Samo u Sarajevu svake godine se subvencioniraju stotine korisnika socijalne pomoći čije porodice nisu mogle podmiriti troškove ukopa.

Ne čudi da su u ovom luksuzu najviše oštećeni penzioneri. Njih oko 250.000, koji u Federaciji BiH primaju najniže penzije, trebali bi, čini se, najmanje deset godina ostavljati „sa strane“ po 20 KM, kako bi sebi uspjeli osigurati kakav-takav ukop.

Osim svakodnevnih problema poput „kako platiti struju, vodu, kupiti brašno, drva, lijekove...“, koji su našim dedama i nanama preko glave, posljednjih dana svoje starosti ne izostavljaju ih pritiskati i brige o „skupoj“ smrti.

Nasreću, pozitivne vijesti mogao bi donijeti novi zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, koji će porodicama umrlih penzionera omogućiti posmrtninu u iznosu jedne prosječne penzije u BiH, koja iznosi 370 KM.

Međutim, državni službenici imaju pravo na tri prosječne plaće u slučaju smrti najužeg člana. I tako, po ko zna koji put, nameće se pitanje kolika je cijena života i smrti u BiH.

Uz sve to, da bi članovi porodice umrlih penzionera i došli do bijednih para za posmrtninu, čekaju i do tri mjeseca na isplatu. Novi zakon trebao je biti na snazi već prije godinu i po, a penzioneri se ne nadaju da će biti donesen ni do naredne godine.

Do tada, a nažalost i poslije toga, većini ove populacije, koja je nepravedno odbačena na margine društva, ne preostaje ništa drugo nego da paze na šta će potrošiti posljednju marku u džepu. Umjesto da svoju starost provode bezbrižno i dostojanstveno, strahuju kako će preživjeti sutrašnji dan.

I dok je život ljudi treće životne dobi u ekonomski razvijenim državama zdrav, bogat i ispunjen raznim sadržajima, na našim ulicama ni danas nas neće zaobići prizori bespomoćnih staraca koji kopaju po kontejnerima tražeći ostatke hrane. Surova realnost BiH.

(Faktor.ba)